Euripid, IfigenijinasmrtuAulidi; Režija: StevanBodroža; Igraju: MarijaVicković, StelaĆetković, SlobodanBeštić i dr.; Scena V sprat Narodnog pozorišta
(slika u ovom broju objavljena je greškom, ovo je scena iz predstave „Lulu“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Ispravka je u broju 744)
Posle nedopustivo duge pauze, jedna antička grčka tragedija postavljena je u našem pozorištu: na Sceni V sprat Narodnog pozorišta nedavno je izvedena Euripidova tragedija IfigenijinasmrtuAulidi (ovaj, nešto izmenjen naziv potiče iz novog prevoda Aleksandra Gatalice). Ovaj repertoarski potez je vrlo zanimljiv i signifikativan: veliko klasično delo, kome je, po logici stvari, mesto na repertoaru nacionalnog teatra, ne izvodi se na glavnoj, već na eksperimentalnoj sceni, čime se momentalno implicira i određena vrsta pozorišne poetike – drugačija, tragalačka, moderna, ona koja dovodi u pitanje naša predubeđenja u pogledu igranja klasike.
I, zaista, već sama scenografija Borisa Maksimovića najavljuje takav scenski izraz: pod načinjen od materijala koji reflektuje odraze ljudi i predmeta, obrisi klasičnih grčkih stubova, grubo sklepan zid od bele opeke… U takvom okruženju kreću se Euripidovi junaci obučeni u stilski eklektičan kostim Marine Vukasović-Medenice, koji kombinuje antičke odore s modernom odećom (vojničke čizme, salonske haljine…). Pojedina rešenja su vrlo zanimljiva – kao, recimo, Ifigenijino jahaće odelo koje može da sugeriše čednost Amazonke – ali, kao celina, ostavljaju utisak anahronog, jer asociraju na moderan scenski kostim iz sedamdesetih ili osamdesetih; negativnom završnom utisku doprinosi i upotreba jeftinih materijala (skaj i sintetika) u izradi nekih kostima.
Rediteljska rešenja Stevana Bodrože nadovezuju se na ovakvu likovnu postavku, jer bi i ona trebalo da budu savremena i metaforična. Iz kataloga tih pojedinačnih rediteljskih in(ter)vencija možemo da izdvojimo nekoliko karakterističnih primera: prorok Kalhant „čita“ poruku boginje Artemide tako što u vodi vidi Ifigenijin lik koji se, video-tehnikom, projektuje iznad njega; Agamemnon iznosi zle slutnje na bolničkom ležaju koji naslućuje smrt njegove ćerke; Ifigenija se suočava sa ocem tako što puzi po dugačkom stolu i obara stolice… Ovi prizori su mogli samo ovako nasumično da se izdvoje zato što se iza njih ne prepoznaje objedinjujuća rediteljska misao, što su izolovani i samodovoljni, što se svode na spoljašnji, manje ili više uspeo scenski štos. Nešto više ambicija u pogledu značenja očigledno je imala postavka hora, koji je sveden na jednu ženu: međutim, u prenaglašenoj igri Sonje Knežević, jurodivost ovog lika ostaje nerazgovetna, ne vidi se da je ona, kako nam je reditelj lepo objasnio, proglašena ludom zato što vidi jasnije od drugih.
Ni u radu s tumačima glavnih likova Bodroža nije ostvario viši stepen dramske artikulisanosti. Klitemnestra Stele Ćetković prikazuje nam se, u uvodnim scenama, kao blazirana dama iz otmenog sveta (što deluje nekako karikirano), a kasnije kao zavodnica; međutim, ostaje potpuno nejasno da li ona zavodi Ahila i muža Agamemnona samo zarad ćerkinog spasa, ili u tome pronalazi i lični plezir. U svom, hiljadu puta rabljenom maniru, Branko Vidaković igra Menelaja kao dekadentnog, ljigavog i opasnog slabića. Slobodan Beštić je tumačio Agamemnona s nešto više dramske izoštrenosti, tako da se, u pojedinim scenama, osećala duševna raspolućenost i bol vladara koji, zbog državnih razloga, žrtvuje ćerku. U tumačenju proroka Kalhanta, lika koji ne postoji u Euripidovoj tragediji i koji je nastao dramaturškom intervencijom, Aleksandar Đurica je doneo stav jednog opasnog i dijaboličnog političkog manipulatora.
Nisu najjasniji dramaturški razlozi za uvođenje Kalhantovog lika; možda njih treba tražiti u rediteljevoj obznanjenoj nameri da tumači ovu tragediju o samožrtvovanju jedne nevine osobe zarad opšteg interesa – što je, inače, veoma čest motiv u Euripidovom delu – kao priču o savremenoj političkoj manipulaciji. U tom slučaju, akteri ove političke igre bili bi Kalhant i možda Menelaj, a značenje tragedije bi bilo pomereno; umesto pretežno patriotskog raspoloženja (žrtvovanje za domovinu), dobila bi se kritika savremenog sveta. Ali, ovo je neviđeno izdašno i blagonaklono tumačenje rediteljskog koncepta: predstava, kao celina, ne nudi takvo značenje, pogotovu kada se ima u vidu postavka naslovnog lika – Ifigenije.
U skladu sa drugim scenskim rešenjima koja je reditelj osmislio za glumicu Mariju Vicković (kao što je rušenje stolica u dramatičnoj situaciji!), i završna scena Ifigenijinog stradanja je urađena nekako spolja: drama njenog suočavanja sa smrću ogleda se u tome što joj se i glas i telo neprekidno tresu! Ovako „dirljivo“ tumačenje njenog monologa, u kome se razvija patriotski zanos, ne doprinosi demistifikujućem tumačenju Ifigenijine žrtve; naprotiv, suprotno obznanjenoj rediteljskoj zamisli, ovaj prizor deluje kao pohvala žrtve za naciju. Razlog ove potpune značenjske nerazgovetnosti nalazi se u tome što koncept Stevana Bodrože nije razvijen, što se svodi samo na spoljašnje scenske efekte – na blef… Na kraju je od svega ostala samo provokativna repertoarska zamisao da se, u nacionalnom pozorištu, velika klasika igra u tragalačkom, eksperimentalnom ključu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!