Muzej Branka Šotre u Kući Tadića, nekad turistički i kulturni toponim, zaboravljen je i upropašćen iako je spomenik kulture, kažu u Dragačevu. „Samo što se ne sruši. To što je spomenik kulture ne može da je zaštiti, potrebni su ljudi kojima je stalo do nje", Ana Stanišić, praunuka Spasoja Tadića
Povodom teksta o Branku Šotri objavljenom u prošlom broju štampanog izdanja „Vremena“ (broj 1725), javila se redakciji Ana Tadić Stanišić iz Kaone u Dragačevskom kraju, s pričom koja još jednom dokazuje nebrigu o kulturnim vrednostima i baštini.
Ana Stanišić je praunuka Spasoja Tadića u čijoj kući se 1942. skrivao Branko Šotra, grafičar, slikar, profesor. U pomenutom tekstu su opisane freske kojima je oslikao domaćinovu kuću, zbog kojih je proglašena za Muzej Branka Šotre, a 1978. godine i za spomenik kulture.
Sad, kaže Ana Stanišić, „samo što se ne sruši. To što je spomenik kulture ne može da je zaštiti, potrebni su ljudi kojima je stalo do nje.“
Prednost imaju crkve i manastiri
O Kući Tadića brine Zavod za zaštitu spomenika kulture Kraljevo. Katarina Grujović, direktorka ove ustanove, zna da kuća propada.
„Postoji projekat za konzervatorske radove, radila ga je Turistička organizacija Guče sa Narodnim muzejom iz Čačka, a mi smo im izdali saglasnost. S tim projektom smo 2021. konkurisali kod Ministarstva kulture, i nismo uspeli. Uvek su preče razne crkve i manastiri, tako da za ovakvu vrstu kulturnih spomenika nema novca. Eto kako mi ostajemo bez kulturnih dobara“, rekla je za „Vreme“ Katarina Grujović.
Dodaje da je nekad bilo puno turista i da „ko jednom ode gore do Kuće Tadića i popne se na Orlujak, taj se zauvek zaljubi u Dragačevo“.
I Ana Stanišić se seća turista. Priča da je nekad, dok je bila dete „i po dva-tri autobusa dolazilo da obiđu Zadrugu i Kuću Tadića. Prodavale su se razglednice, svega je bilo“.
Kaže da se rodila u Dupcu i da je nekad tu bilo „veliko domaćinstvo sa nekoliko velikih i malih kuća, od kojih je sad ostala samo ta, Kuća Tadića, a i ona propada iako je zaštićena. Do pre tri godine čistila ju je i sređivala moja majka, dočekivala turiste, a od kako je ona umrla, kuća je zaključana.“
Ana Stanišić priča da je pokušavala da stupi u kontakt sa Zavodom za zaštitu spomenika, Turističkom organizacijom i Kulturnim centrom u Guči, da je htela da im predloži „kako da za male pare ta kuća opet oživi. Dovoljno je samo da se neko angažuje ko će da vodi računa o njoj, potrebno je malo da se poprave prozori, da se nešto okrpi, da se osposobi planinarska staza koja vodi do Kuće, ali nikako da me neko primi. Mi mali ljudi ne možemo da dopremo do njih“.
„Ni jedna turistička tura ranije nije došla u Guču, a da nije otišla da vidi Muzej Branka Šotre u Kući Tadića. A sad, sve je zaboravljeno i upropašćeno. Šteta da tolika lepota propada“, kaže Ana Tadić Stanišić.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!