Bronja Žakelj: Belo se pere na devedeset
Prevela Sonja Ćirić; Laguna 2023.
belo_se_pere_na_devedeset_v…
Nedavno je i u Srbiji objavljen autobiografski roman Belo se pere na devedeset slovenačke autorke Bronje Žakelj. Izvestan trud je potreban kako bi se načelno a što preciznije klasifikovala puna priroda ovog dela, ali neka u duhu ekonomičnog predočavanja bude navedeno da to jeste autobiografski roman, odnosno, novelistička obrada autobiografske činjenične građe sa finom ravnotežom između ta dva katkad i međusobno komplementarna pola. Pored ta dva udarna aspekta, ovo je i roman/priča o odrastanju, pa i roman nostalgije, naravno, uz ogradu da uvek ponajpre čitalac treba da razume i odredi prema čemu i onda u odnosu na šta konkretni autori pokazuju nostalgiju, kao nešto što je gotovo u trenu moguće shvatiti, ali što je, uprkos toj lakoći, a neretko i lepoti prepoznavanja mereno prema ličnim iskustvima i pamćenjima. U ovom konkretnom slučaju možda je najcelishodnije nostalgiju pozicionirati kao svojevrstan poredbeni orijentir ka osećanju koje potcrtava nedostajanje usmereno prema nekada obilato prisutnoj, a u međuvremenu dobrano zaturenoj bliskosti. Sve to ovde biva ustrojeno u povest kao izvesna objektivizacija zajedništva i zavodljivo burne porodične dinamike iz jugoslovenskih sedamdesetih i potonjih decenija veka za nama. Uz nužno pojašnjenje da u ovom romanu, koji, naravno, nastoji da oslika i ukaže na svakodnevicu života tog doba upravo u Sloveniji, ipak nema konkretnijih dokaza na temu teze o jugonostalgiji, budući da je jugoslovensko nasleđe, odnosno baština istorija i prikaza istorije privatnih jugoslovenskih života te ere u romanu Belo se pere na devedeset ipak zadržana u ravni detalja i dubine pripovednog kadra, u dimenziji opšte atmosfere i pominjanja voljeno-dostupnih robnih marki i popkulturnih artefekata sa područja SFRJ tokom tog perioda dovoljno uverljive iluzije spokoja pred nadolazeću buru.
Bronja Žakelj čitaocima prenosi dinamiku života vlastite porodice i brojnih “satelita”, a to čini u intimističko-ispovednom tonu i u fragmentarnom vidu, koje ipak prati i zadržava nit hronološke preglednosti i urednosti. Dominatan ton je, u skladu sa tom neprikrivenom nostalgičarskom biti ove proze, gorko-slatki osvrt na te godine ipak kolektivističke nevinosti (koja je, dabome, u neposrednom komšiluiku beslovesnosti, svesno ili podsvesno izabrane), i kao moguća i hitra analogija mogao bi se pomenuti izvrstan roman Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Bronja Žakelj je pripovedačica staloženog pristupa već u ovom prvom objavljenom delu, ovenčanom i tamošnjom Nagradom “Kresnik” (doduše, objavila ga je u zrelim godinama, kada su promišljenost i takt i na planu literarnog glasa i izraza sasvim dovoljno realna opcija), kao i izgrađene finese po pitanju detalja i njihove funkcije čak i u široj arhitektonici dela. U tom pogledu, Belo se pere na devedeset bezmalo je besprekorno delo, uz tek par ponavljanja ili ukazivanja na manje-više isto (mada, ako ćemo pošteno, repetitivnost je neizostavna stavka kada se u žiži nađe prikaz života onih čuvenih neznatnih civila, predano posvećenih ritualima i kodiranom ponašanju čak i u okvirima prostora te mikroslobode i u najrigidnijim sistemima, prostoru takozvane osnovne ćelije društva, te se repetitivnost onda i ne treba posmatrati kao nenadahnjuća derivativnost, već pre kao dokaz pripadnosti stvarnosnoj prozi, što ovo delo u svim svojim relevantnim aspektima jeste).
Ogromnim svojim delom ovaj roman je ispripovedan u drugom licu jednine, što nedvojbeno jeste mudar izbor, budući da se time naglašava ovde očito ciljani intimististički ton, a čime se u isti mah čitaoci stavljaju u poziciju prijatnog i svrsishodnog voajerstva. Pritom, autorka je posebno uverljiva u dimenziji iznalaženja i darivanja uverljivog glasa malenoj junakinji, koja tek uči i nastoji da pojmi to malo sveta koji joj je dat na uvid i kakvu-takvu analizu opaženog; osim toga, Bronja Žakelj ostavlja izrazito povoljan utisak i po pitanju krajnje delikatnih i veštih prevoja i prelaza iz lahorastog tona u delove kada nahrupi mrak, kao nužna pratnja života ne samo običnih i svakidašnjih među narečenim “civilima”. Tako u tački kada stigne do onkoloških problema i gorčine koja se ne da tek tako zasladiti, nailazimo i na sledeće redove: “Trčim po stepenicama zato što sam lagana i zato što sam zdrava. Na prvom spratu idem desno. Sednem na belu klupu i čekam. Gledam zelene spavaćice dok klize pored mene i gole glave na dugim vratovima koje štrče iz njih. Oči na glavama su velike i uzvraćaju mi pogled. Čujem ječanje i pljuvanje i čujem povraćanje i stisne me gvozdeni obruč pretesan za mene. Izgubim dah, ali malo, samo malo, za tren. Zato što znam da to nije moj svet, jer zelene spavaćice i bele glave nisu moj svet, kao ni otrovne boce koje se voze sa njima. Moj svet je napolju, iza teških vrata, udaljen dve stepenice i nekoliko koraka do pločnika. Moj svet je na jedanaestici i na dvanaestici, na Vojkovoj, na suncu, na faksu i na biciklu, ispod Planjave i među toplim travkama. A ovde sam samo onako, samo na ispitivanju, na ispitivanju koje se ne radi na drugom mestu.”
Ovo je zdrav i prav primer spoja artikulisanog autobiografskog polazišta i zauzdane fikcije, srećno i umešno garniranog jednostavnošću kao krovnim konceptom, pa još i oslonjenim na nežnost kao konstantu u svim domenima pripovedanja, ali i ophođenja prema akterima. Ukupan utisak je vrlo dobar, izumemo li već spominjana ponavljanja i izvestan broj potentnih epizoda koje, nažalost, ostaju na nivou fusnotnih anegdota bez pravog dramskog i emotivnog zaokruženja (na primer, epizoda sa prokazanim i odmenutim Lojzeom), tako da je Belo se pere na devedest vredno štivo kome ima rezona podariti vreme i pažnju, a posebno u svetlu sramežljive zastupljenosti savremene proze sa tog nekad bratskog severozapada kod nas, a posebno u svetlu najava skore filmske ekranizacije ovog dela Bronje Žakelj.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Film ’79 kamena’ iako svedoči o jazu između srpskog i albanskog naroda na Kosovu, ne priča o ’življu’, niti ’ne damo svetinje’, niti ’vidimo se u Prizrenu dogodine’, već o osnovnim ljudskim pravima – kaže reditelj Rastko Šejić
„Gradski i državni fondovi se prazne zbog izgradnje nepotrebnih stadiona i Ekspa, a nema novca za kanalizaciju, bolnice i škole“, rekla je Irina Subotić na jednom od zborova građana koji su se danas održali u Beogradu
Grupa ljudi koja se danas okupila u Beogradu u Ćaćiledu, kako se nezvanično saznaje, krenula je autobusima ka Novom Sadu kako bi blokirala sud. U Novom Sadu se održava protest podrške narodu na severu Kosova
Film iranskog reditelja Džafara Panahija o korupciji u Iranu, osvojio je „Zlatnu palmu“ Filmskog festivala u Kanu. Panahi je nekoliko puta hapšen zbog svog stvaralaštva
Studenti su objavili da će okupljanje početi u 16 sati u Kampusu u Novom Sadu, a povodom incidenta u kome je kosovski policajac uhvatio za vrat maturanta iz Severne Mitrovice
Kao paradržavni organ specijalne namene koji metalnim štanglama zavodi „red i mir“, Vučić upravo legalizuje kapuljaše. U pitanju je – otprilike – nešto nalik na Musolinijeve „borbene saveze“ iz 1919-1922.
Sreća da Srbija ima „istraživački tim Informera“! Dragan J. Vučićević je u poslednji čas otkrio pakleni plan „zločinaca“ i „blokadera“ i tako opet spasao državu. To što laže manje je bitno
Držati profesorku sociologije Mariju Vasić u zatvoru pod optužbom za terorizam je anticvilizajski zločin. Ili groteska, kako god hoćete. Zašto se protiv toga ne pobune sudije, tužioci, policajci, bezbednjaci
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!