Prošle nedelje u Srbiji je počeo da se prikazuje film Svećenikova djeca reditelja Vinka Brešana i scenariste Mate Matišića, parodija o mladom svešteniku koji buši kondome kako bi povećao natalitet malog jadranskog ostrva. Konzervativnom delu hrvatskog društva, crkvi na primer, to se nimalo nije dopalo, ali bioskopskoj publici jeste: za prve tri nedelje prikazivanja u decembru videlo ga je 150.000 ljudi.
Vinko Brešan je reditelj popularnih hrvatskih filmova Kako je počeo rat na mom otoku (najgledanijeg filma u Hrvatskoj – više od 337.000 gledalaca), Maršal (100.000 ljudi), Svjedoci (jedan od najnagrađivanijih hrvatskih filmova u svetu prethodne decenije) i Nije kraj, koji su bili rado gledani i u Srbiji.
„VREME„: Za vaš film se čulo u Srbiji pre nego što je prikazan. Prvo, zbog njegove priče, a potom, zbog negodovanja hrvatske konzervativne javnosti. Da li imate utisak da je ta kritika postala dobra reklama filmu?
VINKO BREŠAN: Ja iskreno vjerujem da svaki film mora biti zabavan. Ne mislim pritom da mora biti komedija, već da mora komunicirati s publikom. Da li bi takva gledanost bila i da nije bilo „napada“ od strane crkvenih krugova – to ne znam. Nemoguće je odgovoriti na pitanje „što bi bilo, kad bi bilo“. Naravno, postoji i drugi element, a to je da li neki film ima snagu da postane društveni događaj. Rasprave oko filma, negodovanja i slično stvaraju od filma društveni događaj koji, bar u slučaju Svećenikova djeca, može zainteresirati određenu publiku. No, tko bi znao da li bi ta publika ionako otišla u kino.
U Svećenikovoj djeci, pored ostalog, bavite se i problemom pedofilije u crkvi, koji je i u Srbiji poslednjih godina aktuelan, u toku je suđenje svešteniku Branislavu Peranoviću, o tome govori i sa scene „Ateljea 212„. Da li se nadate nekom pozitivnom pomaku u rešavanju ovog problema zahvaljujući uticaju umetničkih dela?
Ne vjerujem da filmovi ili predstave mijenjaju svijet. Kad bi umjetnička djela imala tu snagu, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto. Nažalost, nemaju. Ono što filmovi ili predstave mogu jest zabilježiti trenutak stanja duha na jednom prostoru u jednom vremenu. Očekivati od filmova i predstava da stvaraju pozitivne pomake u rješavanju bilo kojeg problema jest ili izraz naivnosti ili izraz nemoći društva, ili izraz nevjerice u političare koji su, uzgred rečeno, plaćeni da rade „pozitivne pomake“.
Izjavili ste da niste imali nameru da kritikujete instituciju crkve, već da zabeležite jedan aspekt sadašnjeg života. Međutim, nemoguće je da ste očekivali da će crkva pozitivno doživeti film u kome se devojčica ubila zato što ju je silovao ugledni sveštenik, u kome biskup krstari jahtom u odori kao da ju je Armani kreirao, ili u kome je sveta ispovest sagledana iz nepovoljnog ugla.
Film je ipak prvenstveno komedija. Komedije se po definicijama bave ljudskim manama. To što su ljudi dio institucije i njihove mane bivaju ukomponirane u instituciju, to je drugi problem. U filmu jedan junak jasno kaže: „Ljudi su bića s greškom.“ I zbog toga ne postoji savršena institucija. Zato nijedna institucija nikad nije tema nekog mog filma. U Svećenikovoj djeci se ne bih bavio kritikom crkve kao što se u nekom drugom filmu na primjer ne bih bavio kritikom Saveza komunista. Naravno, bio bih jako naivan da mislim da će crkva reagirati pozitivno. No, naišao sam na nekoliko tekstova od vjernika koji su Svećenikovu djecu okarakterizirali kao „duboko kršćanski film“. To me razveselilo.
U sceni ispraćanja dečjeg crkvenog hora roditelji savetuju ćerkicu da sluša sveštenika, a nešto kasnije mirno prihvate njenu smrt, brzo sklone telo kao da žele da zataškaju celu stvar. Da li su porodica i vaspitanje dozvolili pedofiliju u crkvi?
Postoji primjer iz Hrvatske gdje je jedan svećenik iz malog mjesta optužen za pedofiliju. U njegovu obranu je stalo cijelo mjesto. Postoji u svakom društvu određena psihoza neprihvaćanja činjenica. Naravno, ne mislim da je unutar crkve najveći postotak pedofila, ne mislim ni da je taj postotak zabrinjavajući. Problem crkve je, što se tiče pedofilije u njenim redovima, u velikom dijelu u neprihvaćanju činjenice da unutar njihovih redova postoje ljudi koji nisu dobri, i u potrebi „zataškavanja“ problema.
Zašto ste za lik biskupa angažovali „uvoznog“ glumca?
Nije pitanje uvoznog ili domaćeg. Lik biskupa je „najveći čin“ u filmu i za takav lik mi je bio potreban, Amerikanci kažu, „special star guest“. Naravno, glumac je morao odgovarati godinama, energijom, i morao je biti glumački genijalac. Sve sam to našao u Lazaru Ristovskom. I snimanje s njim mi je bilo divno iskustvo. Potvrdilo je pravo da su veliki glumci kao Ristovski upravo najjednostavniji te da je s njima najlakše raditi.
O velikom problemu pričate lako i s humorom. Gledalac vašeg filma izađe iz sale svestan zla, ali se zbog tog humora ne oseća mučno.
Komedija je moj način gledanja stvari. To je moja sreća. Kroz komediju se može reći gotovo sve, a ona sama, komedija, je pogodna da se ljudi u kinu, bez obzira što im želite reći – zabave. Naravno, komedija je pitanje afiniteta autora. Ja sam Mediteranac, Šibenčanin, i humor je naš način života.
Predložak vašem filmu je istoimeni dramski tekst Mate Matišića, star šesnaest godina.
Tekst je pobjednički tekst „Marulovih dana“ u Splitu, ali je u Hrvatskoj imao samo jednu postavu. No, vrlo brzo je izveden u Teatru „Puškin“ u Moskvi i tamo ocijenjen najvišim ocjenama. Mate Matišić je, po mom mišljenju, možda jedini izvorni suvremeni dramatičar u Hrvatskoj. Meni samom je dugo trebalo da pronađem ključ pristupa dramskom tekstu Svećenikova djeca. Dramski tekst nije izvorno komedija i zbiva se u neimenovanom gradu. Prošlo je dosta vremena da shvatim da se fabula u kojoj svećenik buši kondome ne može tretirati u realizmu, ali izuzetno dobro paše u artificijelnosti komedije. U gradu je nemoguće kontrolirati kontracepciju jer tamo postoji stotine trafika. Kad sam radnju preselio na otok, sve je sjelo na mjesto. Na otoku postoji jedna trafika i tko nju kontrolira, zapravo kontrolira sve kondome na otoku.
Da li vam je neko zamerio zbog načina na koji slikate zatvorenost Hrvata, strah od mešanja sa drugim narodima i negativan odnos prema susedima?
Ne znam što mi sve nisu zamjerili. Ali ja, kao autor, moram u filmu biti iskren. Ne smijem zatvarati oči ako znam da fašizam potencijalno postoji iza ovih ili onih vrata. Na određeni način velika većina autora u regiji pokušava prepoznati fašizam u vlastitoj sredini i upozoriti javnost na njega. Previše puta sam se tijekom karijere sukobio s ljudima koji predstavljaju takav fašizam. Imao sam potrebu u ovom filmu i ismijati takve stavove. Jer bez obzira što su ti, fašistički, stavovi opasni, oni su zapravo toliko blesavi da su smiješni.
Svaki vaš film je uznemirio ili državu, ili crkvu, ili nekog trećeg. Koliko je film u Hrvatskoj slobodan da kaže ono što misli?
Teško je odgovoriti na pitanje koliko je film slobodan u bilo kojoj državi, pa i u Hrvatskoj. Ne postoji apsolutna sloboda, postoji sloboda autora. I tu postoji samo jedno pitanje: koliko je svaki filmski autor spreman u svom filmu pomaknuti granicu slobode. Ja se trudim u svakom svom filmu pomaknuti je. Koji put tu granicu pomaknem za centimetar, koji put za metar, ali se trudim. Koliko sam pomaknuo granicu slobode u Svećenikovoj djeci, o tome sude drugi. Ukoliko svaki film pomakne granicu slobode na određeni način, naše društvo će biti sve slobodnije i pomicanje granica slobode neće izazivati velike društvene reakcije, već će biti normalna stvar.
Publika i kritika, međutim, vole svaki vaš film, i očigledno im ne smeta slika o svom društvu koju, kao u ogledalu, vide na bioskopskom platnu. Da li je publika vaša najsigurnija odbrana od svakog napada?
Naravno. Ljudi koji se žele nasmijati sami sebi, svom problemu, problemu društva u kojem žive jesu publika mojih filmova. Kad shvatim da takva publika postoji u velikom broju, to me, kao autora, prirodno veseli. Naravno, svi politički napadi se pokušavaju kamuflirati u estetske napade, pa i u „brigu za društveni novac“, i na kraju se politički napadi svode na rečenicu: to je film koji ionako nitko ne želi gledati. Budući da je Svećenikova djeca u samo tri tjedna postao treći najgledaniji hrvatski film, a ne znamo gdje će to sve završiti, oni koji napadaju ne mogu napade bazirati na tezi „Brešan film radi samo za rodbinu i par prijatelja“, već moraju jasno artikulirati vlastite političke stavove i izići s tim stavovima na čistinu i s njima napadati film. A to se rijetko koji napadač usudi.
Kraj vašeg filma nije srećan: istina je sakrivena, pa samim tim ni zlo nije zaustavljeno.
To je dio mog svjetonazora. Ja vjerujem da je život zabavna komedija, koja, neminovno, tragično završi. Smijemo se dok nam smijeh ne zastane u grlu.
Šta mislite o navici politike da srpsko–hrvatske rane leči kulturom?
Kulturu možemo smatrati lijekom, jedino se bojim da političari kulturu smatraju anestetikom. A priroda kulture bi, liječničkim rječnikom, trebala biti stimulans. Odgovornost političara jest da liječe rane. Kultura postoji da političari rane ne bi stavili „pod tepih“ umjesto da ih liječe.
Šta ako neko, inspirisan vašim filmom, počne da buši kondome?
Nemam pojma. Već se prošli tjedan u Hrvatskoj dogodilo da je jedna žena u apoteci odbila prodavati antibebi pilule. Sad ne znam da li je inspirirana filmom ili ne.
