Preporuka
Uništiti ili podržati slobodu – pitanje je sad
Izložba „Jigsaw Puzzles“ Dragoslava Krnajskog u galeriji B2 počinje ispred izložbenog prostora instalacijom “Mobi Dik”, kao simbolu slobode. Na posmatračima je da odluče šta će s njom
Spot za pesmu “Nothing Compares 2 U”, u kome na kraju Sinéad O’Connor plače netremice gledajući u kameru, jedan je od najpoznatijih spotova u pop muzici svih vremena. Kadar je skoro celim trajanjem snimka fiksiran na lice mlade devojke niz koje polako kreću da liju suze dok peva o izgubljenoj ljubavi. Kasnije smo saznali da su suze bile stvarne. Kao što je i sve ostalo u antikarijeri Sinéad Marie Bernadette O’Connor bilo stvarno
Za revolucionare u oblasti pop muzike nema milosti. Nije to rokenrol, koga uvek prave neposlušni i to im se toleriše. U pop muzici se igra po strogim, pisanim i nepisanim pravilima. Ako ih ne slediš – onda zaista ne postojiš.
Sinéad nije znala da sledi druga pravila osim onih koja je srce diktiralo. U cirkusu pop kulture, njen jedini problem bio je što nije pristajala ni na kakva nametnuta ograničenja i po tom je ona autentičan rokenrol heroj. U alternativnim krugovima uvek je imala respekt zbog beskompromisnosti kojom je branila svoje stavove, a i mainstream publika je uvažavala njen veliki talenat, koliko god bio rasut po neujednačenoj diskografiji, sastavljenoj od desetak značajnih i manje značajnih albuma, objavljenih između 1987. i 2014, često dosežući milionske tiraže. Ipak, izopštena je iz javnosti i “kanselovana” više nego iko u skorašnjoj istoriji popularne kulture, zbog svojih stalnih medijskih konfrontacija sa svetom društvene mimikrije kojim smo večno okruženi.
Ona je neumorno govorila neprijatne istine, što se mnogima nije dopadalo da čuju, posebno kad ih izgovora neka muzička ličnost od formata – jer, “šta se ona meša” – bile su to njene reakcije i komentari na činjenicu da je katolička crkva širom sveta počinila gnusne zločine prema nezbrinutoj deci, da su žene surovo iskorišćavane u industriji zabave, te da su hrišćani i belci većinom skloni rasizmu prema narodima druge boje kože i veroispovesti. Uvredljivo? Ali, da li je neistinito?
Naravno, kad je žena otpadnik, teško će se naći bilo ko da je romantizuje, a svakako ne na isti način na koji su romantizovani otpadnici muškarci. Oni se slave kao deo mitologije, jer su hrabro išli protiv uvreženih shvatanja, izloženi nerazumevanju okoline – a ženama ostaje samo nerazumevanje okoline, ženama se hrabrost ne računa kao poen… Njihovo mesto u mitologiji do sad nije postojalo, no i to se menja. Ceo svet je primetio kad je preminula Sinéad O’Connor, pop zvezda koja nije imala veliki hit već tri decenije, ali je imala hrabrosti više nego muškarci, pa i da odustane od karijere koja bi je kompromitovala kao ličnost.
Svaka žena koja je uspela nešto u poslovnom životu, uspela je to da učini tek kad je prihvatila muška pravila igre. Patrijarhat, pritom, nije samo set društvenih vrednosti i zakona koji se moraju slediti, nego i ekonomski sistem zasnovan na eksploataciji žene kao resursa. Nigde to nije očiglednije nego na estradi, i posebno u muzičkom biznisu.
Sinéad je taj deo instinktivno prozrela. I negirala. Posvetila se razobličavanju svega onog što je prikrivalo tu jednostavnu istinu. Borba joj je bila nametnuta i morala je da je vodi da bi opstala kao osoba kakva jeste, trideset godina. To je podrazumevalo da se posveti muzici kao muzici, a ne velikoj pop karijeri koja joj se nudila i za koju je nedvosmisleno imala talenta (što mnogi muškarci nisu mogli da shvate – zašto odbiti veliku lovu?). Njeno javno traženje sebe bilo je deo te borbe – kroz razna imena koja je sebi davala i razne religije kojima je pripadala, ona nikom nije htela da prepusti pravo da joj određuje put (što mnogi muškarci nisu mogli da shvate – zašto se ne skrasi na jednom mestu konačno?). Najzad, kroz česte promene mišljenja i demantovanje sebe, uzimala je slobodu da ne bude rob bilo kakvoj predvidljivosti (što mnogi muškarci tek nisu mogli da shvate – nestabilna je, šta očekivati od nje?).
Istorijska istina je sledeća: Sinéad je bila fantastična pevačica. Možda i najbolja u svojoj generaciji. Imala je autorsku moć skrivenu u vokalu, koji je pesmama davao natprirodni kvalitet.
“Protestni sam pevač”, govorila je za sebe.
U toj rečenici je skrivena tačna definicija njenog mesta u muzici.
ŽIVOT BEZ PREDAJE
Izložba „Jigsaw Puzzles“ Dragoslava Krnajskog u galeriji B2 počinje ispred izložbenog prostora instalacijom “Mobi Dik”, kao simbolu slobode. Na posmatračima je da odluče šta će s njom
Sem Tejlor-Džonson, rediteljka biopika o Ejmi Vajnhaus, kojoj je, kako sama tvrdi, bila bliska prijateljica, pruža kruto standardizovan i nepobitno konvencionalan rad na temu muzičkog biografskog filma u čijem je fokusu pomenuta pop-zvezda
Mali Irvas (Baby Reindeer), napisao Ričard Gad (Richard Gadd), uloge Ričard Gad, Džesika Ganing (Jessica Gunning), Nava Mau, Netflix, 2024. (6 epizoda)
Sviftova je viđena da uspe, i to u tolikoj meri da se pokatkad ozbiljno zapitate nije li ovde reč o veštačkoj inteligenciji ili perfektno konstruisanom hologramu, sačinjenom od specijalno uzgojenih humanih sastojaka? Ukratko, za Tejlor Svift definitivno nema zime
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve