

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Sonja Ćirić: Jedva čekam sutra
Narodna knjiga, 2004.
Ovo je jedna od onih knjiga za decu i odrasle, nema nikakve sumnje u to. Iako se izvrsno prodaje na odeljenjima dečijih knjiga, iz Jedva čekam sutra (Narodna knjiga, 2004) proizilaze i mnoga pitanja za odrasle.


Između lepih, ljubičastih korica, priča se priča iz dnevnika jedne male Mine, ako je zaista reč o maloj devetogodišnjoj devojčici. Jer, to da je mala, misli Mama, ali opet, nema nikakve sumnje da Mina govori jezikom odraslih ljudi. Tu na tom graničnom, brisanom prostoru između roditelja i deteta, od linije do koje dobacuje roditeljsko oko, a pre nego se pokaže Dete, nastaje priča o susretanju Mame i Mine. „Nemam ja tajni pred njom, zaista nemam. Volim da joj ispričam sve što sam videla i čula, ali ne volim kad me zapitkuje, to ne volim…“, kaže Mina o Mami. A postoji Tajna, i to Mama zna, ali ne zna Mina, jer će o Tajni saznati tek kad poraste.
Mina je izuzetno nadarena i uspešna devojčica; ona odlično svira klavir, i već je iskusna u javnim nastupima. (Pobediće i na takmičenju mladih pijanista, iako je sve vreme muči rastrzanost između klavira Berija i njene dečije svakodnevice.) Ništa lošije idu joj od ruke i ostale discipline – pobedila je na konkursu za ilustraciju strip pričom o žutim pačićima, a i najbolja je u školi. Čak su i njene sveske najlepše i Učiteljica je često zbog toga hvali pred ostalim đacima iz razreda.
Ništa je to nije pokvarilo, ona je beskrajno šarmantna u svojoj skromnosti. Ali, nije joj uopšte lako: još ne zna da su talenti prednost, da u sebi nosi kapital koji može (i hoće) i dobro da unovči. Kad poraste. Sada je, ipak, još u svetu u kojem se ne oseća dobro u poređenju sa drugima, i njeni su joj talenti i uspeh veliki, veliki teret, zbog kojih se često oseća krivom.
„Deca su zla“, kaže, i odmah se izvinjava svom malom kasetofonu u koji beleži njene fono-dnevničke zapise. Kasetofon joj je dala Mama, novinarka, kad je kupila novi, manji, „koji može da stane na dlan“.
„Uopše mi nije jasno šta se sve to odjednom desilo i zašto su me napali… Bilo mi je mnogo teško. Sve do kuće sam plakala… Zbog svega, zato što sam nesrećna, zašto su protiv mene, šta im smetam…“, priča Mina. A Mama je upravo ovom knjigom brani. Zato je knjiga beskrajno draga, i zato i treba da je pročitaju sve mame koje brinu kako da odbrane svoje nadarene ćerke od Ostalih, Prosečnih, Zlih. Suočavajući se sa decom, Mina otkriva život, tužan i tragičan, kakav jeste, i tek ponekad srećan.
Svega se sećamo kroz Minine priče. Njena suparnica se zove Milica, a mogla bi da se zove bilo kako. Njena simpatija je Gavrilo, ali ona upšte ne razume šta je to što joj se kuva po stomaku. Njeno i Dedino mesto susretanja je drvo, koje će jednom i poseći i na čijem će panju nići kiosk, baš kao što će nestajati i mnoge druge drage stvari tokom života.
Mina je, ipak, jedno srećno dete koje pleni svojom dobrotom i požrtvovanošću, i tu su oko nje, uvek na dohvat ruke, oni koji su joj najpotrebniji, oni koji je vide i razumeju bar onoliko koliko to mogu. Srećna je i jer je jedan bojkot dece pobedila onim što je uvek, u svakoj životnoj dobi, najjače oružje – knjigom. Na jednom velikom odmoru, na kojem su se odmeravale snage, sve ih je privukla na svoju stranu čitajući najnovije epizode iz petog dela Harija Potera. Sama deca su joj tražila da čita naglas! Ponela je knjigu da se iza nje sakrije od ostalih koji su se na nju ostrvili, a knjiga ih je sve prizvala u malo, veselo, radoznalo jato. To je Mini bila mala pokazna vežba kako se bori, koju je sada, kao mala, pojmila intuitivno, a koja će joj kasnije uvek pomoći da se bori kao pravi vitez.
I Sonja Ćirić je lepo i toplo pokazala kako se pobeđuje u detinjstvu, i kako se pobeđuje u životu, rukovodeći se instinktom i naoružavajući se znanjem. Ovo je njena druga knjiga. Prva, Prilagođavanje je bele boje, govorila je o brisanom prostoru između Muškarca i Žene, i o njihovom susretanju. Jedva čekam sutra zaokružuje unutrašnji svet jedne Porodice, i otvara novi prostor, spreman za neku novu priču.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve