Posle petnaest godina slovenački sastav Lačni Franc nastupiće 2. decembra u beogradskom Studentskom kulturnom centru. Među onima koji se raduju koncertu mnogo je mladih koji i ne znaju šta znači „lačni“ i nikada nisu slušali ovaj bend „iz Jurskog Parka“, kako se najavio letos u Križankama u Ljubljani. Lačni znači „gladan“. Kako je sam rekao „desetak spavanja pred koncert“, Zoran Predin je bio u Beogradu. Za početak, čoveka koji kaže da je tek na pola puta u svom radu i da će najbolje tek doći, pitamo: kako ste?
„Sretan sam. Danas sam obavio toliko toga što je potpuno izvan nekog načina života koji vodim u posljednje vrijeme, dosta organizirano, dosta sređeno. Danas sam, recimo, bio u 11 prije podne u Studentskom kulturnom centru na prijemu japanske ambasade i slušao Kal kako sviraju. To je dosta dobar početak dana, zar ne? I, uvijek kad tako nekog ili nešto ukradem sudbini, osjećam da je to onaj pravi život i da svoju misiju na ovom svetu.“
VREME: Posle petnaest godina dolazite u Beograd kao Lačni Franc, da li to znači da ste ponovo gladni rokenrola ili da je publika gladna Lačnog Franca?
ZORAN PREDIN: Ja se nadam da je i jedno i drugo. Ali mi dolazimo kao Lačni Franc, to je velika odgovornost. Imamo strahovito dobar imidž i možda bi bilo najpametnije da se tu negdje smjestimo na krilima stare slave, da ništa više ne radimo, ali nismo takvi. Jedva smo čekali neki dobar razlog da se ponovo spojimo, a taj je razlog došao ove godine u junu. Naime, u znak protesta prema najnovijoj umjetnoj produkciji novih bendova koje stvaraju mediji nekakvim glasanjem i biranjem talenata. Ti bendovi odmah dobiju prostor i pažnju publike a garažni bendovi, novi bendovi koji žele nešto reći kad otvore usta, nemaju priliku da nešto kažu, ne dobiju ni pravo da se o tome piše.
Treću godinu zaredom radimo koncert koji se zove „Duboka grla“, gdje nastupaju mladi bendovi koji imaju šta reći i to je bila prilika da se u znak potpore i podrške toj ideji ponovo skupi Lačni Franc i da se pokaže kako je to nekad zvučalo. Mi smo i uspjeli baš zbog toga što smo uvijek radili samo ono što se nama sviđa, što smo radili samo ono što smo mi htjeli da radimo, na način koji nama odgovara. Danas je sve manje takvih bendova. I kada smo napravili i odsvirali taj prvi koncert, sami smo sebe iznenadili, koliko je to još u redu, fit, koliko, matorci naših godina još umiju biti zvjeri sa zubima. To je dobar osjećaj.
Šta je danas sa tim retkim zverima, ljudima koji rade ono što vole?
Ja se nadam da još ima srodnih duša, ljudi koji hoće uživati i kreirati prema svojim željama i koji se ne prepuštaju medijima, modi i stilovima. Nadam se da među nama još ima ljudi koji kreiraju nove stilove, izmišljaju nove stvari, koji pokušavaju promijeniti život nabolje. To su te retke zvjeri. Ja se nadam da će jednog dana ponovo biti moderno da je svako svoj, da pokušava naći sebe u životu i da se originalno izražava, da bude različit. Jer, danas je, za razliku od naših vremena, moderno da su svi isti i ne daj bože da staneš pola koraka u stranu. Svi su isti, dosta su uniformisani u ponašanju, u tome što vole… Ja baš nešto ne shvaćam ove najnovije generacije, dosta mi „instant“ izgledaju. Ali, to su druga vremena.
Istovremeno kad i najava za koncert Lačnog Franca izašao je i novi CD Zorana Predina Žarnica za boljši jutri (Dallas Records) „ki ga vsak, ki upa na boljši jutri more slišati„.
Mogu nešto reći i o tom albumu i o Živim legendama, ali to moram objasniti. Slovenačko tržište je jako malo, pa sam, pošto živim samo od muzike, morao smisliti kako da nastupam s različitim programom kako bih uspio organizirati sam sebi po jednu svirku nedjeljno. Zato sam osim Lačnog Franca koji se sada ponovo probudio, aktivan najviše u posljednje vrijeme s bendom Žive legende, s kojim sviram neku vrstu pop-rok muzike, po mojoj ideji kakva bi zapravo pop-rok muzika trebalo da bude. Ujedno imam i jedan bend koji se zove Orkestar Adio pamet, to je bluz-džez bend, ne više toliko džipsi-sving. To je jedna postava s kojom imam programe i na engleskom i na francuskom jeziku i koji su primjereni za nastupe u inostranstvu. Program pravim po principu da jednu trećinu čine moje pjesme koje daju ton, druga trećina su pjesme prevedene na jezik zemlje u kojoj sviram, a treća trećina su pjesme autora koji su iz zemlje u kojoj sviram izvedene na moj način. Ta formula s trećinama pokazala se kao jako efikasna. Ona trećina s programom zemlje u kojoj sam posebno je uspjela kad sam u Francuskoj počeo s pjesmom La vie en rose. To se Francuzima jako dopalo a time sam rekao i nešto o sebi. Onda, nastupam i sam s gitarom u pratnji pijaniste, to je taj takozvani šansonjerski trubadurski program. I na ta četiri načina nekako uspijem sastaviti kraj s krajem svakog mjeseca, a planovi su dosta veći.
Niko još nije preskočio da pomene tvoje petoro dece. Šta si od njih naučio?
Mnogo toga. Djeca su najveće blago i začin naših života, zar ne? Mnogo više naučiš ti od njih nego što uspiješ ti njih da naučiš. Svako me je naučilo nekoj stvari koju do tada nisam imao u sebi – svojim interesovanjem, svojim radom, svojom školom, svojim ponašanjem. Ja sam od njih samo dobijao. Teško bi mi bilo da sad prstom pokažem koje mi je od njih dalo šta, ali to se prepliće, to je proces koji traje.
Da li misliš da muzika i politika izražavaju stav?
Što se tiče muzike, muzika je postala biznis, a onog trenutka kad je postala biznis, postala je i politika, naravno još jača. To ti je ta ideologija. Prije je bilo idealizama, ali taj se trend nije primio. Danas je nekada revolucionarni MTV postao jedna neverending reklama. Tu se klincima ne predstavljaju neke trajne vrijednosti, sve je nešto turbo mega ekstra i samo se vrte reklame za kreme protiv bubuljica, za uloške s krilcima, bez krilaca. Dilan je sad objavio nekakav dnevnik i mnogi klinci su sad prvi put čuli za njega.
Da li još loviš snove?
Da. A kako bih bez njih? Bez njih se ne može. Ja svake večeri kad legnem igram košarku. Bacam sa Džordanom i sa Đinobilijem lijepim banane, levo-desno, dajem dvice, trice i tako sve dok ne dam 20 poena. Onda zaspim.
