Kako smo upoznali Glembajeve

Na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, na štandu Lagune, čitaoce čekaju i dva izuzetna romana Jurice Pavičića (Split, 1965), scenariste, pisca, kolumniste i filmskog kritičara. Sada se, na našem tržištu, prvi put pojavljuje njegov roman Crvena voda, ovenčan već sa šest međunarodnih nagrada. Francuski “Figaro” piše da “Pavičić uspeva nadograditi porodičnu dramu maestralnom istorijskom freskom a da nijedne sekunde ne žrtvuje napetost dobrog krimića” i to je tačno. Svako ko bude čitao Crvenu vodu videće koliko je maestralno pisac, pričajući priču o rešavanju slučaja nestanka sedamnaestogodišnje Silve septembra 1989. godine, ispričao priču i o raspadu zemlje, promenama vrednosti, padu socijalizma, slomu industrije, posttranzicijskoj eksploziji turizma, odlasku mladih u inostranstvo, korupciji… sve o tome šta nam se desilo poslednje tri decenije kada smo, upravo kao i njegovi junaci, “ostavili svoje živote kao zarez u pola rečenice”.

VREME: Vaš se roman “Crvena voda” u momentima čita kao štivo precizne dokumentarističke proze a da bez suvišne analize, kao na tacni, dobijamo kakve su se promene u našim društvima desile nakon rata devedesetih. Stavljajući likove u kontekst naše novije istorije, čitaoci mogu da saberu šta se desilo. Koliko je vama kao piscu taj kontekst bitan?

PAVIČIĆ: Povijesni kontekst je važan dio te knjige, ali nije razlog zašto sam pisao knjigu. Da mi je cilj bio ispisati kroniku Dalmacije u trideset godina tranzicije, napisao bih esejističku knjigu. Na koncu, taj put istočnog Jadrana – kako se obično veli – “od komunizma do turizma” tema je kojoj sam posvetio stotine novinarskih tekstova.

U Crvenoj vodi me zanimalo ispričati priču o skupini likova kojima se život trajno promijeni nakon što ga uzdrma traumatični pradogađaj: nestanak bliske osobe. Obično kažem kako sam taj roman zamišljao kao nešto nalik bilijarskom stolu. Prva kugla udari u drugu, druga odleti, i za tren su kugle raspršene naoko proizvoljno i bez smisla kojekuda uokolo. Tako sam htio da prvi “udar kugle” rasprši moje likove, odvede im živote u smjeru u kojem inače ne bi otišli. Da bi ta tema dobro funkcionirala, trebao mi je dulji vremenski protok, a i geografska raspršenost. Zato se neka poglavlja romana zbivaju u Torontu, Geteborgu, na teretnom brodu u kineskom moru… htio sam da slijed događaja moje likove pobaca po svijetu, i to doslovno. Naravno, za to mi je trebao i tok vremena. Zato 26 godina trajanja radnje. Trebalo je da likovi u knjizi prožive svoje živote. Jedna francuska kritičarka napisala je da je glavni junak Crvene vode vrijeme: to je komentar koji jako volim i rado bih ga stavio na neki fiktivni blurb. Ali to vrijeme, bar u Hrvatskoj i Dalmaciji, nije bilo koje vrijeme. Mi nismo Švicarska. To je trideset zaista jedinstvenih godina tokom kojih moj prostor prolazi pad komunizma, raspad Jugoslavije, rat, poslijeratni uspon turizma i nekretninski slom 2008. Zanimljivo mi je bilo imati te događaje kao pozadinu. Imati to čudno dvojstvo: ono što je svima u javnoj sferi važno mojim je junacima nevažno jer imaju svoju, osobniju muku. S druge strane, njihova muka nikom drugom nije primarna jer se uokolo zbivaju važnije, epohalne stvari. To onda njih dodatno traumatizira.

Dok se čita roman Crvena voda, bukvalno se oseća kako se preko rešavanja, tj. dugog nerešavanja jednog zločina “prelama” raspad jedne zemlje…

To su sad moguće interpretacije koje prepuštam onima kojima je to posao, kritici. Je li nepokopano tijelo metafora Jugoslavije? Ne svjesno, ali netko će to tako vidjeti. S druge strane, uvijek mi je bilo zanimljivo kako u antičkoj mitologiji za grijeh jednog bude kažnjen kolektiv. Edip sagriješi, ali kugu dobije cijela Teba. Zanimljiva mi je bila ideja da za grijeh Mista – nekažnjeno zlodjelo – stigne kolektivna kazna u vidu predatorskog rentnog kapitalizma. Ali opet: to tumačenje ne izgovaram ja. Njega u knjizi izgovara moj lik. To je jedan od mogućih slijedova argumentacije u dijalogu. Književnost nije propovijed na nedjeljnoj misi. U romanu ne smiješ docirati. To mogu raditi kao kolumnist, kao prozaik nikako.

“A onda je počeo neki drugi rat, rat u kojem isto nema pobjede, rat u kojem postoje samo odloženi porazi, rat za privatnu svojinu, kapitalizam”. U romanu ste vrlo slikovito opisali i kako se dešavala prodaja zemljišta u Dalmaciji i koliko je to “obuhvatilo”, u stvari, sve vaše likove…

Rentna ekonomija vezana za nekretnine postala je u ovom stoljeću praktički jedina ekonomija istočnog Jadrana. Njom se bave i veliki igrači i sasvim mali, od krupnih hotelijera koji nagrde mjesto monstruoznom investicijom do mog susjeda iz prizemlja koji renta garažu od 16 kvadrata. To je izazvalo posljedice: ekonomske, mentalitetne, čak obrazovne. Izazvalo je napad na prostor (nekretnine su u hrvatskoj najmanje oporezovani vid štednje), urušilo potrebu za obrazovanjem, snizilo ljudski kapital i obrazovne kompetencije, dovelo do toga da je konobar danas bolje plaćen od gimnazijskog nastavnika. Taj smjer nacionalnog razvoja izazvao je reakciju moralne panike za koju je zanimljivo da postoji i slijeva i s desna. Postoji konzervativna moralna panika oko “rasprodaje didovine” i pretvaranja živog identiteta u tematski park. U Crvenoj vodi mene je zanimala takva, konzervativna reakcija, ona progovara kroz jednog od likova koji je, poput pasatista, zgrožen moralnim krahom i naraslom gramzivošću. Taj stav mi je zanimljiv, jako je čest, ali nije moj jer ja nisam konzervativac. U dovoljnoj sam mjeri inficiran marksizmom da znam da iza tih “moralnih aberacija” stoje pitanja klase, novca, stoje banke, porezni sustav, mehanizmi političke ekonomije. I koliko god mi je ta lamentacija naivna, toliko mi je bilo zanimljivo da je reproduciram u knjizi jer je tipični refleks kako konzervativna Dalmacija – a Dalmacija jest konzervativna – reagira na svoju verziju kapitalizma.



Ovde ne možemo da ne primetimo da su vaše knjige na Beogradskom sajmu koji se već 66 godina nalazi u okviru kompleksa Beogradskog sajma, a da je to možda poslednji put na tom mestu jer se i ta imovina prodaje i Sajam seli na novu lokaciju, daleko izvan centra Beograda. Da li bi to bila tema neke vaše kolumne da pišete za ovdašnje novine?

To što mi kažete mi je prvi glas i moram reći da sam zgranut. Uopće ne mogu zamisliti beogradski sajam igdje drugdje i bez one fascinantne cementne kupole glavne hale. Nadam se da su bar pojedini objekti sajma zaštićeni kao arhitektonski spomenici, valjda jesu?

Ali – da, slažem se. Beograd je fantastičan “kejs stadi” za tranzicijski kapitalizam. Ako želite vidjeti što nekontrolirani kapitalizam i političke crony-gazde radi gradu, Beograd je savršeni laboratorij. Ukine povijesnu željezničku stanicu, otme i gentrificira obalu, zbriše živu i autentičnu sirotinju s “boljih lokacija” (Savamala), a tu operaciju nekontrolirane, top-daun gramzivosti ušminkate s maskarom spomenika, statua, jubileja… Da živim u Beogradu, mislim da bih se kao novinar pola vremena bavio urbanizmom. A zapravo to radim i u Hrvatskoj. Za razliku od mnogih mojih kolega s lijeve novinarske scene, ne da mi se nakon trideset godina i dalje uporno baviti raspravama o Tuđmanu, Stepincu, Jasenovcu, crvenom i bijelom polju, Herceg-Bosni, dakle, tim tzv. “ideološkim” temama… Podržavam moje istomišljenike koji to rade, bitno je tu držati nogu u vratima, ali mene više zanima pisati o planu fejk golfa na Srđu, pulskom Muzilu, Kerumovom pokušaju prodora na Marjan, o zakonu o plažama, o školstvu, željeznici. Mislim da se u tim temama krije prava ideologija. I da je to zbilja u kojoj stvarno živimo.

I pitala sam vas to jer su čuvene vaše kolumne “Vijesti iz Liliputa” koje pišete, sada, za “Jutarnji list”. Zašto ste ih tako nazvali i, po svemu ovome što ste malopre nabrojali, vidi se da tema ne manjka za njih, ali ipak: ima li uvek inspiracije za njih?

Kolumna “Vijesti iz Liliputa” nastala je kad “Jutarnji” još nije ni postojao. Počela je izlaziti 1992. u dvotjedniku za kulturu “Vijenac” koji je pokrenuo i smjer mu zadao tada još živi Vlado Gotovac. Izvršni urednik lista bio je veteran zagrebačkog novinarstva Mario Bošnjak, koji je smislio taj naziv. Meni se svidio, pa sam ga zadržao i onda kad je “Vijenac” skrenuo udesno, a ja ga napustio. Kolumnu sam kasnije selio u druge novine, a onda se od jeseni 2000. trajno skrasila u “Jutarnjem” gdje će, vjerujem, i umrijeti. Kolumna se, naravno, kroz trideset godina mijenjala, ali nekako je smjer uvijek bio taj koji sam vam maloprije naznačio. Htio sam izbjegavati prvoloptaške teme, velike identitetske sukobe za koje znam da će o njima izaći sto komentara. Zanimalo me mapirati što se događa s “Liliputom” tako što ću krenuti od nekog minornog detalja, neke male, provincijske dogodovštine, a onda u njoj prepoznati nacionalno relevantnu temu. Uvijek sam mislio da se politika i ideologija najviše ogledaju u sferama koje su naoko apolitične: sport, jezik, urbanizam, kultura, nekretnine, školstvo… Tako da je to politička kolumna u kojoj zapravo o političarima pišem tek povremeno.

Nedavno ste bili i u Novom Sadu, na regionalnoj književnoj konferenciji “BookTalk” gde ste govorili na panelu organizovanom povodom 130 godina od rođenja Miroslava Krleže. Govorili ste i o tome koliko još uvek ima “glembajevštine” kod nas. Koliko je ima?

O, pa tek je sad ima. Zanimljivo je to kako je u 2000-ima Hrvatska ponovo otkrila Krležu kao pomodnog pisca kad joj se dogodio – kapitalizam. Kad je upoznala Glembajeve. Najednom shvatite da je Krleža relevantan kad vam se dogode Todorići. U jednom trenutku, negdje na vrhuncu krize oko Agrokora 2017, cijela je nacija faktički živjela u rimejku trećeg čina “Gospode Glembajevih”. Sve ste tu imali: poduzetničku obitelj koja živi blindirana u bivšoj Kulmerovoj feudalnoj kuriji, oronulog poslovnog patrijarha, banke koje zbrajaju pasivu, planinu dugova, telefone koji zvone. Jedino što čak ni Krleža nije mogao zamisliti da bi Glembajevi mogli biti žeton geopolitike, da će u stečaj Gospode G./T. biti upleteni ruski i američki ambasador, moskovske banke i američki hedž-fondovi. Život oponaša umjetnost, ali ju je nadmašio.

Laguna je prvo, pre dve godine, objavila vaš roman Žena s drugog kata za koji je rečeno “Ako je Zločin i kazna krimić, onda je to i ovaj roman”, jer je i on, baš kao i Crvena voda nešto mnogo više. Kako obični ljudi, kao što je glavna junakinja Bruna, završavaju u crnim hronikama?

Žena s drugog kata je i u Hrvatskoj objavljena prije Crvene vode, kao i u Laguni. I u Hrvatskoj je Crvena voda bila uspješnija, nagrađivanija i prodavanija. U smislu prodaje, sigurno je stvar pogurnuo uspjeh knjige u Francuskoj, Hrvati su pomalo kolonijalni po mentalitetu, oni vjeruju da je nešto domaće dobro samo kad im to kaže netko iz inozemstva. Međutim, meni je Žena s drugog kata draži roman, ne mogu tvrditi da je bolji, ali je svakako bliži onom što ja volim kao čitatelj i što težim pisati. Kao pisac uvijek sam nastojao plutati na rubu žanra. Dakle, koristiti žanrovske mehanizme kao što su mehanizam štoperice, klifhengeri, paralelne radnje, zagonetke i trilersku prijetnju. A opet, da sve to bude ugrađeno u knjigu koja je uronjena u moj svijet (“moj” vrlo lokalno: Split i sto kilometara uokolo), u moj jezik (opet “moj” vrlo lokalno: srednjedalmatinski dijalekt) i u model obitelji, ekonomije i društva koji postoji oko mene. Kod pisaca koje volim teško je razlikovati žanrovske i nežanrovske knjige. Patriša Hajsmit napiše Duboku vodu, koja je krimić, i Editin dnevnik, koji to nije, a opet vidite da je to isti pisac, istog svjetonazora, stila, tipologije likova… Žena s drugog kata je nešto manje žanrovska od Crvene vode, ali svejedno sam htio da ima sve značajke trilera: ubojstvo, istragu, trilersku strepnju, da se identificirate s junakinjom i bojite za glavnu junakinju nad kojom se sklapa klopka. A činjenica da je ta junakinja trovačica je tu ključna: imate junakinju koja vam uđe pod kožu, a onda vas, dok se s njom identificirate, odvede na teritorij gdje vam nije lagodno biti. Pritom mi je bilo važno da se taj trilerski mehanizam zbiva unutar dalmatinske obitelji s tim kultom mediteranske dominantne majke. Također, i u dalmatinskom višegeneracijskom kućanstvu gdje roditelji i djeca često žive na katovima iste obiteljske kuće. Taj tip stanovanja tipičan je za europski jugoistok, i uvijek sam mislio kako u njemu ima nešto opresivno. Zamislite: vaše dijete možda želi razbijati atome u CERN-u ili biti fashion designer, ali vi njemu – eto, nek se nađe – izgradite kat iznad vas u cementnoj višekatnici u Podstrani, Dugom Ratu ili Kaštelima.

I tu se bavite “prelamanjem” društvenih promena na običnim ljudima i time koliko okrutno okruženje ljude lako odbacuje i teško prašta. A kada će doći do toga da se zapitamo – a ko će oprostiti društvima i da li je moguće da dođemo do zajednica sa više pravičnosti i empatije?

Uf, ne znam. To je više pitanje za Gibonnija. On je o tome napisao pjesmu koja na tu temu kaže sve. Empatiju je teško usaditi i na školskom dvorištu, a kako tek onda u pojasu Gaze ili poratnoj Bosni.