Knjiga smeha i pamćenja

Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti. Tako je onomad pevao – dobro, govorio – Rade Šerbedžija, kao besprekorni trbuhozborac velikog Arsena Dedića, onoga koji je napisao „Ne, daj se, Ines“, taj ultimativni transgeneracijski bigger–than–life sentiš iz srećnih vremena kada su Beogradom jezdili zeleni autobusi, a u Zagrebu se došljaci smeštali u ulicu Proleterskih brigada – „kod Grković“, dakako – tu tugaljivu recitaciju praćenu suicidalnim cilikom sintisajzera ili čega već, nad kojom su cmoljile generacije studentkinja iz unutrašnjosti, skutrenih po hladnjikavim sobama naših socrealističkih Studentskih Domova.

Izgleda da je došlo vreme – možda i poslednje u kojem je to još moguće – da se bar početni deo od tih pretpostavljenih „milion podataka“ (vaistinu i nježnih i u plemenitijem smislu reči „bezobraznih“) o jednom vremenu, o jednom političko-ekonomsko-kulturnom kontekstu i o nekim ljudskim životima koji su se odvijali iza kulisa Velike Istorije, sakupi na jednom mestu, makar zato da svi nekako uverimo jedni druge, pa posledično i same sebe, da je sve to nekada zaista postojalo, da nije u pitanju halucinacija. Ili, ako i jeste, da je onda ona toliko masovna da dokida samu sebe, da nužno tvori legitimnu i ravnopravnu stvarnost, valjda baš po onom marksističkom načelu prelaska kvantiteta u kvalitet…

SIROTINjSKI RAJ: Leksikon YU mitologije (Rende, Beograd i Postscriptum, Zagreb, 2004), obasiže preko četiri stotine stranica povelikog formata; sasvim dovoljno da se u njemu nađu stotine onih spominjanih „podataka naše mladosti“, poređanih u vidu paraenciklopedijskih odrednica, razbacanih u vaskolikom abecednom (Eto! Opet podmukli udar na mističnu srž srpskog nacionalnog bića!) šarenilu od cirkusa Adria do igre Žmurke. Već i iz ovoga možete videti da je Leksikon mesto pune kreativne slobode, prava ukoričena svetkovina internedisciplinarnosti: pojmovi u njemu obrađeni mogu biti i opštepoznati geografski toponimi i gradski kafići sa aurom, i znamenite istorijske ličnosti i lokalni marginalci i luzeri, prevratnički rok bendovi i turbonarodnjačke kemp-ikone, sitni đački gadžeti i mitološki JUS-automobili (fića ili tristać), seks-bombe (postoji čak odrednica „drkanje na zvezde“!) koliko i groteskni treš-zabavljači, mali prehrambeni kultovi i alkoholni rituali, filmadžije i pisci koliko i ulični usmeni tribuni, kultni bioskopi i pozorišta, ali i opskurni pajzlovi u kojima se do prvih jutarnjih tramvaja miniralo socijalističko ćudoređe, blago bizarni „narodni običaji“ koliko i uporišne tačke urbanih plemena u onim dekadama u kojima su njihovi pripadnici bili „mladi i zdravi kao ruža“, „kanonski“ filmovi, knjige ili ploče koliko i sveprepoznatljivi polit-slogani, blesave i dražesno naivne TV-reklame koliko i muškobanjasti JNA-žargon ili pak ZUR-ovski „samoupravljački“ diskurs u svom poodmaklom autoreferentnom ludilu. Ukratko, baš je sve u principu moglo postati predmetom „kataloške“ obrade u ovom Leksikonu, važno je bilo samo da u bitnom zadovoljava minimalni kriterijum asocijativnosti, dakle da jednu ili više generacija cele SFRJ ili nekog njenog dela podseća na vremena kada je postojao taj čudni, ušuškani svet Od Vardara Pa Do Triglava, svet u kojem se niz naraštaja formirao kao u kakvom postistorijskom Sirotinjskom Raju. Šta je posle bilo s njim – s tim Rajem Na Određeno Vreme – to svi i predobro znamo, ali to nije predmet interesovanja ove knjige, mada njeni pisci ipak (i dobro je da je tako) obično ne propuštaju da spomenu da su se neki od junaka naše mladosti kasnije – u vremenu, dakle, kada je od svekolikog YU-konteksta samo mitologija i preostala – „razvijali“ u dosta čudnim i nimalo hvalevrednim pravcima…

NORMALNOSTALGIJA: Da li je famozna „jugonostalgija“ pojavom Leksikona konačno dobila svoju Bibliju, Kuran i Talmud? Možda bi se i tako moglo reći, ali skloniji sam da se odmaknem malo i od tog termina, na sve moguće načine zloupotrebljavanog kroz devedesete. Ako pogledamo dve najkabastije ex-Yu republike, Srbiju i Hrvatsku – a baš je iz njih potekao najveći deo pisaca Leksikona – primetno je da je oficijelni, hegemoni odnos prema YU-nasleđu u njima tokom devedesetih bio bitno različit: u Hrvatskoj je pompezna i skorojevićka tuđmanovska autokratija forsirala produkciju posvemašnjeg zaborava: odjednom je manje-više sve ono što su ljudi decenijama živeli, znali, voleli i pamtili postalo out, nepoželjno i nepoćudno, a svaki je Lojalan Građanin morao na brzinu re-inventirati sebe kao da je upravo rođen, ili pak retroaktivno izmišljati nekakvu svoju podrivačku delatnost protiv mrskog poretka i još mrskijeg državnog konteksta; u Srbiji nije bilo tako direktne diktature zaborava, nego nečega mnogo podmuklijeg: strategije drskog prisvajanja i lažnog kontinuiteta, po kojoj je umrlu/ubijenu Jugoslaviju – čija se smrt oficijelno ne priznaje – odmenila nakazna Zombislavija istog imena, ko da je ceo taj tužni i unezvereni SCG-patrljak jednog razrušenog soc-carstva svojim „magijskim“ samoimenovanjem poručivao „gledajte me, mogu i bez vas! Nije mi ništa! Zapravo i ne primećujem da vas nema!“. Zato je, iz ovih razloga, deklarisana „jugonostalgičarska“ pozicija u Hrvatskoj devedesetih – u stanovitoj meri i dan-danas – bila otvoreno i nedvosmisleno subverzivna, žestoko suprotstavljena vladajućoj Kulturi Smrti, dok si u Srbiji s tom eh–što–je–nekad–bilo–dobro stvari morao biti mnogo oprezniji, jer bi se u protivnom moglo desiti da te pobrkaju sa zločincima koji su ronili krokodilske suze nad jednom zemljom sve razarajući je iz haubica, ubijajući njene ljude i paleći sela i gradove, ili pak sa „julovskim“ i sličnim (funda)mentalno i moralno dezorijentisanim spodobama, koje su žalile i ronzale upravo za svim onim što u našoj „boljoj prošlosti“ nikako nije valjalo, za onim čemu smo mi „obični, normalni, ex-YU podanici“ sa ove vremenske distance mogli, u najboljem slučaju, dati tek stanoviti ironijski popust, kakav se već daje pošastima koje su prošle i pouzdano se neće vratiti. To vam je, dakle, kao sa onim notornim JNA-anegdotama: jeste, svi ćemo ih rado pričati i prisećati se „slatkih“ budalaština iz kretenskih soldatskih dana ali, ozbiljno govoreći, sve je to zapravo bilo sasvim odvratno, i to je uludo bačena godina naših života, i niko normalan ne bi trebao da ide u vojsku…

EUROCREM I MAKAVEJEV: Ako se, dakle, složimo s tim da pojmu „jugonostalgije“ pristupimo nešto opreznije i selektivnije, ako se okanemo paganskog obogotvorenja Države – bilo koje na ovom i onom svetu, pa tako i SFRJ – ili ne baš zasluženog posthumnog „poklona“ tadašnjem društvenom uređenju u vidu olakog zaboravljanja njegovih brojnih idiotskih, represivnih i depresivnih osobina, šta će nam onda preostati? E, now we’re talking! Ono što nam preostaje, i čega srećom ima u izobilju, srž je one normalnostalgije kao preovlađujućeg osećanja ljudi koji su participirali u ovom Leksikonu – ako kao jedan od bezbroj doprinosilaca smem da se drznem da tumačim tuđe motive – i koja je to zdravo jezgro našeg nostalgičnog čeprkanja po prtljagu ličnih uspomena i „kolektivnih“ predstava, ali bogme i bolno mesto našeg Velikog Poraza na početku devedesetih. Zato su najlepši i najdirljiviji tekstovi ove knjige ispisani o svemu onome i svima onima koji su nas, svesno ili ne, odmicali od onog „diluvijalnog mraka“ o kojem je Krleža napisao onolike vehementne tirade, pa bili to neki naši Veliki Mislioci ili pak sitni hedonistički rituali lepog življenja u miru i sigurnosti, sasvim svejedno. U ovom smislu između, štajaznam, Dušana Makavejeva i Eurocrema stvarno nema simboličke razlike: oboje pripadaju svetu modernosti, onome u kojem su posleratne generacije (to jest, pokazalo se, samo deo njih…) odrasle i formirale se, naivno verujući da je Povratak U Pećinu nemoguć! Odviše je lako danas reći da je to bila zabluda, jer je vreme, eto, demantovalo taj kultur-optimizam ljudi koji su pripadali „SFRJ civilizaciji“ ne kao „komunističkoj“ ili ne znam već kakvoj utopiji, nego kao nekakvom krhkom, ali neophodnom garantu (ireverzibilne) Modernosti. Zablude ipak nije bilo na toj strani: njeni su vlasnici upravo vesnici Povratka U Pećinu, jer sada je jasno da od toga nema ništa već da treba sve graditi iz početka, samo sa mnogo gore početne pozicije, iz stratišta i ruševina, zahvaljujući njihovom rodoljubivom trudu. Štono bi se reklo: „gde si bio- nigde, šta si radio- ništa“. Leksikon YU mitologije – kao parakunderijanska „knjiga smeha i pamćenja“! – dragocen je dokaz da ima smisla pamtiti (kaogod što požrtvovani ljudi u Farenhajtu 451 pamte knjige naizust!), da je pamćenje jedini zalog identiteta onih koji ne pristaju da im pamćenje modeliraju drugi. I da ništa od svega onoga čega se dobro sećamo nije bilo san i pusta pričina, i da smo ipak bili i ostali Negde i Nešto, pa sad neka udruženi Niko i Ništa vidi šta će sa nama!

Đorđe Matić, urednik Leksikona YU mitologije

Knjiga sećanja

„U kulturi, odnosno u njenoj artikulaciji, postoji jedan moment koji je svakako važan koliko i tzv. „materijalna istina„, a to je kako se ljudi sećaju, što ne mora uvek korespondirati s onim kako istorije, pogotovo oficijelne, vide pojedine događaje“

Leksikon YU mitologije u završnoj fazi nastanka imao je zagrebačko-beogradsku ekipu urednika – Đorđa Matića, Iris Adrić i Vladimira Arsenijevića. Đorđe Matić i Iris Adrić bili su ti koji su u drugoj polovini devedesetih, zajedno sa jednim od inicijatora ovog projekta, spisateljicom Dubravkom Ugrešić, učnili sve da leksikon ne doživi sudbinu zemlje o kojoj je trebalo da govori. Naš sagovornik Đorđe Matić, rođen 1970. godine u Zagrebu, završio je studije italijanske i engleske književnosti u Amsterdamu.

„VREME„: Zašto Leksikon YU mitologije, a ne leksikon jugoslovenske popularne kulture ili jednostavno – leksikon jugoslovenske svakodnevice? Knjiga ipak ne govori o legendama i bajkama, već o sasvim realnim stvarima?

ĐORĐE MATIĆ: To pitanje mnogi postavljaju, ali mislim da ono tu nije najvažnije, pa se na njega uvijek može odgovoriti sa „what’s in a name?“. Ime je, naime, palo davno i budući se nekako „primilo“ nije se više ni mijenjalo, a imali smo, iskreno, mnogo važnijeg i većeg posla u međuvremenu. S druge strane, ne znam koliko je to što knjiga govori o „realnim stvarima“ moguće uzeti kao samo po sebi razumljivo, „for granted“ – ako se pogleda u kontekstu posljednjih petnaestak godina. Nakon svega što se s tom jadnom prošlošću i kulturom dogodilo – sama perspektiva, pogled na stvari kod naših ljudi toliko je zamućen da se čovjeku ponekad čini da se to sve skupa nije ni dogodilo, kao da sanja. Otuda kao da je naslov knjige na jedan ironičan način dobar za ono kako se prošlost danas doima.

Osim toga, načelno, imate u kulturi, odnosno u njezinoj artikulaciji, i jedan moment koji je svakako važan koliko i tzv. materijalna istina, a to je kako se ljudi sjećaju, što ne mora uvijek korespondirati s onim kako povijesti, pogotovo oficijalne, vide pojedine događaje. Ponekad su stvari napisane u retrospekciji – ne kakve su bile, nego onakve kakve su možda „trebale biti“, pa otuda i mitologi(zaci)ja. I za to, za ovakvu vrstu priča, van „materijalnih istina“, statistika i provjerenoga, bilo je i moralo je biti mjesta u Leksikonu. Priča o Moši Pijadi koji izgovara „jebeš zemlju koja Bosne nema“, možda i apokrifna, važnija je, kulturalno, od svih kongresa, da tako kažemo.

Da li je život u bivšoj državnoj zajednici bio zaista tako bezbrižan, lagodan i zabavan, kako se stiče utisak tokom čitanja Leksikona YU mitologije? Nije li ovo neka vrsta selektivnog sećanja koja gura pod tepih sve ono što nije bilo tako prijatno?

Interesantno, jedino se u odnosu na SFRJ uvijek postavlja to pitanje. Mnogi nisu svjesni (a bogme, mnogi i jesu!) da se u njegovoj pseudoobjektivnosti i lažnoj zdravoj pameti krije ideološka smicalica – o implicitnom trulom moraliziranju da ne govorim. Zašto je takvo pitanje u odnosu na Leksikon potpuno „fake“: tolike godine, nove političke klike učinile su sve, strukturalno, da dokažu kako je socijalistička Jugoslavija bila „tamnica naroda“, pa su ne samo izmijenili cijelu povijest nego su, doslovno, bili u stanju i ubiti za ovakvu „istinu“, u nekim slučajevima. Na tu vrstu (ne samo) institucijskog terora nad prošlošću, najveći broj onih koji su bili pozvani da o tome progovore – šutio je, oportunistički i sa strahom, usrdno, godinama, ili se čak slagao s time. U trenutku pak, kad se pojavljuje jedna knjiga (knjiga!) u kojoj bivši Jugoslaveni, šikanirani godinama zbog toga što – makar s ogradom, s isprikom (nepotrebnom i ponižavajućom!) – jedni drugima hoće reći da im je ono svakodnevno, sve što zapravo čini život, van ideologije (ili s njom, pa što da se ispričavamo!?) bilo prilično važno, te da im je kultura tog doba, kultura u najširem mogućem smislu, također bitna – odjednom se sa svih strana obaraju „zabrinuti“ i otvaraju „objektivnu“ historijsku raspravu o „tamnim stranama“ SFRJ. (Pada mi na pamet fenomenalna rečenica Milovana Danojlića, koji ovdje istina govori o Srbima, ali se lako umjesto toga može ubaciti bilo koji od naših naroda, a glasi: „kad Srbin (Hrvat, Bosanac, op. moja) odluči da počini moralno samoubojstvo, najpre postane ‘objektivan’“!

To sve nema nikakve veze s istinom, naime: u najvećem broju slučajeva, rasprava o negativnostima SFRJ otvara se, tvrdim, radi „balansa“ – zbog ideološkog pokrivanja stravične povijesti koja nam se dogodila u posljednjih deceniju i pol i nesposobnosti da se progovori o njoj, a ne radi sagledavanja objektivne istine o zajedničkoj državi.

Tako i u vezi ovoga pitanja, da sumiramo: petnaestak godina pseudopovijesti, najcrnjeg revizionizma – a onda se na knjigu gdje se istraumatizirani građani sjećaju ljetovanja na Mljetu, koncerta Bijelog dugmeta i kupovine prvog fiće, kidiše s pozicije navodne potrebe za povijesnom rektifikacijom! „Ta nemojte kasti!“, da citiramo Neven, seriju naših djetinjstava.

„For the record“, istine radi: Leksikon ništa ne „gura pod tepih“, niti mu je to bila namjera, a iznenadit će se mnogi s koliko ljubavi, dobrih emocija i nježnosti su naši suradnici pisali o kulturi onog vremena, bez da ih je itko instruirao ili prisiljavao na to.

Može li se ova knjiga tretirati kao dopunski tom za dosadašnja leksikografska izdanja, neka vrsta posvete ljudima sa margine koji nisu stvarali u ključu tzv. visoke kulture?

Ova knjiga nije „dopunska“ ničemu, a pogotovo ne postojećim leksikografskim izdanjima jer bi to onda podrazumijevalo koncept „visoke“ i „niske“ kulture, onakav kakav je postojao i kako se shvaćao ranije, ideju „glavne“ i „sporedne“ kulture, margine i centra. A evo, u konkretnom primjeru, kako je on izgledao, takav koncept: spremajući Leksikon, naravno, koristili smo se i Enciklopedijom Jugoslavije, onom Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ u Zagrebu – čak i posljednje izdanje (iz 1987, čini mi se) ima biografije raznih general-pukovnika (sa fotografijom!), a nigdje se ne spominje jedan Goran Bregović. Takvom konceptu kulture mi ne možemo biti nikakva „dopuna“, nego smo, ako išta, ponovo progovorili o neprimjećenim i gotovo zaboravljenim pojmovima ondašnje kulture. U tom smislu, estetičku reevaluaciju nekih pojmova SFRJ držim jednom od najvećih vrijednosti Leksikona.

A što se margine tiče, tu vam stvari nikad nisu onakvim kakvima se mogu doimati: možemo se već upitati – a kako li će tek biti za koju godinu, kad krenu diplomski radovi i doktorati na temu! – hoće li veća kulturna margina biti npr. Dobrica Ćosić ili Alan Ford?

Kako objašnjavate to što su mnogi artefakti, pa i proizvodi široke potrošnje iz vremena bivše Jugoslavije, aktuelniji, življi i popularniji od onoga što je nastalo poslednjih godina?

Nešto je naravno do nostalgije, a nešto očito do njihove kvalitete. Ono što mislim da ne bi trebalo pomiješati su dvije stvari, a to se često čini: proizvodi široke potrošnje, kako ih zovete, i odnos prema njima danas nisu isto što i kultura i umjetnost onog doba i ne smije ih se mjeriti na isti način. Pristajem na to da, ako netko kaže da su mu jafa keks ili bajadere draži od današnje, mnogo šire ponude, da se to obilježi kao nostalgija na koju svatko ima pravo. Ne pristajem pak kad se ista „logika“ prenese na plan književnosti, glazbe i umjetnosti uopće. Tu su stvari mnogo kompliciranije.

Slobodan Kostić