Glas iz sobe

Muzičarski brakovi su čudna biljka. Često čine čuda u životima onih koji ih sklapaju, pa partneri ponekad znaju iz toga profitirati i kreativno i humano (Jerry Goffin i Carole King, Sonny i Cher, Vesna i Kemiš). Nekad međutim, takva vrsta zajednice direktna je jednosmjerna karta u katastrofu (John i Yoko, Paul i Linda).

Diana Krall, vjerovatno najpoznatija džez pijanistica i pjevačica danas, svojom je nedavnom udajom za britanskog rok sonwritera Elvisa Costella, ponovo potakla muzičke fanove na razmišljanje o gornjoj zakonitosti – u koju će od grupa par potpasti, odnosno kako će se sve zajedno odraziti na muziku kanadske džez superzvijezde. Novim albumom The Girl In The Other Room, Diana Krall odaslala je jasan znak.

Posle prvih nekoliko preslušavanja uočljivo je odmah da su u pitanju zapravo dvije, potpuno različite ploče – jednu čine pjesme koje je Diana Krall napisala s Costellom – čak polovica nastala je u suradnji s njim (od kojih je Almost Blue odavno njegov vlastiti standard) – a drugu pak interpretacije radova različitih autora, dakle ono zbog čega je Diana Krall i zaradila svoju, dosad bezgrešnu, reputaciju.

Potonji dio po običaju funkcionira odlično i tu nema naročitih iznenađenja. Krallova nikad nije bila autor, nego ponajprije izuzetan interpretator pa je uvijek, shodno tome, pažljivo birala repertoar, pjesme koje pašu njenom senzibilitetu, oplemenjujući ih onda svojim posebnim, uzdržanim tumačenjima. Tako je i ovoga puta: odabravši uglavnom radove suvremeni(ji)h autora i izvođača (izuzetak je I’m pulling through, iz pjesmarice Billie Holliday) – songove Toma Waitsa, Mosea Allisona i veličanstvene Joni Mitchell – kreirala je album nešto drugačijeg, „tvrđeg“, emocionalnijeg konteksta. Feel koji ovdje nalazimo je kasnonoćni, iz balada slučajno uhvaćenih na skali auto-radija, posjeduje nešto od usamljenosti anonimnih soba i hoperijanskih dajnera, te topografije američke velegradske anksioznosti.

Album ima suvremenu, „up to date“ kvalitetu, no svirački stil Krallove duboko je prožet utjecajem i dodirom stare pijanističke džez škole, ponajprije Nat King Coleom (iz doba njegova trija, a ne iz svjetski poznate, umivenije, Unforgettable verzije), te s jasnim afinitetom ka stilu kanadskog joj zemljaka, virtuoznog seniora Oscara Petersona. Zbog toga muzika ima jednu tintu izvanvremenskog – ove su pjesme mogle biti snimljene danas ili „bilo kad“, čini se.

Ponovo okupivši vrhunski bend – osim Dianinog stalnog trija, tu su i „stari mačak“, bubnjar Pete Erskine (iz čuvene postave Weather Reporta s pokojnim Jacom Pastoriousom) i mladi lav, basist Christian McBride (poslednjih godina po potrebi preleće iz Stingovog u bend Pata Methenyja) – pa muzički sve teče s lakoćom. Bend kuha pokretljiv groove na kojem Krallova gradi i pratnju i svoja sjajna promišljena sola uvijek različite dinamike i intenziteta – kako u bržim stvarima (npr. u svingerskoj Stop this world, bugiju Love me like a man, te Black Crow bosanovi J. Mitchell), u trejdmark baladama (Pulling through), tako u midtempo pjesmama (Waitsova Temptation, s McBrideovim uvodnim kontrabas-solom upravo je fantastična). Ona je tako siguran performer, apsolutno briljantan pijanist s najlakšom isporukom koja se može čuti danas, a s kojom se savršeno spaja njen prepoznatljivi alt – diskretan i intenzivan, uvijek nabijen senzualnom tajnovitošću. Tu je dakle sve kako treba i da je takav cijeli album, bio bi bez greške.

Problem ploče je upravo u dijelu napravljenom u duetu s Costellom: svojim načinom pisanja on kao da je svojoj partnerici „nametnuo“ jednu poziciju, ili bolje rolu, kojoj ona nikako ne pripada, u kojoj se ne osjeća komotno. Ispovjedne pjesme kakve često piše Costello – a ispovjednost je u pravilu rokerski prerogativ – naprosto ne pašu pjevaču kao što je Krallova, oni su kao ulje i voda. Diana Krall je uvijek bila diskretan izvođač koji song nosi svirkom i interpretacijom i nikad se nije gurala da nam poturi na uvid svoja unutarnja stanja – ona je previše privatna osoba i perfomer za tako nešto. To je sasvim i u kontinuitetu s pravilom džeza koje glasi da ličnost muzičara nikada ne smije doći ispred muzike i gdje je princip: ako imaš nešto za reći, bila to radost ili, češće, bol, onda mi to odsviraj – drugim riječima, pokaži mi, nemoj mi govoriti. Dvije stvari naprosto ne idu zajedno, a tome svjedoče kompozicije kao I’ve changed my adress i pogotovo beskrajno zamorna naslovna pjesma, dok samo svjetla, jutarnja, folky obojena I’m Coming Through daje mutno obećanje moguće kvalitetnije suradnje partnera.

U tom smislu, na logično pitanje „u koju od dvije grupe opisane na početku teksta spada dakle par Krall–Costello“ – sudeći po albumu The Girl in the Other Room, porota je, kako kažu Amerikanci, still out.