Između fizike i špijunaže

Nobelovci obično pišu knjige, a mnogo rjeđe su junaci knjiga, onih sa fiction police, naročito (kratkih) priča i romana. Iako britanski pisac Ijan Makjuan već godinama (da ne kažem decenijama) figurira kao manje ili više važan faktor na (mas)medijskim listama potencijalnih (književnih) nobelovaca, on je namjerio preduhitriti famozni „švedski komitet“ i prije negoli sam eventualno postane nobelovac, izmisliti svog vlastitog – nobelovca. U tu je svrhu odlučio izbjeći kategoriju književnosti te se bacio na fiziku. Majkl Berd, glavni protagonist, (anti)junak Makjuanovog romana Solar (Paideia, Beograd, 2012, sa engleskog prevela Arijana Božović), dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku (naravno samo u svijetu Makjuanovog romana, ne i u paralelnom svijetu takozvane stvarnosti).

HUMOR: Makjuanov Berd nije nikakav stereotipni knjiški moljac. Više je zapravo ženskar i blejač koji živi od stare slave. Na početku knjige zatičemo ga u trenutku raspada njegovog petog braka. Ni u profesionalnom smislu nije baš u elementu. Čitalac ga, dakle, prati kroz prilično nepovoljan period života. Makjuanu, međutim, nije ni na kraj pameti da ispisuje tekst koji i po čemu koketira s tragedijom. Kao Ljosa u Tetki Huliji i piskaralu, recimo, Makjuan, kao nikad ranije, rabi humor kao ključni romaneskni sastojak. Nije slučajno da je za ovaj roman, Makjuan nagrađen u kategoriji „komične proze“. Solar je smiješan ne samo na nivou cjeline i karaktera, nego i na ravni pojedinih epizoda koje mogu (provjereno!) da se prepričavaju i kao vicevi.

Iako je pisac specifičnog i samosvojnog stila, Makjuan za junake svojih romana uzima protagoniste različitih vokacija i uvijek se dobro pripremi za prikazivanje određenog profesionalnog miljea. On nije neko ko će svom junaku samo nalijepiti etiketu određene profesije, on se trudi da mu zaista, kako se to kaže, uđe u cipele. Uostalom, to je stvar karakteristična za pisce-profesionalce: od Tomasa Mana do boljih konfekcijskih zanatlija iz aerodromskih knjižara.

SEDAMDESETE: Solar je originalno objavljen 2010. godine, a srpski se prevod pojavio, dakle, dvije godine kasnije. Iste te 2012. Makjuan u Velikoj Britaniji objavljuje svoj najnoviji roman pod naslovom Sweet Tooth. Riječ je o djelu nepogrešivo makjuanovskom, a opet dobrano drukčijem od romana Solar. Prije Solara, Makjuan je objavio roman Čezil Bič (vidi „Vreme“ broj 906), u kojem se ključni dio radnje dešavao 1962. godine. Osim što je bio ljubavna priča smještena upravo uoči larkinovske Annus Mirabilis, Čezil Bič je i sjajan period piece koji u mnogim detaljima rekonstruiše početak slavne i opjevane dekade šezdesetih. U jednom svom sloju Sweeth Tooth je period piece koji fokus pažnje pomjera deset godina unaprijed – ključni dio radnje ovog romana dešava se 1972. godine, a Mekjuan precizno i sugestivno (o)slika(va) ondašnji London i Englesku. Vrijeme je to hladnog rata, kad se nije činilo nimalo izvjesnim da iz tog rata NATO i kapitalizam izlaze kao pobjednici, vrijeme u kojem nije bilo jasno s koje će strane, ako uopšte padne, pasti Berlinski zid, vrijeme u kojem Engleska strepi od terorizma, ali ne Al kaidinog, nego IRA (da ne kažem baš ne „islamskog“, nego „katoličkog“), vrijeme u kojem je LGBT populacija još daleko od šire prihvaćenosti i ikakve ravnopravnosti, vrijeme štrajkova i redukcija struje, vrijeme u kojem djeluje izglednije da su London i Engleska na pragu distopije, negoli ikakve makar i uslovne utopije. Glavna protagonistica i naratorka romana zove se Serena Fram, sveštenikova je kći, voli da čita, ali na majčin nagovor odlučuje da studira matematiku. Zbog nekoliko njenih članaka u studentskom listu te preko jedne privatne konekcije, Serenu regrutuje MI5. Njen interes za književnost tu nije beznačajan. Serena će, naime, da radi na programu tajnog finansiranja ljevičarski nastrojenih, ali antikomunistički i antitotalitarno usmjerenih, pisaca.

PREPRIČAVANJE: Preko ovog programa Serena će stupiti u kontakt s piscem Tomom Hejlijem, međutim, njezin interes za njega vrlo će brzo izići izvan okvira profesionalnog. Ono što će za bolje upućene čitaoce biti posebno zanimljivo jest činjenica da u liku Toma Hejlija ima i dosta (auto)biografskih crta samog Makjuana. Također, neki likovi iz engleskog književnog i kulturnog života dobiće u ovom romanu svoje cameo uloge. Na još jedan način će Makjuan efektno iskoristiti lik pisca; daće, naime, naratorki Sereni priliku da prepriča neke Hejlijeve priče. Pomalo nalik na poetiku prepričavanja iz pojedinih Osterovih knjiga, ovaj postupak ne karakterizira samo lik pisca, nego i kreira dojmljive digresije od kojih neke spadaju u najbolje dijelove knjige. U razgovorima sa Serenom Hejli je mnogo elokventniji, ne samo jer je pisac nego jer i za razliku od Serene nema šta da krije. Ipak, trenutak u kojem on od nje traži da mu ispriča neku zanimljivu matematičku caku, a ona mu izloži problem koji on najprije neće shvatiti, a zatim će od njega pokušati da napravi priču, jedan je od vrhunaca romana. Sweeth Tooth je pitak i uzbudljiv roman; pomalo ljubavna priča, pomalo (polu)špijunska MI5 zavrzlama u light džonlekareovskom ključu, pomalo period piece, pomalo postmodernistička alegorija o pisanju. U samom raspletu slijedi cijeli niz preokreta kao u dobrom (filmskom) trileru, s tim što preokreti zapravo samo doprinose uvjerljivosti.

Dva najrecentnija Makjuanova romana objavljena u intervalu od dvije godine nanovo dokazuju kako je on jedan od ključnih pisaca velike generacije engleske književnosti (Džulijan Barnz, Salman Ruždi, Martin Ejmis, pokojni Kristofer Hičens…) za koju više ne možemo reći da je u srednjim, nego je pošteno zagazila u zrele godine.

Ijan Mekjuan foto: jorge fuica