Nežna koža ili četiristo udaraca

„U dodiru s Francuzima, naučite da budete učtivo nesrećni.“

„Predrasuda o časti deo je rudimentarne civilizacije. Nestala je s pojavom lucidnosti, s kraljevanjem kukavica, onih koji ‘shvativši’ sve, nemaju više šta da brane.“
—Emil Cioran

„Barbarossa Hajredin,

tolvaj, pirat, mujezin.“

—Miroslav Krleža

Je li prešla crtu? To je pitanje prošlo kroz glave dvije milijarde ljudi u dvadeset sati i sedam minuta po srednjeevropskom vremenu devetog jula 2006. godine. Zinedine Zidane je potkopao loptu, a ova se odbila o prečku i udarila o tlo, samo što u prvi mah niko nije bio siguran da li je ili nije pala iza gol-crte. Pravila su jasna: cijela lopta mora preći crtu da bi pogodak bio priznat. Nekoliko sekundi kasnije svi su vidjeli: lopta je prešla crtu; 1:0 za Francusku. Nepuna dva sata kasnije Zinedine Zidane glavom je oborio Marca Materazzija na tlo. Poslije konsultacija sa čovjekom koji je Italiji u osmini finala poklonio pobjedu nad Australijom, glavni sudija zaključuje da je Zidane prešao crtu i pokazuje mu crveni karton.

(Ne) preći crtu

Petnaestak minuta kasnije, hiljade profesionalnih piskarala i stotine hiljada internet-forumaša ispisuju milione gluposti o Zidaneu. Materazzi ga uvrijedio, pišu piskarala, no Zidane je trebao slušati glavu, a ne srce. Materazzi ga je uvrijedio, tipkaju forumaši, no Zidane je trebao zatvoriti oči. Svi su složni – nije trebao preći crtu.

Ne preći crtu o tome je– pjevao Johnny Cash:

I keep a close watch on this heart of mine

I keep my eyes wide open all the time

I keep the ends out for the tie that binds

Because you’re mine

I walk the line.

Neću preći crtu, pjeva Johnny Cash svojoj ženi June, neću, zato što si moja. Ono što ne kaže, a svakom je jasno: dosad sam je prešao milion puta, no ti si moja i više je neću preći.

U svojim dvadesetim i ranim tridesetim Zidane je bio sve što Johnny Cash u istoj dobi nije. Usprkos tucetu crvenih kartona za vrijeme svoje karijere, Zidane nikad nije prešao crtu. Sada ju je prešao iz istog razloga iz kojeg ju je Johnny Cash odlučio prestati prelaziti – zbog ljubavi.

U svojoj knjizi Step Across This Line Salman Rushdie piše da je Zinedine Zidane za francuske muslimane učinio više od svih političara i svih političkih akcija zajedno. Ono što je Zidane učinio na kraju svoje fudbalske karijere lakše je shvatiti uz pomoć dva pojma koja je Rushdie koristio kao naslove svojih romana: Shame i Fury (Sram i Bijes).

Sram i bijes

Indikativno je da engleski mediji govore da se Zidane osramotio koristeći termin disgrace. A disgrace za Zidanea nije neka velika sramota; Zidane se jednostavno nemilo ponio. Shame je, međutim, mnogo ozbiljnija stvar. Tako kratka riječ, kaže Rushdie, ali u sebi sadrži enciklopedije nijansi. To je sharam, kaže Rushdie, a engleski jezik nije dovoljno bogat da „uhvati“ sve emocije koje nosi jedna jedina riječ. Ne odgovoriti Materazziju značilo bi da će na Zidaneu ostati sharam; udariti ga i zaraditi disgrace u interpretaciji masovnih medija do kojih mu nikada i nije bilo stalo, bilo je jedino što je vrijedilo učiniti.

Bio bi veći da je suspregnuo bijes, mrmljaju kolumnisti i komentatori. To, međutim, ne bi bio Zidane! Što hoćete? Dostojevskog bez epilepsije? Borgesa bez sljepila? Bethoweena bez gluhoće? Ne ide. Geniji su od jednog komada. A Zidane je genij.

Da, Zidane je genij, a Materazzi samo Herostrat. Nije on ni svjetski prvak. A Zidane je sve! On je zbilja osvojio sve što se osvojiti može. Njegova je glava prije osam godina Francuskoj već donijela svjetsku šampionsku titulu. Dva gola glavom – onom istom glavom koja sa istom elegancijom trese mreže na finalu Svjetskog prvenstva i udara u Materazzijeva prsa, zgazila su Brazil prije osam godina. Ta je ista glava samo nekoliko minuta prije crvenog kartona poslala neobranjivu loptu u Buffonovu mrežu. Da, neobranjivu. To što ju je Buffon uspio izbaciti samo potcrtava činjenicu da se desilo ono što se moralo desiti. Fatalizam, reći će netko. Rushdie bi izrekao riječ koju Zidane bolje razumije: kismet. Šta će mu uostalom dvije svjetske titule? Zinedine Zidane, sin Smaila i Melike, dobro bi razumio onu repliku Bećira Beće Kuduza: „Ja se ne mislim dvaput ženit.“

Zidane je zapravo spoj Hajredina Barbarosse, tolvaja, pirata, mujezina, beglerbega alžirskog ejaleta i Corta Maltesea; spoj krvi i nježne kože; spoj fatalista i čovjeka koji si u dlan urezuje novu liniju života; spoj mudraca i udarača iza kojega je četiristo udaraca, spoj časne strasti i učtivosti. Zidane je čovjek iz devize Giordana Bruna: veseo u tuzi, tužan u veselju. Zidane je na izvjestan način nalik glavnom junaku Rushdievog romana Mavrov poslednji uzdah: njegovo je iskustvo duplo veće od godina života.

Ne, današnji svijet nije zaslužio da Zidane podigne pehar. Današnji svijet dobio je šampione kakve zaslužuje; dobio je Talijane. Prije osam godina bilo je drukčije. Prije osam godina svijetom je vladao Clinton, a ne Bush. I za Clintona su profesionalna piskarala širom svijeta pisala kako će ostati upamćen isključivo po minornom skandalčiću sa punačkom pripravnicom. I gle čuda, gospođice Lewinsky danas se malo tko sjeća, a Clintonovih osam godina u kolektivnoj globalnoj memoriji upamćeno je kao zlatno doba. Prije osam godina Zidane je podigao pehar, prije osam godina Bruce Springsteen je pjevao It’s Hard to be a Saint in the City i My Love will not Let You Down, prije osam godina je Le Penn bio tek živopisna desničarska budala. Danas, međutim, pehar podiže pokvarenjak Materazzi koji ima obraza slagati da je toliko glup da čak i ne zna šta riječ „terorist“ znači. Nakon jedanaestog septembra, njezino značenje znaju, nažalost, i retardirani. Materazzi nije retardiran, ali jeste pokvaren. Danas Bruce Springsteen zna da naši ne pobjeđuju i pjeva kako ćemo jedanput ipak pobijediti: We Shall Overcome. Danas je Le Penn naizgled još uvijek tek živopisna desničarska budala, no u dubini duše s njim se slaže golema većina evropskog biračkog tijela. Ne, današnji svijet nije zaslužio da Zidane podigne pehar.

Veće i manje

Profesionalna piskarala u posljednjih su mjesec-dva svako malo citirala Billa Shanklyja govoreći da je fudbal veći od života. Veliki igrač David Trezeguet, međutim, kaže: „Život je veći od fudbala.“ Zidane je prerastao fudbal, Zidane je postao larger than life; Zidane – čist kao suza.

„Suza je kretanje unatrag, počast što je budućnost iskazuje prošlosti. Ili, ona je rezultat oduzimanja većega od manjega: ljepote od čovjeka“ – kaže pjesnik Josif Brodski. Zna to pjesnik u kopačkama – Zinedine Zidane, takav rezultat njega zanima, ne trivijalni fudbalski rezulat.

„To isto vrijedi i za ljubav“ – nastavlja pjesnik Brodski i završava: „Jer i naša je ljubav veća od nas samih.“ Zna to Zinedine Zidane. Zna to i ne kaje se.

Neće to, naravno, razumjeti oni za koje cilj opravdava sredstvo, a cilj im je govnoliki komadić metala. Oni ne razumiju da je najveće na svijetu ostati vjeran samom sebi, a da je ljubav i od toga veća. Zna to Zinedine Zidane.

Zidane je najveći, usprkos udarcu – kažu neki. Treba, međutim, kazati: Zidane je najveći, (i) zbog udarca. Veličina je iz jednog komada. A Zidane je najveći; najveći fudbaler svih vremena.

Prije dvije godine u Portugalu Zidane je Englezima u dvije zadnje minute zabio dva gola. Te sam noći napisao pjesmu:

Zinedine Zidane

Zašto da akrostihe i sonete

Imaju samo Laure, Julije;

Neću ni spominjat autoritete

Etičke, političke, kakvih sve nije?

Divljenja pjesmu želim pjevati

Igraču jednom nogometa,

Niko ko on je, mudrac krilati,

Euklid s loptom travom se šeta.

Zašto da nema svoju odu

I on što našeg doba je heroj

Današnji Pele i Maradona?

Alžirskome hvala rodu

Ne na povijesti ratničkoj, slavnoj;

Ejvala za Zidane Zinedinea!

Da, svaka čast i hvala Bogu, hvala Allahu, za Zinedinea Zidana. Hvala na fudbalskom Euklidu, onome koji zna da se fudbal najprije igra prostorom, a ne loptom. Hvala na umjetniku fudbala koji je umjesto karijere izabrao sudbinu. Hvala na ljepoti.