
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Film Dev Bhoomi / Zemlja bogova; scenaristi Goran Paskaljević i Viktor Banerđi, reditelj Goran Paskaljević; igraju Viktor Banerđi, Gitanđali Tapa, Utara Baokar, Radž Zutši, Prija Šarma i drugi; distribucija: Oktobar film
Iako objektivno nikada nije bio onoliko uspešan, popularan ili javno eksponiran koliko su to u pojedinim fazama svojih karijera bile neke od njegovih kolega iz praške škole jugoslovenskog igranog filma (Zafranović, Marković, Karanović, Grlić, Kusturica), Goran Paskaljević je u nešto više od 40 godina stvaralački aktivnog, kinematografskog života kreirao pozamašan i kritički veoma uvažen opus, strpljivo i dosledno sledeći ljudske i umetničke principe za koje danas s ponosom može da tvrdi da su bili i ostali samo njegovi. Takva, nesumnjivo autonomna, a u lokalnim okvirima možda i donekle marginalizovana pozicija mu je nekada verovatno bila potencijalni izvor frustracije, ali se u vremenima nakon raspada SFRJ pokazala znatno korisnijom i produktivnijom od onih koje su zauzimali njegovi savremenici i bioskopski saborci, omogućivši mu da dalje radi gotovo nesmanjenom žestinom i tempom.
Paskaljević je tako u minulih četvrt veka potpisao čak devet dugometražnih igranih ostvarenja, daleko i visoko time premašivši učinak ma koga od sineasta iz sopstvene generacije, istovremeno pokazavši ne samo zapanjujuću stvaralačku vitalnost i upornost, nego i ispoljivši hvale i budućeg proučavanja vrednu prilagodljivost novim geografskim, političkim, društvenim i produkcionim okolnostima. Nedvosmisleno rešen da kontinuirano radi po svaku cenu, on je – doduše – u ovoj, zreloj i/ili poznoj fazi vlastite karijere bio primoran da dovijajući se načini čitav niz kompromisa, pa je od 1991. naovamo režirao i van zemlje (Kako je Hari postao drvo, Medeni mesec i sada Zemlja bogova), na jezicima koji mu nisu maternji, često i u vrlo skromnim proizvodnim uslovima (San zimske noći, Kad svane dan), ne prezajući da u nedostatku boljih opcija posegne i za radom sa naturščicima ili da umesto velikih priča usitni svoj rukopis do starinske zahtevnosti omnibusa (Optimisti), konstantno zadržavajući pravo na suštinsku idejnu, ideološku i istorijsku angažovanost koja može i treba da mu služi na čast.
Zemlja bogova, Paskaljevićev sedamnaesti celovečernji film, koji je nakon uspešne premijere na uglednom Festivalu u Torontu evo tek pola godine docnije doživeo i ovdašnju premijeru, usled svega pomenutog može se posmatrati i kao potpuno neočekivan, ali i kao savršeno logičan dodatak njegovom autorskom opusu. Jer, s jedne strane, teško da je ma ko drugi sem njega – unutar skučenog univerzuma domaće kinematografije – uopšte i mogao da bude protagonista prve indijsko-srpske koprodukcije što ovo delo predstavlja, baš kao što je na drugoj strani teško u startu povući crtu koja bi jasno i motivisano povezala ta dva totalno različita sveta i civilizacije. Zapucavši sve do fascinantnih vrleti Himalaja, gde vekovno izolovani ljudi žive između drevnih hramova i beskrajnog neba, i zaogrnuvši za ovu priliku ruho tamošnjih, hotimično nekomercijalnih umetnika, Paskaljević međutim sasvim svojstveno sebi nekako uspeva u nemogućem, pa ovakva Zemlja bogova bez ikakvih problema ukršta endemsko sa globalnim, nedvosmisleno potvrđujući kako i dalje postoje moralne, etičke i filozofske teme i principi koje ne poznaju i ne priznaju bilo kakve granice ili nemilosrdan protok vremena.
Nažalost, uprkos tačnim premisama i poetskim poentama koje afirmišu humanost najvišeg reda, pa i pored vizuelne raskošnosti koja povremeno oduzima dah (direktor fotografije je iskusni Milan Spasić Papi), Zemlja bogova kao da nema dovoljno interesa da ozbiljnijim razvijanjem same priče i slojevitijim razgranavanjem odnosa među likovima, mimo onoga što zatičemo u relativno shematizovanoj osnovnoj postavci, zaista i načini odlučujući korak ka gledalištu i natera ga da ovaj suptilni esej o sudbini i veri prihvati kao punokrvan i svoj. Uveren da je snaga ideja važnija od proste komunikativnosti, Paskaljević se prema kompletnoj narativnoj građi ovde odnosi sa pesničkom nepoćudnošću, pa mu junaci liče na teze, a njihove biografije na funkcije, što sam film postepeno čini monotonim, predvidljivim i nerazigranim. Intimnost i hermetičnost izvesno jesu kategorije na koje autor Paskaljevićevog kalibra i iskustva ima sve pravo, ali će se posledice takvog pristupa svakako odraziti na broj duša kadrih da zbilja razumeju ovako sročenu i serviranu Zemlju bogova.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve