Ludo i brzo

Trideset i pet godina unazad, jednoga dječaka kao da su zaista određivale samo dvije stvari, jedna „po sebi“ i druga svjesnije: Jugoslavija i Beatlesi. Bili su doduše i Deep Purple, „najjugoslavenskiji strani bend“, ali to je druga priča. Tek kad mu je u život ušao Ian Kilmister – „Lemmy“ (od engleske kolokvijalne skraćenice „lemme“ – „posudi mi“), stvari su se zakomplicirale. Lemmy je vodio britanski hardrok trio Motörhead (sa sve njemačkim umlautom u imenu), a sve žestoko što je kasnije došlo je šala u odnosu na beton tog prvog (pa drugog, pa petog, pa stotog…) suočenja, „slušanja“ albuma Ace of Spades. Nikada nisam čuo tako radikalnu muziku. Bio je heavy metal prije, no on je uglavnom, kako je rekao Koja, „samo glasan“; bio je pank naravno, ali ni približno tako žestok – čak niti brz, čime se inače hvastao. Ramones i Clash su ubrzanje 4/4-mjere pogurali do maksimuma – Lemmy i njegov bend kao da su rekli: „Zajebi to, presporo je“ i duplirali tempo u dvije četvrtine. Nije bilo dosta: suludi, patuljasti bubnjar Phil Animal (po liku iz Mapet Šoua) Taylor, u tom tempu nogama je mitraljirao na dva bas-bubnja u šesnaestinkama, na šta su se nadovezivali unisono gitarist „Fast Eddie“ Clarke – klintistvudovska pojava iz Leoneovih filmova – i sam Lemmy, svirajući bas-gitaru ne kao prateći, single–tone instrument, nego otkidajući trzalicom pune akorde. Glas mu je (ako je to bio) zvučao kao mutna rika, ili kako je neki kritičar napisao – „kao da ima rak grla“.

No, čak ni takav ton benda – kombinacija Luftwaffe aviona u letu i nemilosrdnih udaraca strojeva u tvornici automobila – možda nije bilo najvažnije. Izgled, naime, imidž, kako je bend izgledao, bila je ona ključna stvar što je opčinila u pubertet ulazećeg dječaka: velika metalna maska s logom benda („glava motora“), gotička slova a iznad svih – vođa. Dugokos, s trimovanom bradom i pruskim zulufima, glave izvijene naviše ka mikrofonu koji se spuštao odozgora poput pecaljke, što je lideru davalo još impresivniju staturu, očiju iza rej ban pilotskih naočala, u motorističkoj crnoj kožnoj jakni, prstiju pokrivenih metalnim prstenjem u obliku mrtvačke glave, s Eisernes Kreuzom – njemačkim Željeznim križom obješenim pod grlo i redenikom metaka (!) oko pojasa, odjeven permanentno u crno – nitko nikada nije tako izgledao. Rezao sam fotografije iz muzičke štampe i lijepio ih na zid, blejeći satima u njih – Lemmy je sljedećih godina bio moj „bog otac“. Poput stripskih superheroja, ili revolveraša iz vesterna, recimo baš Klinta u Dobar, loš, zao, lik između zbilje i mašte, davao je snagu i kuražu u konfuziji puberteta, u beskrajnoj, beskrajnoj energiji, u frustraciji i dosadi, u smjenjivanju neizdržive ljepote s udarcima. Kao da je već gledanjem u fotku idola nešto od nepokolebljivosti i odlučnosti da se ide u avanturu, u slobodu, ili bar da se živi van uzusa jugoslavenske socijalističke stvarnosti, prelazilo, „osmozom“, u željne oči i dušu adolescenta.

Tipičnom fanovskom, ali i jugovićkom čežnjom, pitao sam se zna li on uopće išta o „nama“. Motörhead su došli u Jugoslaviju i u Zagreb ubrzo poslije, 1982. Lemmy je kontra očekivanja pričao da su mu omiljeni bend – Beatles. Uzbudljivo je to bilo, ali ne tako uzbudljivo kao kad je sljedećom prilikom, 1984 godine, nakon koncerta u Beogradu prvi put ispričao (sada bezbroj puta ponavljanu anegdotu) da je kao član Rockin’ Vickersa, još šezdesetih za gostovanja – primljen kod Tita. „Bio je pravi roker“ – nije rekao Tito za Lemmyja, nego obrnuto. I kad je fascinacija nužno počela jenjavati s godinama, primijetio sam da je engleski roker pak nastavio spominjati Jugoslaviju u intervjuima, ne samo za sve češćih koncerata kod nas, nego i vani. A Juga mu se odužila na svojstven način: u Ljubljani 1989. netko ga je iz publike gađao vlastitim patentom, kombinacijom izbrušenog dinara i žileta, raskrvarivši mu podlakticu do mesa. Nije prekinuo koncert.

Dana 28. decembra, 26 godina kasnije, kad zemlja već odavno nije postojala, Lemmy je umro, četiri dana nakon sedamdesetog rođendana i tri dana nakon Božića. I tek tada je krv namirena, a kao nikada ni za jednog stranog muzičara. U „Politici“ i u „Dnevnom avazu“ izašle su čitulje za Lemmyja Kilmistera, baš kao što svakog četvrtog ili dvadeset petog maja čine neki drugi obični ljudi sa sjećanjem na neplativo.