MajaPelević, Pomorandžinakora; režija GoranMarković; igraju JelenaIlić, KatarinaŽutić, JelenaJovičićiSrđanTimarov; Atelje 212 (Teatar u podrumu)
EVERYGIRL: Pomorandžina kora
Već prva replika u komadu Pomorandžinakora Maje Pelević glasi: „toliko volim sebe da ne mora niko drugi da me voli“. Ova provokativna, autoironična (?) manifestacija egotripa direktno upućuje na tematsko središte gotovo svih komada koje je ova mlada spisateljica dosad napisala. U njima se, naime, po pravilu javlja lik devojke s umetničkim ambicijama, koja se izdvaja iz svog okruženja, a u kome dominiraju savremeni društveni problemi, prevashodno generacijski (droga, promiskuitet, nasilje, beznađe itd.). Pošto su ti komadi imali, uglavnom, klasičnu dramaturgiju, onda efekat trbuhozborstva ostvaren pomoću lika devojke (direktno plasiranje autorkinih stavova), nije predstavljao osobenost dramskog prosedea, već samo očiglednu zanatsku slabost. Ova rekapitulacija, iako deluje čudno s obzirom na obim i dosadašnji značaj autorkinog opusa, potrebna je, jer otkriva da je Maja Pelević u komadu Pomorandžinakora uspela da izgradi formu koja u potpunosti odgovara njenim tematskim preokupacijama.
Potpuno napuštajući klasičnu dramsku strukturu, s razvijenom pričom, likovima, odnosima i situacijama, autorka piše neku vrstu „nemoralnog moraliteta“ o everygirl koja se, u potrazi za identitetom, suočava s paradigmama savremenog, moralno i intelektualno rastočenog sveta. Taj rastureni savremeni svet oličavaju On, sublimacija različitih muških funkcija, i dva ženska lika koja, uz male socijalne i generacijske razlike naznačene već u njihovim imenima (Zrela i Problematična) reprezentuju dominantne, aktuelne i nakaradne modele ženske identifikacije (lov na bogate muškarce, kult tela i mladosti, svi mogući vidovi plastične hirurgije…). Kao što se iz prethodne analize vidi, ovi likovi funkcionišu samo na simboličkom nivou, oni su otelovljenje svih „užasa promiskuiteta“ s kojima se savremena devojka suočava na putu individuacije.
I sama ta everygirl, opet po ugledu na moralitet, ima vrlo uopštene odlike: ona je sasvim obična devojka koja prvo prihvata, a zatim odbacuje ponuđene modele ženskosti, pokušavajući da sačuva autentičnost u svetu neautentičnog. U kontekstu u kome se javlja, sintagma „pomorandžina kora“, koja vodi poreklo iz jedne TV reklame, predstavlja jasnu metaforu te potrage za autentičnošću. Međutim, problem se nalazi upravo u toj jasnoći, u tome što ova metafora nema ni veću misaonu složenost ni posebnu poetsku evokativnost. Sličan problem se javlja i s nekim drugim verbalnimmotivima u ovoj drami, koji deluju ili nekako klišetizirano ili adolescentski provokativno.
Ali, većina tih problema rešena je u scenskoj verziji teksta, onoj koja je nastala u saradnji spisateljice i reditelja Gorana Markovića; dobar primer je skraćivanje završnog manifesta, koji je sveden na poetski efektan i misaono jezgrovit stav o identitetu (biti poseban ili običan, jednostavan ili komplikovan) kao individualnojvrednosti, nečemu što je važno samo za svog nosioca. Ova zajednička „druga ruka“ je donela korisne promene i za opštu strukturu predstave, pa su tako, recimo, likovi Zrele i Problematične dobili veći prostor i više funkcija, te bili oštrije tipski razdvojeni, dok je On upotrebljen i za scensku artikulaciju didaskalija.
Središnju temu – potragu za identitetom – reditelj je, u saradnji s kostimografom Borisom Čakširanom i scenografom Nebojšom Veselinovićem, iskazao metaforičkim pozorišnim jezikom: radnja je smeštena među brojna ogladala koja kao da grade lavirint (ulutanjuzasvojimpravimlicem), a junakinjin kostim je sastavljen od delova kostima Problematične i Zrele, što jasno ukazuje na njeno prvobitno posezanje za stereotipovima ženskosti. I nekim drugim metaforičnim rešenjima, kao što je prizor porođaja, reditelj Marković je uspeo da scenski strukturiše tekst koji nema dramsku strukturu, čija je forma postdramska. Bitan doprinos ovakvoj teatarskoj strukturi dala je i odluka da se uvedu songovi, koje je, duhovito varijarajući motive iz izvornog teksta, sastavila Katarina Žutić.
U glumačkoj igri prepoznavala se potrebna razlika između junakinje Pomorandže i likova koji oličavaju kulturne i društvene stereotipove, ali ta razlika, ipak, nije bila stilski i žanrovski dovoljno profilisana. Katarina Žutić kao Problematična i Srđan Timarov kao On su se, naime, koristili naglašenijim i konvencionalnijim komičarskim sredstvima, što je ponekad stvaralo efekat preigravanja; Timarov je čak „omašio žanr“ kada je, umesto komičke postavke Pomorandžinog muža fudbalera, dao efektnu, ali, ipak, samoimitaciju (Peđe Mijatovića). Nasuprot njima, Jelena Jovičić je koristila vrlo rafinirana komičarska sredstva i tako, uz punu scensku prisutnost i koncentraciju (bez i trunke onog šmirantskog odrađivanja), donela neodoljivu kempkreaciju gospođe koja se vrlo ozbiljno posvećuje krucijalnim pitanjima ulepšavanja, plastične hirurgije, lova na muževe. Slični komički rafinman odlikovao je i odličnu igru Jelene Ilić, ali je lik Pomorandže, shodno činjenici da je ovo drama njene individuacije, imao i ozbiljne i setne tonove, nalik tužnom Pjerou… Na kraju se zaokružuje utisak o lakoj i zabavnoj predstavi, koju će publika sigurno voleti, ali koja nije populistička u lošem smislu, jer problematizuje sudbinu prosečne mlade žene u konfliktu s užasavajućim, pseudokulturnim modelima savremenog sveta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!