Leksikon za Borisa Davidoviča

KIŠ, DANILO

Danila Kiša (1935–1989) bilo je lako voljeti jer je bio šarmantan, pametan, načitan i elokventan. Žene su ga, naravno, obožavale. No postojao je i boemski, kafanski Kiš koji je bio grub, neugodan i neotesan, često arogantan i vulgaran, koji je neumjereno pio (iako nije bio pijanac). Kišu se očito sviđao taj “balkanski” lifestyle, što mu baš nije pomoglo u književnoj karijeri. I sam se mnogo puta požalio na vlastitu žestoku narav, na svoj temperament “koji reaguje sa žestinom na uvrede, žestinom zbog koje se često kajem, tera me da po mogućstvu ne preduzimam u afektu nikakve korake”.

KNJIGA

foto: wikipedia

Grobnicu za Borisa Davidoviča Harold Blum je uvrstio u svoj The Western Canon – the Books and School of the Ages (1994) i danas je ta Kišova knjiga dio svjetske književnosti. Engleski je prijevod izašao 1980. u ediciji “Pisci iz druge Evrope”, koju je uređivao Filip Rot. Samo u Americi 1980. Grobnica je prodana u više od 50 000 primjeraka. Zna se da do pada Berlinskog zida Grobnica nikada nije prevedena niti na jedan istočnoevropski jezik.

Prve kritike Igora Mandića i Predraga Matvejevića bile su izvanredno povoljne, a čak je i beogradski “Komunist” objavio pozitivan osvrt. Danas, gotovo pedeset godina kasnije, Grobnica za Borisa Davidoviča još uvijek slovi kao jedna od najboljih jugoslavenskih proznih knjiga 20. stoljeća.

Grobnica je bilo drsko remek-djelo lišeno naklona lokalnoj ili nacionalnoj tradiciji, bez ulagivanja književnim bardovima i autoritetima. Stil Kišove proze zgusnut je i melodramatičan, naracija eliptična, često u formi opisnih scena. Kiš lako i stilistički uvjerljivo dokumentarnu građu pretače u izvanrednu literaturu. Kakva je to bila superiorna književna inteligencija koja bi u nepreglednoj šumi pročitanoga uočila fragment – koji bi prerađen postao dio posve nove priče!

Kišova kompleksna spisateljska mašinerija ukida mogućnost neke slučajne omaške i neplaniranog propusta. Upravo obrnuto, u Kišovoj je prozi sve pažljivo isplanirao. U tekst ove knjige uložen je fascinantan književni, stilistički i intelektualni rad i trud.

LIKOVI

U Grobnici za Borisa Davidoviča sve vrvi od revolucionara, kriminalaca, doušnika, izdajica, ubojica. Ili progonitelja i progonjenih. Kostik Koršunidze je teški gruzijski kriminalac, Karl Taube ili Kiril Bajc je liječnik i revolucionar kojeg hapse i osuđuju na smrt, pa mu je kazna preinačena u dvadeset godina tamnice. Goulda Verskojlsa (za kojega je Irska “krmača koja proždire svoj okot”) hapse nakon što je nadređenog obavijestio da sovjetski agenti pokušavaju preuzeti vlast. Sudbina mu je bila izvjesna: “Njegov zaleđeni leš, vezan žicom, okrenut naglavce, bio je izložen pred logorskim ulazom kao opomena onima koji su sanjali nemoguće”.

Čeljustnikova hapse pod optužbom političke sabotaže i podrške trockistima. Novskog pak hapse u Kazahstanu 1930, a njegov isljednik, stanoviti Fedjukin, isljeđuje ga po “najdubljim zakonima psihologije”. Izloženi torturi i na samrtnim mukama, Kišovi likovi bore se za čistotu vlastite biografije, baš kao i Kiš.

PODNASLOV

Podnaslov “sedam poglavlja jedne zajedničke povesti” – jasan je autorov signal da su priče u Grobnici za Borisa Davidoviča dio istog koncepta i da ih je moguće čitati i kao roman. Kiš je napisao da se priče događaju na geografskoj liniji Bukovina – Poljska – Irska – Španjolska – Francuska – Rusija. Na prvi pogled, svi su junaci tih priča Židovi ili komunisti – Boris Davidovič dolazi iz Rusije, Karl Taube iz Mađarske, Hana Križevska je Poljakinja, Mikša je iz Bukovine (Ukrajine). Sam kraj knjige zbiva se na Cetinju.

Grobnica se ne događa u Jugoslaviji (osim samog kraja), no kad čitamo bilo koji njezin dio, lako možemo zamisliti da se događa u Slavoniji, Bačkoj, Mačvi ili Semberiji. Svijet konclogora, građanskih ratova, ratnih zločina, ideoloških izdaja – sve su to zajednička iskustva i aktualna, jer Kiš u pričama nije muzealizirao prošlost već ju je učinio tako živo-stvarnosnom da je svejedno da li ste ove priče čitali 1976, 1983, 1992, 1997. ili 2009. godine.

IZVORI

U knjizi Grobnica za Borisa Davidoviča navedeni su mnogi izvori, pravi i lažni, “argumentalni” i “ornamentalni”, ne samo listovi i časopisi, knjige, hronike, istorije (iz prve ili druge ruke), nego i imena, prava i lažna. “Gul, Burnikel, Andre Bali, Daladje, Djetmar od Merzeburga, gospar od Boplana, Konstantin Porfirogenit, dr Tamaš Ungvari, izvesni K. Š., Karl Fridrihovič, Taraščenko, Terc, Granatova enciklopedija, Hopt, Oskar Blum, Levin, Olimski, Majsnerova, Mikulin, A. L. Rubina, Snaserev, Kaurin, Taube, Divernoa, Žan-Mari Vidal, Ignacije fon Delinger, Žak Furnije, Borhes, Olga Forš, Makovski itd.” (Danilo Kiš).

BORHES, LUIS HORHE

Borhes je Danilu Kiš bio najveće književno otkriće nakon Džojsa. Prvi put ga je čitao u francuskom prijevodu početkom 1960-ih. Mark Tompson u svojoj knjizi Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu piše da je Horhe Luis Borhes (1899–1986) Kiša oslobodio terora romanesknih psiholoških klišea. Kiša su Borhesovoj literaturi privlačile izmišljene i stvarne biografije, intertekstualnost, miješanje stvarnih i lažnih dokumenta, citati iz nepostojećih knjiga, sažimanje, strogost, čudesna narativna jasnoća, distanca, eklektičnost, ruganje nacionalnoj koncepciji književnosti i divljenje europskoj književnosti. Grobnica za Borisa Davidoviča – piše Kiš u Času anatomije – koristi se izvesnim prosedeima koje je inaugurisao u prvom redu Borhes, a ti prosedei nisu ništa drugo do majstorstvo korišćenja i trikovanja dokumentarne građe. Grobnica za Borisa Davidoviča zasnovana je na istoričnosti, dokumenti su tu da otkriju tu istoričnost.

Borhesovski kompendij činjenica i mašte Kiš je podvrgnuo povijesnoj svijesti – ponajprije o revoluciji i totalitarizmu. Odlučnu ulogu igraju upravo zgusnuti autorski sažeci i citati, i ta primjena Borhesovih tehnika na sovjetski sistem u Grobnici za Borisa Davidoviča izvanredno je lucidna i uspjelo izvedena.

JUGOSLAVIJA

U 1990-ima mnogima se činilo da je Danilo Kiš neka vrsta jugoslavenskog magičnog stvorenja čija je smrt bacila kletvu na Jugoslaviju. Kiš se izjašnjavao kao Jugoslaven i sebe je vidio kao jugoslavenskog pisca. Kiš je tvrdio da je Jugoslavija jedino rješenje nepomirljivih nacionalnih suparništva. Jugoslaviju i književno jugoslavenstvo Kiš je vidio na strani kozmopolitizma i svjetske književnosti, a kao antipod etničkom nacionalizmu i šovinizmu, palanačko-provincijalnom mentalitetu.

STALJINIZAM

Književna čaršija priča da u svojoj knjizi Danilo Kiš kolje zaklano janje. “Ja, dakle, koljem i derem siroto jagnje staljinizma, koje ne samo što je jagnje, nego pošto je bivše, ono je i mrtvo jagnje, agnec Božji, pa sam na taj način proglašen još za strvodera, koji kolje posvećen po svim verskim propisima” (Danilo Kiš).

IZDAVAČ

Danas je jasno da 1970-e nisu bile sjajno vrijeme za objavljivanje knjige kakva je Grobnica, a da je 1976. godina zbog nečega bila posebno zloćudna. Zlatko Crnković – urednik Biblioteke HIT – znao je da bi mu Grobnica za Borisa Davidoviča mogla stvoriti probleme. Kalkulirao je, zbog čega je kasnije požalio, jer da je objavio Grobnicu za Borisa Davidoviča, bio bi to najslavniji naslov u biblioteci Hit. Crnković nije želio odbiti Kišovu novu knjigu (premda nije baš jasno koliko je bio svjestan njezine vrijednosti) i ponudio je Kišu da objavi knjigu u vješto vođenoj ali ipak rezervnoj biblioteci ITD, što je Kiša poprilično naljutilo. Krleža je nazvao Slavka Goldstajna (SNL Liber), koji nije dvojio da Grobnicu za Borisa Davidoviča treba objaviti odmah.

KLEVETA

Kazneno djelo protiv časti i ugleda koje se sastoji u iznošenju ili prenošenju nečega neistinitog o drugome što može naškoditi njegovoj časti ili ugledu.

BULATOVIĆ, MIODRAG

Danas uglavnom zaboravljen pisac, a nekada “samoproglašeni genij”, “gonkurovac”, “neokrunjeni car čaršije” Miodrag Bulatović Bule (1930–1991), autor Heroja na magarcu i Ljudi s četiri prsta, tipičan je primjer balkanskog genija-idiota: literarno darovit, premda je njegova literatura – svako egzotična – bila nekako neuredno prljava, zarasla i divlja. Bule si je dao oduška u životu: sitni prevarant, doušnik, provincijalac, barbar i šarlatan, napabirčeni znalac, kasnije Miloševićev ljubimac i jedan od osnivača Socijalističke partije Srbije… Nije nikakvo čudo što se divio i pisao o kriminalnom i političkom polusvijetu. U mladosti je drugovao s Kišom i tim prije se priključio hajci na Grobnicu za Borisa Davidoviča. Ako već nije bio inspirator hajke, Bule je sigurno bio najgorljiviji podstrekač.

Mirko Kovač jednom je u nekom hotelu pitao Bulatovića postoji li pisani trag da on Kiša smatra plagijatorom. “Ne, ne postoji”, rekao je Bulatović. Kovač mu je predložio da “ispadne gospodin” i da izjavi da Kiš nije plagijator. “Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ”, odgovorio mu je Bulatović.

JEREMIĆ, DRAGAN M.

Dragan M. Jeremić (1925–1986). Diplomirao filozofiju i estetiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1971. Pisao je kritike i eseje s područja filozofije i književnosti. Još je bio: sveučilišni profesor, predsjednik Udruženja književnika Srbije u nekoliko navrata, predsjednik Srpske književne zadruge, član i predsjednik žirija nekoliko važnih književnih nagrada, urednik “Savremenika” i “Književnih novina”. Objavio je knjige Savremena filozofija Zapada, Kritičar i estetski ideal, Perom kao skalpelom. Iza uredne biografije naizgled neumornog književnog radnika krio se demon koji je pokrenuo zloćudnu hajku na Danila Kiša nakon izlaska Grobnice za Borisa Davidoviča i sipao luđačke uvrede (“harlekinska literatura, sačinjena od delića preuzetih iz tuđeg stvaralaštva”). Utvarao si je da će “pokopati” Kiša jednom zauvijek, no Kiš ga je u Času anatomije raskrinkao kao zaostalog književnog primitivca, anakronog poluinteligenta, provincijalnog književnog pajaca i “simbola zlobne i uobražene osrednjosti”. Nakon knjige Čas anatomije nitko nije čitao Narcisa bez lica (1981), njegov odgovor Kišu, kao ni bilo koju drugu njegovu knjigu.

Dragan M. Jeremić bio je književni moćnik koji dodjeljuje i književne nagrade. Jeremićeve spletke oko Andrićeve ili Oktobarske nagrade 1976. godine danas su nevažne, no ipak je bizarno da je Jeremić uspio diskvalificirati Grobnicu za Borisa Davidoviča i uglednu Oktobarsku nagradu dodijeliti vlastitoj knjizi (imbecilnih) aforizama.

GOLUBOVIĆ, DRAGOLJUB

Golubović Pižon (iliti Pigeon, kako mu tepa Kiš) bio je novinar skandaloznih rubrika i kritičar diletant koji se dokopao pariškog dopisništva preko udbaških veza. U suštini neznalica, Golubović je valjda mislio da će se proslaviti tekstom Grobnica za Danila Kiša – ogrlica od tuđih bisera – tekstom koji su mu, uostalom, izdiktirali Bulatović i Jeremić. Njegova matična redakcija “Duga” nije željela objaviti tekst (pročitali Nikola Milošević i Borislav Mihajlović Mihiz), no Pižon je bio uporan pa je on objavljen je u zagrebačkom “Oku” i tako je počela polemika. Pomalo je jezovito da je Golubović (1924–1994) tokom Drugog svjetskog rata bio u Ljotićevome logoru u Smederevskoj Palanci za skojevce i antifašiste, koji se po surovosti mogao uspoređivati sa sovjetskim logorima.

PLAGIJAT

Jeremić i Bulatović tvrdili su, javno ili prikriveno, da je Grobnica za Borisa Davidoviča plagijat i taj masni trač brzo se širio “čaršijom”. Ideja da je Kiš plagijator isprva se činila toliko nevjerojatnom da se nije mogla izbjeći pomisao kako u tom traču možda ima istine. Da li je moguće da je Kiš – onako pismen, ambiciozan, načitan – u stvari drski prepisivač? Na Kiša se srušila lavina đubreta iako, naravno, nije prepisao knjigu niti je bilo što književno ukrao. No njegovi su protivnici svejedno uporno ponavljali da je “cela knjiga uostalom prepisana” i da je “od Kiša ostao samo lepak”.

Optužili su ga da zaboravlja citirati ili da “nepotpuno citira”, da deformira, laže ili piše o onom što nije proživio, da je falsifikator, lažljivac i opsjenar. Za Kiša to nisu bile obične uvrede (ako uopće postoji nešto kao obična uvreda), već su to bile Uvrede nad Uvredama – jedna od onih podmuklih, paklenih, prljavih, užasnih podvala koje čovjeka ujedu za srce. Ništa se gore nije moglo reći o knjizi koja je zapravo bila originalna, visprena, smjela i briljantno napisana. Kiš je shvatio da je za njega ova polemika pitanje života i smrti. Ili će on završiti na književnom smetlištu ili oni.

Slično likovima u Grobnici za Borisa Davidoviča, Kiša su tjerali da prizna zločine koje nije počinio ili da proguta lažne optužbe, da pokaže snishodljivost prema jednoj pakosnoj sredini koja ga je svela na vašarskog medvjeda. Igraj, medo! Kišu se to, naravno, ni najmanje nije dopalo.

POVOD

U vrijeme izlaska Grobnice za Borisa Davidoviča Kiš je četrdesetogodišnjak i više nije samo talentirani, načitani i elokventni “dečko koji obećava”. Čak i da nije dobio Ninovu nagradu za roman Peščanik 1973, bilo bi jasno da je najbolji prozni pisac u jakoj konkurenciji (Borislav Pekič, Mirko Kovač, Filip David, Slobodan Selenić, Dragoslav Mihailović i drugi) i da je kandidat za jugoslavenski književni Panteon dotad rezerviran samo za Andrića, Crnjanskog i Krležu.

Nikada nećemo saznati jesu li Kišov status, uspjeh i talent bili povod za brutalni napad na njegovu knjigu, ili možda čak (prikriveni) antisemitizam. Kiš se ne uklapa niti se želi uklopiti u bilo koji od klišea. Nije bio disident, nije želio biti prvak nacionalne književnosti, nije pisao protiv Tita i Jugoslavije iako je srčani antikomunist. U jednom se trenutku činilo kao da je Kiš zaratio sa svima – mrski su mu bili marksistički ideolozi, nacionalisti i prikriveni desničari, no brzo se uvidjelo tko su mu pravi neprijatelji. Kad se hajka zahuktala, Bulatović je poručio Kišu da je sve preozbiljno shvatio, što ga je dodatno zastrašilo i naljutilo. Možda su u pravu oni koji tvrde da je Danilo Kiš naprosto živcirao beogradsku čaršiju.

HAJKA

Hajka (polemika, ljutiti isljednički i inkvizitorski medijski linč ili naručeno književno ubojstvo?) trajala je pune tri godine, od rujna 1976. do listopada 1979. Danilo Kiš nije postao samo žrtva svoje knjige, već je doživio sudbinu sličnu svojim likovima iz Grobnice za Borisa Davidoviča. O svom slučaju nije napisao novu priču, već knjigu Čas anatomije.

NACIONALIZAM

Tema polemike bio je “plagijat”, no pravi je povod ipak bio nacionalizam. Prepirku s nacionalizmom Kiš je započeo još 1973. u intervjuu s Borom Krivokapićem (“Doba sumnje”, kasnije više puta preštampavanim). Dio u kojem govori o nacionalizmu Kiš započinje čuvenom rečenicom: “Nacionalizam je pre svega paranoja”. U tom intervjuu Kiš prvi puta uvodi “Sartrovog Žila, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza”. Baš povodom intervjua, Kiš se posvađao s Dragoslavom Mihailovićem u Strazburu 1974. Mihailović je u svađi rekao Kišu da je “nacionalizam njegova privatna paranoja”, da ne pretvara nacionalizam u “opštevažeći književni princip”. Usput mu se narugao da je “francuski intelektualac”, što je Kiša isprovociralo da mu otpovrne: “Mihailoviću, ti si jedan komunist, nacionalist i antisemit”.

Kiš je bio sposoban nanjušiti nacionalista i nacionalizam još ranih 1970-ih kada se činilo da je nacionalizam pokopan. Mark Tompson u svojoj knjizi piše da tajni ili barem prešutni savez nacionalista i komunista nikada nije prekinut. Do kraja 1980-ih taj će savez pervertirati u dvoglavu “nacional-komunističku” aždaju, no čitatelju početkom 1970-ih vjerojatno nije bilo baš jasno kakve veze imaju plagijati i nacionalizam. Ali Grobnica za Borisa Davidoviča drska je negacija nacionalne kulture. U Času anatomije Kiš je dovršio svoj esej o nacionalizmu. “Nacionalizam je ideologija banalnosti… nacionalizam je totalitarna ideologija… nacionalizam je poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu (…) Nacionalizam je kič.”

PAKT

Mark Tompson tvrdi da komunistički režim nikada nije prestao šurovati s nacionalistima, no da ta suradnja sredinom 1970-ih očito nije još toliko uznapredovala da bi Jeremić i ostali dobili podršku u polemici s Kišom. Međutim, nacionalno-komunistički spoj očito je već u 1970-ima funkcionirao jer kako bi inače Dragan Jeremić – za kojeg se znalo da je notorni srpski nacionalist – postao onakav književni moćnik. Za Bulatovića, Golubovića i Jeremića znalo se da su srpski nacionalisti i vjerojatno su svi bili suradnici UDB-e;

Mirko Kovač piše da je hajka krenula iz “udbaškog podzemlja”, no isto tako brzo se ispostavilo da se na Kiša nije okomio režim.

Kiš sigurno nije bio komunist, premda je simpatizirao Sartra i Krležu, a posebno je bio blizak s Predragom Matvejevićem. Kiša bi se vjerojatno moglo definirati kao antikomunističkog ljevičara. Nacionalizam je tokom 1980-ih jačao kako je komunizam slabio sve dok nacionalističko-komunistički spoj nije nepovratno oblikovao zloćudne nacionalne identitete.

KRLEŽA, MIROSLAV

“Nisu Vam oprostili talenat”, piše Krleža Kišu. Dio o talentu je shvatljiv – nitko Kišu nikada nije osporio književni talent – no tko su oni? Nacionalisti? Komunisti? Malograđani, mediokriteti, bagra? Gotovo bismo rekli da bismo umjesto “oni” mogli staviti “svi”.

Miroslav Krleža (1893–1981) odigrao je ključnu ulogu u spasavanju rukopisa Grobnica za Borisa Davidoviča. Nazvao je Slavka Goldstajna nakon što je Crnković odbio objaviti knjigu u Biblioteci HIT. Uzor Časa anatomije svakako je bio Krležin Moj obračun s njima premda tu postoji zaista bitna razlika: u usporedbi s Bulatovićem, Jeremićem, Golubovićem, Krležini književni polemičari Josip Bah, Kalman Mesarić, Josip Horvat su slatka mala, dobro odgojena dječica.

POLEMIKA

Boro Krivokapić je u antologiji Treba li spaliti Kiša (Globus, 1980) dokumentirao ovu prljavu, tvrdu i surovu književnu polemiku. Kiša su zajednički napali novinar Golubović, profesor Jeremić, pisac Bulatović, uz podršku Branimira Šćepanovića, Eriha Koša i “uglednog prevoditelja” Jeana Descata ili Joce Daske iliti Nach Jotse (“on peva Oj, Moravo bolje od bilo kojeg Srbina”), koji je kasnije preveo sabrane govore Slobodana Miloševića.

Dakle, šest na Kiša. Istina je da su mnogi ustali u njegovu obranu, ponajprije Predrag Matvejević, no Kiš se branio kao da je sam i reagirao je točno onako kako se razgovara s ološem i bagrom – primitivno, vulgarno, ali književno kompetentno i stilistički virtuozno. Književni ološ – ne samo njih šestorica – bio je “iznenađen i uvređen” Kišovim književnim teoretskim maljem koji ih je pomeo.

Kiš je ismijao Jeremićevu romantičnu viziju književne originalnosti, njegovu potragu za izmišljenom autentičnošću (koja neumitno dovodi do političke reakcionarnosti), njegovu ideju da bi pisac trebalo da piše samo što je proživio. Kiš konstatira da urotnici nisu slučajno “palankaši”, balkanski nacionalisti i književni inkvizitori koji naciju smatraju “svojom duhovnom prćijom”, koji su “nacionalnu kulturnu tradiciju posisali s majčinom mlekom” te preziru “sumnjivu” erudiciju, židovstvo i ideal svjetske književnosti.

PROCES

Umjesto da Kiš tuži Jeremića, Bulatovića, Golubovića i druge zbog očitih kleveta, u apsurdno-komičkom obratu Golubović tuži Kiša zbog uvreda. Istina je da je Kiš Golubovića počastio spektrom živopisnih uvreda (pig, pigeon, svinja, dinja, pileći mozak, vlah) i da se Golubović žali na Kišov jezik i uvrede. No Golubović se na sudu prenemagao: kako bi on, kao književni amater, mogao nekako naštetiti piscu kakav je Danilo Kiš? Golubovićeva tužba – po mnogo čemu komična – pala je i na zagrebačkom i na beogradskom sudu, a još je interesantnije što Kiš nije uzeo odvjetnika nego se na sudu branio sam. Nakon završetka, Kiš se seli u Francusku. Napisao je još jednu knjigu priča (Enciklopedija mrtvih), razbolio se i umro.

REVOLUCIONAR

Većina tih vojnika revolucije prije smrti spoznaju istinu. Suprotno od očekivanog, olakšanja i odrješenja nema. Spoznaja da su prevareni samo im još zagorčava smrtni čas.

RAZGOVOR

Godine 1976. Brežnjev Leonid Iljič (1906–1982) bio je u službenoj posjeti Jugoslaviji i požalio se Titu na antisocijalističke pisce koji objavljuju u Jugoslaviji. Anegdota dalje navodi da je izvadio neku knjigu iz svoje crne kožne torbe. Moguće je da je to bila baš Grobnica za Borisa Davidoviča. Tito je Brežnjevu ležerno odgovorio da “državnici ne trebaju gubiti vrijeme na pisce”, samo u diktatorskim i totalitarnim režimima vlast ozbiljno shvaća pisce. U tzv. demokratskim režimima vlast se ne bavi piscima jer su nebitni.

UBOJSTVO

Mari Darijesek u svojoj knjizi Policijski raport piše o tri slična pokušaja književnog ubojstva (uključujući, naravno, Kišov slučaj). Majakovskog su optužili da je sakrio rukopise Hlebnikova (koji je umro 1922) i da objavljuje njegove pjesme kao svoje. Pola Selana je proganjala Kler Gol, udovica Juana Gola (kod nas ponajprije poznat kao suradnik “Zenita”), koja je pokrenula čak tri kampanje (1953, 1960. i 1962) optužujući Selana da je plagirao poeziju njenog (pokojnog) muža. Arkadij Gornfeld je Mandeljštama optužio da mu je ukrao prijevod, pri čemu je Gornfeld zaista radio na prijevodu Tila Ojlenšpigela, no greškom izdavača ispušteno je njegovo ime na objavljenoj knjizi. Gornfeld je svejedno tvrdio da je Mandeljštam krivac i ta je kleveta Mandeljštama skupo koštala. Mandeljštam, navodni plagijator i lopov, nakon te “afere” nije mogao više surađivati sa sovjetskim književnim institucijama.

Kler Gol i Arkadija Gornfelda Mari Darijesek naziva književnim ubojicama jer su te afere Majakovskog i Selana dovele do samoubojstva. No, za razliku od Majakovskog, Mandeljštama i Selana, Kiš se odlučio suprotstaviti hajci i boriti. Jugoslavija nije bila SSSR i Kišu nitko nije branio da se brani kako zna i umije. Kiš je mislio da je afera proizvedena da se “likvidiraju pisac i knjiga” i bio je potpuno u pravu. To je bio pravi atentat i naručeno književno ubojstvo.

GROBNICA

Kiš je umro 15. listopada 1989. i nije doživio pad Berlinskog zida koji je pao 9. studenog 1989.

Borislav Pekić je negdje napisao da je Kiš naposljetku sahranjen u masovnoj grobnici jer je pokopan u Aleji velikana u zajedničkoj grobnici sa umjetnicima Lubardom, Aralicom i kiparom Matijom Vukovićem. Jezovito je da su u neposrednoj blizini pokopani Miodrag Bulatović i Dragan Jeremić.

Kiš je dugo bolovao i neposredno pred smrt izabrao vjerski pravoslavni pokop (on je kršten u pravoslavnoj crkvi). Vjerojatno nije računao da će procesiju voditi Amfilohije Radović, kao što nije mogao znati da će Slobodan Milošević poslati njegovoj porodici telegram saučešća. Na Kišovu sahranu došli su njegovi prijatelji i prijateljice, ali i “deset hiljada svakovrsnih oportunista, čitavo krdo političke stoke, novopobuđenih pravoslavaca, šovinista, umjetničkog šljama iz Miloševićevih štala.” (Mirko Kovač)