
Šabačko pozorište
Kad direktorka preferira Lepomira Ivkovića i Branislava Lečića
Direktorka Šabačkog pozorišta ukida predstave, a igraju se one u kojima glume narodmi poslanik Lepomir Ivković i Branislav Lečić. O svemu odlučuje sama
Koliko su krute društvene strukture i koliko sputavaju čoveka u njegovim ulogama? Koliko smo toga svesni? Kome je kroz generacije upućen zadatak da "razbije čini" unesrećene, u ovom slučaju ženske, ali i muške sudbine
Neophodnost prekidanja začaranog kruga svakog „prokletstva“, a pogotovo onog koje se prenosi sa generacije na generaciju, poruka je Nečiste krvi, predstave koju je prema Stankovićevom delu režirao Jug Đorđević u Narodnom pozorištu „Bora Stanković“ u Vranju koje je nedavno renovirano nakon požara i ovom predstavom je započelo svoj novi život.
Brza smena kaleideskopskih slika Baala i svadbe u kojoj se svi mešaju kao jedno telo je reminiscencija nakon gledanja predstave; suprotstavljenost malograđansko-trgovačkog sa paganskim, u oba slučaja – teskoba. Umiranje Sofke u ovom životu i uskrsnuće se, nažalost, završavaju potpunim gašenjem.
Predstava prati vreme romana, vreme oslobađanja od turske feudalne vlasti o kojem je Stanković pisao. Dramaturškinja Tijana Grumić koristi savremeni jezik kako bi predstavu prespojila sa našim vremenom, čineći je prepoznatljivom i bliskom gledaocu. Koliko slojeva nasleđa nosimo u sebi, koliko smo ih svesni, a koliko nismo, potencije su preispitivanja koje nam svojim radom Tijana ostavlja. Koje zadatke imamo da ispunimo u našim životima danas, a da toga nismo svesni, i koliko zabrana je potrebno prekršiti kako bismo živeli sopstvenu sudbinu? Dramaturškinja svojim stvaralaštvom integriše karakterističan Stankovićev jezik, mešanjem pripovedačkog i ispovednog tona, formirajući narativnu strukturu koja sa publikom odmah stupa u asocijativni dijalog.
Koliko su krute društvene strukture i koliko sputavaju čoveka u njegovim ulogama? Koliko smo toga svesni? Kome je kroz generacije upućen zadatak da „razbije čini“ unesrećene, u ovom slučaju ženske, ali i muške sudbine? Žrtva i nasilnik ovde egzistiraju u čvrstom amalgamu. Osvešćenje se svojim spiralnim i sporim tokom odvija kroz generacije, a u sprezi sa promenom društvenih okolnosti biraju i svoje protagoniste i antagoniste pletući matricu koja traži svoje žrtve.
Koliko je generacija žena Sofkinog plemena trpelo nasilje, predajući mu se i ne želeći da ga napuste? Kako ona kaže: pošto je sve patnja, neka bude patnja do kraja. Sa koliko se žena danas trguje? I koliko žene trguju same sobom? Pitanje emotivne prostitucije je danas jednako prisutno kao u vremenima iza nas. Ne zaboravimo moć nemoćnih.
Jedini lik u predstavi koji nosi jednu vrstu slobode nad sobom i svojom sudbinom je vlasnica hamama, Amamdžika, koju odlično igra Tamara Stošić. „Odmetanjem“ kroz udaju za Turčina, a zatim sticajem okolnosti, vraćanjem među svoje, otvara hamam i upućuje mlade u „tajne“ uspešnog braka – to su slike vremena kojim odiše otuđenost u sudaru kultura. Stalno mešanje amalgama, spajanje nespojivog i odustajanje od identiteta zarad integriteta, poruka su ovakve postavke ovog lika.
Već ranije sam u „Vremenu“ pisala koliko je danas živ mentalni sklop Srbije kneza Miloša odlično odslikanog u Urbanovoj predstavi Ruženje naroda u dva dela subotičkog Narodnog pozorišta.
Reditelj Jug Đorđević režira delikatno, opsežno, naglašavajući sa posebnom pažnjom pripovedanje o onima koji su bili pre nas i onima koji dolaze posle nas. Predstava se otvara pričom o Hadži Trifunu, Sofkinom pradedi, čuvenom trgovcu, koji se spominje do danas. O bogatoj familiji u kojoj se uživalo u raskoši, koja brižljivo skriva porodične tajne od očiju sveta. Režija gledaocu pruža širok prostor za kreiranje sopstvenih slika, jednako jasno ga upućujući na određeni kontekst. Sofku igraju: Anđela Vlajković, Anica Petrović, Jelena Filipović, Kristina Janjić, Žetica Dejanović, Milena Stošić i Radmila Đorđević – svaka faza njene unutrašnje promene označena je pojavom druge glumice, što je za gledaoca vrlo jasno i upečatljivo. Odlično odslikavajući transformacije lika, postavlja nam se pitanje: koliko se na kraju menjamo i šta je ono što ostaje isto?
Glumci vešto barataju pripovedanjem unutar predstave i lako prelaze iz lika u lik. Naravno, posebno je uživanje slušati pasaže sa Stankovićevim jezikom iz kojeg iskrsava čitav svet. Svet trgovaca i seljaka, svet koji je jasno polarizovan, a opet iziskuje mešanje staleža. Svet u kojem su muškarci pregrubi ili preslabi, a žene divlje od neutažene strasti, žene koje potom bivaju satrte, predaju se, odustaju.
Jug Đorđević uspeva da stvori baroknu atmosferu upravo svedenim izrazom u kojem čujete i Boru Stankovića i Markesa, i upravo tu liniju prati muzika kompozitorke Julije Đorđević. Izvrstan je kostim Velimirke Damjanović, elegantan, tek ponegde orijentalan, sačinjen od boja poput onih iz Hiljadu i jedne noći. Scenografija Andreje Rondović izvedena je jednostavno i efektno, sa zavesom koja scenu deli na svetove i koja će postati Sofkin veo. Nakon svadbe svet će postati jedan, celovit. Gledalac prisustvuje mešanju starog sveta i onog koji se tek stvara. Predstava se zaokružuje onako kako počinje – u pripovesti i ispovesti. Kletva onih koje dolaze se može nazreti, jer svedočenje o žrtvi koju je Sofka podnela trpeći nasilje od muža i sinova neće dati uputstvo kako ga se i osloboditi. Predstava Nečista krv gledaocu prenosi u odgovornost preispitivanje šta činiti sa takvim saznanjem prenesenim kroz pripovest.
Tekst o predstavi Nečista krv nastao je u okviru projekta „Kritičarski karavan“, koji pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije
Direktorka Šabačkog pozorišta ukida predstave, a igraju se one u kojima glume narodmi poslanik Lepomir Ivković i Branislav Lečić. O svemu odlučuje sama
Festival dokumentarnog filma Beldocs postao je punoletan jasnim zahtevom da se aktivisti puste na slobodu, odajući i priznanje svim prosvetnim i univerzitetskim radnicima
U užarenoj frekvenciji političkih dešavanja i drama u Srbiji, pre desetak dana jedan je spektakularan događaj na više nivoa spojio akademsku sredinu, politiku, arhitekturu, Evropu, Novi Sad, mikropolitiku i vrhunsku umetničku manifestaciju. Vest da je Vladan Joler, umetnik, profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i osnivač fondacije “Share”, osvojio Srebrnog lava na Venecijanskom bijenalu arhitekture odjeknula je kao da je reč o nekakvoj kolektivnoj pobedi, ili bar o obećanju dobrog ishoda
Guitar Art Festival – Rosenberg Trio+2, Kolarčeva zadužbina; Branko Bako Jovanović, Narodno pozorište, Beograd, 14/16. maj 2025.
Ako želimo da govorimo o slobodi jednog društva, mora da postoji i društveni dogovor i konsenzus u vezi s tim šta smatramo neslobodom, kao i koje su i kakve granice kojima opisujemo jedno društvo
Režimski napad na visoko obrazovanje
Kako se sprema Šešeljev zakon 2.0 Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve