“Muža dam, Trst ne dam”

“Najznačajniji dokument koji sam pronašao u Titovom arhivu bio je nacrt njegove poruke Ujedinjenim narodima u kojoj se najavljuje jugoslavenski napad na Zonu A Slobodnog Teritorija Trsta. To nam govori da bi Jugoslavija vojno reagirala da je Italija u jesen 1953. zauzela Trst uz suglasnost Londona i Vašingtona. Dakle, tih dana ogromne napetosti zaista je postojala mogućnost oružanog sukoba između Jugoslavije i Italije”, govori nam Federiko Tenka Montini (Federico Tenca Montini), povjesničar, diplomirani sociolog, koji je svoju doktorsku disertaciju pisao o Tršćanskom pitanju, a potom, na temelju teze, objavio knjigu Trst ne damo. Jugoslavija i Tršćansko pitanje 1945–1954, koja je doživjela više izdanja u Italiji, dva u Hrvatskoj te dva u Sloveniji. Sada je knjiga objavljena i u Srbiji, izdavač je “Akademska knjiga” iz Novog Sada. Naglasiće naš sagovornik da je reč o važnoj temi, o kojoj se dosad nije istraživalo i pisalo na ovaj način. S njime smo razgovarali o najvažnijim trenucima u tih devet godina Tršćanske krize od 1945. do 1954. godine.

NEREDI U BEOGRADU

Tršćansko pitanje bilo je jedno od glavnih pitanja jugoslavenske poslijeratne politike i ostavilo je dubok trag u sjećanju starijih generacija. U slučaju Srbije posebno se pamti epizoda nemira u Beogradu u listopadu 1953. godine, kada su Englezi i Amerikanci objavili vijest da će Trst biti predan Italiji. To je izazvalo višednevne nerede tijekom kojih su devastirane zgrade zapadnih ambasada. “Incidenti u Beogradu ostavili su snažan dojam na ljude tog doba i bili su spektakularni: diplomatske zgrade zasipane su kamenicama, a lutka tadašnjeg talijanskog premijera spaljena je u centru grada. Nekoliko dana važni jugoslavenski političari, među kojima su bili Milovan Đilas i Moša Pijade, obraćali su se masama s raznim argumentima, koji su uključivali i vulgarnu šalu upućenu Kler But Lus (Clare Boothe Luce), američkoj veleposlanici u Rimu, koja je zaista igrala značajnu ulogu u zaštiti talijanskih interesa u Vašingtonu. Nakon prosvjeda britanski i američki kulturni centri premješteni su u periferne dijelove grada i izgubili su dio svog kulturnog utjecaja”, kaže Montini. No, podsjetit će kako je povjesničar Darko Bekić u svom klasičnom djelu Jugoslavija i Hladni rat primjetio da, za razliku od nemira u Trstu mjesec dana kasnije, u Beogradu nitko nije stradao. “U svakom slučaju”, nastavlja Montini, “te nerede, vjerojatno spontane u početnoj fazi, jugoslavenska vlada inteligentno je iskoristila. Predstavljali su izraz ogorčenosti zemlje koja nije mogla prihvatiti da ne bude za pregovaračkim stolom, ali su također bili koristan instrument da se ublaži preveliko približavanje Zapadu u trenutku kada se, poslije Staljinove smrti, ponovo počinjao ples s Istočnim blokom. Ako bi se nastavio trend približavanja Zapadu, možda bi u nekom trenutku bila dovedena u pitanje sama opstojnost režima. Kriza u odnosima sa Zapadom, izazvana predajom Trsta Italiji, stoga je opisana u diplomatskoj korespondenciji kao ‘drugi poziv u Bukurešt’, odnosno šok uporediv s krizom Informbiroa, poslije koje se odnosi nisu mogli vratiti na stanje kakvo je bilo ranije.”

ČETRDESET DANA TRSTA

Sve je počelo 1. svibnja 1945, kada su u Trst ušle jugoslavenske jedinice, sukobivši se s njemačkim snagama. Poslijeratna istraživanja, kaže naš sugovornik, sugeriraju da su jugoslavenske trupe u završnoj fazi rata brojale ukupno oko sto tisuća ljudi, od čega je većina dolazila iz Četvrte armije, a preostali dio, najviše petina, iz Devetog slovenskog korpusa. No, naravno, nisu svi oni ostali u Trstu; dio trupa je poslije oslobođenja nastavio prema drugim gradovima, poput Gorice i Monfalkonea. “Samo u završnoj fazi ‘trke za Trst’, od 1. ožujka 1945. do završetka operacija, Jugoslaveni su imali oko 2000 mrtvih i ranjenih. Impresivna je i količina naoružanja: 366 topova, 622 minobacača, 80 tenkova, haubica i oklopnih vozila, te 4184 mitraljeza i puškomitraljeza. Četvrtom armijom zapovijedao je general Peko Dapčević, a među vojnicima su bili i oni koji će kasnije ostvariti važne karijere, poput Milke Planinc i Većeslava Holjevca”, kaže naš sugovornik. O ponašanju jugoslavenskih jedinica pri ulasku u Trst, o tome je li bilo odmazde i terora, reći će da je to tema koja je posljednjih desetljeća privukla veliku pažnju u Italiji i uklapa se u europski trend preispitivanja mračnih aspekata Drugog svjetskog rata i ponašanja pobjednika. “Jugoslavenske trupe i politički odredi koji su ih pratili”, kaže Montini, “zaista su izvršili brojna hapšenja ljudi optuženih za različite zločine, prije svega za suradnju s nacifašistima. Nekoliko stotina tih ljudi umrlo je u različitim logorima. Mislim da to nije mnogo drugačije od onoga što se dešavalo u jugoslavenskim gradovima u trenutku oslobođenja. Međutim, činjenica da Trst prije rata nije pripadao Jugoslaviji i da je imao većinsko talijansko stanovništvo učinila je da ti događaji postanu predmet međunarodne rasprave. Paradoksalno je, s druge, strane, što gotovo kao da su nas prestali zanimati zločini koje su počinili poraženi”.

Jugoslavensko upravljanje Trstom potrajalo je 40 dana, krajem svibnja Amerikanci i Englezi počeli su snažno pritiskati Jugoslaviju da napusti Trst i Goricu, te se 12. lipnja jugoslavenske trupe povlače prema istoku, preko Morganove linije. “Može se reći da su njihovi pritisci, usmjereni na obuzdavanje širenja komunizma – jer nitko nije gajio iluzije o karakteru režima koji se oblikovao u Jugoslaviji – bili svojevrsna najava Hladnog rata. U jednom trenutku situacija se čak približila otvorenom sukobu angloameričkih i jugoslavenskih trupa. U takvoj situaciji Tito je 8. svibnja povukao jugoslavenske snage istočno od Morganove linije, koja je bila privremena granica koju je u Beogradu predložio i predstavio britanski general Vilijam Djuti Morgan (William Duthie Morgan). Time su Trst i Gorica ostavljeni angloameričkoj vojnoj upravi, a Jugoslavija je, kao saveznik, zadržala simbolično vojno prisustvo u Zoni A, području zapadno od Morganove linije”, objašnjava Montini.

DIPLOMATSKA BITKA

Tršćansko pitanje dio je šire slike Hladnog rata. U ljeto 1946. godine velike sile, SAD, Velika Britanija, SSSR i Francuska, nisu se mogle složiti oko pripadnosti Trsta. Zato se počela razmatrati mogućnost kreiranja nezavisne države – Slobodnog Teritorija Trsta (STT), koji je, bez obzira na protivljenje Sovjeta i Jugoslavena i, iz drugih razloga, Talijana, konačno odobren Pariškim mirovnim ugovorima potpisanim 10. veljače 1947. godine. “Talijani, Sovjeti i Jugoslaveni protivili su se Slobodnom Teritoriju Trsta iz različitih razloga. Za Talijane je to bio manevar da se odgodi povratak grada matici,što je rješenje koje bi ih dugoročno vezalo za američku i britansku politiku. Sovjetima i Jugoslavenima je, pak, bilo jasno da Trst na kraju Angloamerikanci sigurno neće dati Beogradu. Zbog toga se jugoslavenska diplomacija, naročito 1946. godine, angažirala u direktnim pregovorima s talijanskim komunistima, koji su tada bili dio talijanske vlade. Jugoslavija je pokušala dobiti Goricu u zamjenu za predaju Trsta Italiji, ali talijanska politika, osim komunista, odbila je takvo rješenje, jer bi ono, između ostalog, uznemirilo Angloamerikance. Da budemo precizni, Jugoslaveni su početkom pedesetih godina ipak povremeno podržavali STT, računajući na neku vrstu zajedničkog upravljanja s Italijom, kako bi povratili makar djelomičan utjecaj na grad. Ali ni od toga nije bilo ništa”, dodaje Montini.

Govorimo i o tome koliko je Josip Broz inzistirao na području Trsta. Je li ga koristio kao polugu u pregovorima, te je li se doista nadao da će Jugoslavija dobiti veći dio tog područja. Montini će naglasiti da u arhivskoj građi uglavnom nema tragova o intimnim očekivanjima pojedinaca, no da je istražujući dokumente i arhive stekao dojam da Tito jest “gajio nadu” u teritorijalna proširenja za Jugoslaviju na području Trsta, ali da se na to nije previše oslanjao. “U dinamičnoj situaciji Hladnog rata”, nastavlja Montini, “uvijek je postojala mogućnost da se dogodi neko ‘ugodno iznenađenje’. Jugoslavija je Tršćansko pitanje majstorski koristila u međunarodnim pregovorima. U jednom trenutku, kada je nakon krize Informbiroa opstanak Beograda zavisio od Zapada, ‘neriješeno Tršćansko pitanje’ često je služilo kao izgovor da se izbjegne pretjerano približavanje zapadnim silama na političkom i vojnom planu.”

MEĐUNARODNI ODNOSI I NARODNE ARHIVE

Ovakav međunarodni sklop je dobra podloga i za još jednu važnu temu – položaj Jugoslavije u očima međunarodne zajednice, a koji je varirao ovisno o razdoblju. U prvim poslijeratnim godinama zemlja je brzo prokockala prestiž stečen u partizanskom ratu, pozicionirajući se kao komunistička diktatura, u nekim aspektima čak agresivnija od Sovjetskog Saveza. “Poslije sukoba s Informbiroom, otpor Moskvi donio je Jugoslaviji određene simpatije u svijetu, kao i značajnu ekonomsku i vojnu pomoć sa Zapada. Status socijalističke zemlje nezavisne od Moskve vrlo je brzo dao rezultate, te je Beograd imao originalnu ulogu u međunarodnim odnosima, ulogu koju su, nakon Staljinove smrti, priznavale čak i mnoge socijalističke zemlje, gledajući Jugoslaviju s dozom zavisti. Na početku pedesetih, posebna bliskost Beograda sa Zapadom donijela je zemlji naslov koji je Tvrtko Jakovina dao jednoj od svojih prvih knjiga – Američki komunistički saveznik. Tada su učinjeni i određeni politički ustupci Zapadu, kao i stvaranje kulturne klime veoma naklonjene zapadnoj muzici, književnosti i filmu. Isto tako, na planu vojne suradnje došlo se, preko Balkanskog pakta s Grčkom i Turskom, do svojevrsnog posrednog povezivanja s Natoom”, kaže Montini.

Pišući doktorat, koji je poslužio kao podloga za knjigu, Federiko Tenka Montini istraživao je diplomatski arhiv Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu, Titov osobni arhiv, te fond Vladimira Bakarića i Komisije za razgraničenje, ali i Vojni arhiv te Arhiv Republike Slovenije u Ljubljani, kao i spise Edvarda Kardelja, ministra vanjskih poslova od 1948. do 1953. godine, čiji je arhiv u Srbiji rasut, dok se u Ljubljani nalazi kopija. O dostupnosti arhivske građe koja mu je poslužila za pisanje knjige, naš će sugovornik reći da je “Titov arhiv” dostupan u Arhivu Jugoslavije bez posebnih ograničenja, a isto vrijedi i za diplomatske materijale u DAMSP. “Pretpostavljam da je vojna građa u Vojnom arhivu pod strožim režimom, ali ne bih rekao da je dokumentacija o istočnoj obali Jadrana manje dostupna nego u Italiji, naprotiv, rekao bih da je suprotno. Štoviše, iako sam stranac, uvijek sam nailazio na pomoć i ljubaznost osoblja u svim arhivima. Sjećam se kolege iz Beograda koji me je, na početku istraživanja, pitao da li mi se ikada učinilo da su arhivi ‘očišćeni’. Odgovorio sam mu da to što ne nalazimo ono što očekujemo ne znači da je netko to ukrao. Na kraju smo zaključili: ‘Paranoja je teška i neizlječiva bolest’”, kaže Montoni s osmehom. “Kao povjesničar”, nastavlja naš sagovornik, “dodao bih i da bi selektivno uklanjanje građe bez ostavljanja očitih praznina zahtijevalo vrhunski specijaliziran kadar i nebrojene radne sate”.

Titova šaka nad Trstom

Na naslovnici srpskog, hrvatskog te slovenskog izdanja nalazi se portret Josipa Broza koji drži šaku na karti, a pod šakom je – Trst. Sliku je 1947. naslikao portretist Pavle Jovanović te se nekoliko godina nalazila u Kabinetu Josipa Broza. Međutim, zbog nezadovoljstva teritorijalnim rješenjem, 1954. godine prebačena je u Narodni muzej u Beogradu, gdje se i danas nalazi, uz zabranu javnog izlaganja.

Poznate parole

O tome koliko je Tršćansko pitanje bilo važno u Jugoslaviji govore i parole kojih će se i oni nešto mlađi sjetiti do današnjeg dana, poput “Zona A i Zona B, bit će naše obadv’je”, “Armija je čvrsta, mi ne damo Trsta” ili pak “Muža dam, Trst ne dam”. Također, na prosvjedu u Beogradu 1953. mase su skandirale: “Ako dođe do bombaša – i Silvana biće naša”, misleći na Silvanu Mangano, jednu od najvažnijih i najprovokativnijih glumica talijanskog neorealizma, koja je očigledno u tim godinama bila poznata i jugoslavenskoj publici.

Ključni događaji i datumi Tršćanskog pitanja 1945–1954

Oslobođenje Trsta 1. svibnja 1945.

Jugoslavenske trupe povlače se prema istoku, preko Morganove linije, 12. lipnja 1945.
Posjet Međunarodne komisije, koja ipak nije uspjela doći do jedinstvenog prijedloga za granicu, proljeće 1946.

Mirovni ugovor koji je na papiru stvorio Slobodni Teritorij Trsta, 10. veljače 1947.
Stupanje na snagu mirovnog ugovora, što je izazvalo velike napetosti, rujan 1947.
Tripartitna deklaracija SAD, Velike Britanije i Francuske, kojom se preporučuje predaja cijelog STT Italiji, 20. ožujka 1948.

Rezolucija Informbiroa, 28. lipnja 1948.

Odluka kojom su SAD i Velika Britanija podijelile STT, dajući Trst Italiji, a Kopar Jugoslaviji, 8. listopada 1953.

Potpisivanje Londonskog memoranduma. kojim je prestao postojati Slobodni Teritorij Trsta (STT). Zona A predana je Italiji, a Jugoslaviji Zona B, te su se savezničke snage povukle 5. listopada 1954.

(autor je riječki novinar)