Junakinja našeg doba

Hajde da najprije istretiramo fonetsko-etimološku dilemu; najpoznatiji savremeni švedski pisac i najpoznatiji savremeni švedski fudbaler (Zlatana Ibrahimovića ćemo u ovoj priči smatrati Bosancem) su prezimenjaci. Pisac Stig Lašon i fudbaler Henrik Larson zapravo se prezivaju jednako (Larsson), samo što sportski novinari i komentatori najčešće baš i nemaju običaj provjeravati kako se ime nekog igrača izgovara u njegovoj domovini. U Čarobnoj knjizi, međutim, izdavačkoj kući koja je čuvenu trilogiju Milenijum objavila u Srbiji, odlučili su autorovo prezime transkribovati u skladu sa njegovim švedskim izgovorom i otud na koricama Muškaraca koji mrze žene, Devojčice koja se igrala vatrom te Kule od karata stoji – Stig Lašon.

ALTER EGO I HEROINA: Priča o „fenomenu Lašon“ u posljednjih je nekoliko godina ispričana nebrojeno puta: od mladalačkog ljevičarskog (čak – komunističkog) aktivizma, preko novinarske karijere tokom koje se specijalizirao za pisanje o ultradesničarskim i neonacističkim pokretima što je sa sobom nosilo i brojne prijetnje smrću do načina života kakav valjda još uvijek postoji samo u pojedinim balkanskim novinskim redakcijama dok je u ostatku svijeta (ili barem Evrope) nestao, onog novinarskog lajfstajla gdje pisanja nema bez dima cigarete i alkoholne arome. Činjenicu da je Lašona ubio infarkt jedva par mjeseci nakon što je napunio pedeset godina, engleski i američki mediji bez izuzetka dovode u vezu sa informacijom da je ovaj bio heavy smoker. To da je Lašon umro prije nego je objavljen čak i prvi roman iz trilogije, to da su njegov brat i otac u zavadi s njegovom nevjenčanom suprugom zbog silnog novca koji njegovo pisanje posthumno donosi njegovim nasljednicima, također je opštepoznato. Da li je smrt autora dodatno potaknula razvoj kulta oko njegovog opusa je diskutabilno, no jasno je da je fenomen Stiga Lašona i trilogije Milenijum u savremenoj svjetskoj izdavačkoj industriji zapravo bez pravog presedana. I Hari Poter i Sumrak, recimo, su sage usmjerene primarno na tinejdžersku publiku i, što je ovdje važnije, pisane su na engleskom jeziku. Svi pravi globalni hitovi u posljednje dvije-tri decenije originalno su napisani na engleskom ili eventualno na nekom drugom velikom jeziku, jeziku koji je maternji za barem stotinu miliona ljudi. Priča o Lašonu i trilogiji Milenijum je, međutim, drukčija. U čemu je tajna njenog uspjeha? Ona se, po svoj prilici, krije u karakterima glavnog junaka i glavne junakinje, naročito glavne junakinje. Zanimljivo je u tom smislu usporediti originalne (švedske) naslove romana sa naslovima u engleskom prevodu. Originalni naslovi su manje-više doslovno prevedeni na srpski: Muškarci koji mrze žene, Devojčica koja se igrala vatrom i Kula od karata. U Engleskoj i Americi, međutim, jedino je naslov drugog romana načinjen kao doslovan prevod originalnog naslova; Muškarci koji mrze žene postali su Devojčica sa tetovažom zmaja, dok je Kula od karata postala Devojčica koja je šutnula osinje gnezdo. I naslovi, dakle, ukazuju na centralnu poziciju koju u Milenijumu ima Lizbet Salander. Novinar Mikael Blumkvist očito je ponešto idealizovani alter ego samog autora, no Lizbet Salander je bez sumnje ključni lik cijele trilogije. Dok čovjek čita Lašonove romane, brzo, kao u groznici, a drukčije ih je zapravo i nemoguće čitati, učini mu se da se Lizbet autoru u jednom trenutku jednostavno otela, da se ukrala. (Glagol „ukrasti“ kao povratni glagol u nekim krajevima u Bosni ima vrlo specifično značenje i odnosi se na postupak djevojke ili mlade žene koja tajno odlazi od kuće da se uda za svog izabranika, makar ga njezina porodica ne odobrava. Ona se, dakle, potvrđuje kao slobodna osoba kradući sebe samu.) Kao književni lik, Lizbet se ukrala! Očito zamišljena kao hibrid stripovske superheroine i androgine verzije Nastasje Filipovne iz Idiota (u smislu da je „mnogo patila“), Lizbet se čitaocu usprkos svemu doima kao stvaran lik. Sa hakerskim sposobnostima koje više vuku na vještičije negoli na one nekog tehno-frika, pa makar i vrhunskog, sa skoro funesovski savršenim fotografskim pamćenjem, Lizbet je istovremeno i radikalno nepovjerljiva i beskrajno ranjiva. Što više, čitajući, saznajemo o njoj, to nam je njezin karakter jasniji.

Originalni naslov prvog romana trilogije zapravo je izuzetno znakovit. Lašonov svijet, odnosno Švedska iz Lašonove proze, zaista je svijet „muškaraca koji mrze žene“. Lizbetina sudbina u tom je smislu savršeno ilustrativna.

ŽANR I STVARNOST: Makar je Lašon napisao sva tri romana prije nego je i prvi objavljen, drugi i treći djeluju kao da su kreirani nakon uspjeha prvog; Muškarci koji mrze žene su, drugim riječima, najsamostalniji, odnosno lako mogu funkcionisati i izvan trilogije. Za razliku od Devojčice koja se igrala vatrom i Kule od karata, Muškarci koji mrze žene su, između ostalog, i whodunit krimić, i to vrhunski. Dva njegova nastavka više su trileri nego kriminalistički romani, a politička dimenzija u njima biva jačom od detektivske. Po često citiranoj frazi Patriše Hajsmit, Dostojevskog bi u drugoj polovini dvadesetog vijeka prozvali piscem krimića, u ponešto pežorativnom smislu, a zarad page–turning kvalitete njegovih romana. Isto tako, Dostojevski nije po svaku cijenu bježao od klišeja. Ima jedna Sioranova rečenica savršeno primjenjiva na Dostojevskog: „Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog.“ U tom smislu, Lašon podsjeća na Dostojevskog. Na mikrostilističkoj ravni, lako je na blizu dvije hiljade njegovih proznih stranica naići na kičaste i petparačke konstrukcije. To je, međutim, tek dokaz da je Lašona njegova priča vukla odveć snažno da bi obraćao pretjeranu pažnju na detalje. Na sličan način Lašonova priča vuče i čitaoca. Mario Vargas Ljosa je zapisao kako ga je čitanje Lašona vratilo u djetinjstvo, u vrijeme kad je čitao Aleksandra Dimu i Viktora Igoa. Dobro je to opažanje; Lašonove knjige se zbilja čitaju onako kako se u djetinjstvu čitaju one knjige zbog kojih smo zapravo i zavoljeli čitanje, kao Dikensove, recimo, ili one Valtera Skota. Možda je uzrok ovakvog uvida „podmuklo delovanje biografije“, no čini mi se da je originalnost Lašonove proze rezultat kombinacije njegovog novinarskog rada i žurnalističkog nerva te skoro fanatične strasti prema naučnoj fantastici. Lašon se, naime, od rane mladosti ložio na SF, a neko vrijeme je bio i predsjednik najvećeg švedskog fan kluba naučne fantastike. Vodeći naraciju na način žanrovski, realizujući je u isto vrijeme u skoro dokumentarističkom okviru, Lašon je združio „najbolje od oba svijeta“. Lašonova Švedska je, kao i u stvarnosti uostalom, zemlja sa mnogo emigranata, između ostalog i sa naših prostora. U Kuli od karata, recimo, Blumkvist će jedanput večerati burek u bosanskom restoranu, a na samom početku Muškaraca koji mrze žene, tačnije u prvim rečenicama drugog poglavlja ovako se predstavlja jedan od važnijih epizodnih likova: „Dragan Armanski ima pedeset šest godina i rođen je u Hrvatskoj. Otac mu je bio jermenski Jevrejin iz Belorusije, a majka Muslimanka grčkog porekla. Ona je bila odgovorna za njegovo vaspitanje, pa se on stoga u zrelom dobu našao u velikoj heterogenoj grupi koju su masmediji definisali kao Muslimane. U državnom zavodu za migraciona pitanja se, nekim čudom, vodio kao Srbin. Njegov pasoš je potvrđivao da je građanin Švedske (…).“

NESUĐENI DEKALOG: Lašon je, navodno, planirao napisati ukupno deset romana o Mikaelu Blumkvistu i Lizbet Salander. Tri je završio i ta tri su objavljena širom svijeta. Po nekim izvještajima, napisan je i dobar dio planiranog četvrtog nastavka, a postoji i sinopsisi za peti i šesti. Može se učiniti da je prozi usporedivoj sa Dikensovom ili onom koju je pisao Dostojevski suđeno da ostane nedovršena, kao Tajna Edvina Druda ili Braća Karamazovi. U današnjoj kulturi, međutim, utjecaj Dostojevskog i Dikensa jače se osjeti na televizijskim serijama negoli u književnosti. I Lašonovi romani zapravo, usprkos švedskim filmovima snimljenim po njihovim predlošcima i najavama njihovih američkih varijanti, podsjećaju na sezone savremenih popularnih televizijskih serija. Kao što vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako se i pojedina serija snima dok joj se potencijal ne potroši. Milenijum je, međutim, prekinut prije nego mu se potencijal počeo trošiti, a zbog Lašonove prerane smrti. Izdavačko-filmska industrija će, naravno, nastaviti jahati na cijelom konceptu do iznemoglosti. Skandinavski trileri ionako još odranije konstituišu poseban podžanr među fanovima dobro prepoznatljiv, a „fenomen Lašon“ na njega baca dodatno svjetlo. Ipak, Lašon nije pisac iz brazde Kerstin Ekman i Heninga Mankela. Odveć osebujan i samorodan, on se zapravo ne uklapa u namijenjene mu ladice. Više stomakom i instinktom, nego svjesno i s namjerom, Lašon je napipao traumatičnu pozadinu „skandinavske idile“. Mračni i sivi društveni kontekst spakovao je u čitljivu i koherentnu priču, a zatim gurnuo prst u ranu. Makar bili skoro adiktivno uzbudljivi, Lašonovi romani daleko su od puke razbibrige. Mizoginija, rasizam, (neo)fašizam u fokusu su njegove proze. Dobrim dijelom smještena u novinarski milje, trilogija Milenijum u određenom je smislu i posveta herojskoj eri novinarstva, epohi u kojoj je novinski tekst mogao uspostaviti ili oboriti vladu, epohi u kojoj novinari nisu morali pisati knjige da bi se osjećali važnima. Stig Lašon u tom smislu kao da zavidi Mikaelu Blumkvistu. Zavist spram Lizbet Salander mnogo je komplikovanija priča. Ona mijenja svijet, vraća dugove i uzima zadovoljštinu aktivno, bez posredstva teksta. I fizički nalik na mladu Peti Smit, Lizbet Salander baš kao u valjda najpoznatijoj pjesmi Smitove, „preuzima punu odgovornost“ i ni od kog ne traži iskupljenje; Lizbet Salander – junakinja našeg doba.

POSTHUMNA SLAVA: Stig Lašon (1954–2004)

NA FILMU: Nomi Rapas kao Lizbet Salander u aktuelnoj ekranizaciji Lašonove trilogije