Glas čist kao suza

Prvi put kad sam postao svjestan glasa i pojave Vasilije Radojčić – a to je, za nevjerovati, bilo prije, biće, tri i po decenije – ona je već tada (mada tek u kasnim tridesetim!) bila, kako se kod nas nemilosrdno veli, „stara pjevačica“. Odnosno ljepše i točnije rečeno, pjevačica drugog vremena i ere. Glas koji je bio u diskrepanciji s našom stvarnošću u bilo kojem trenutku, i sad i onda, asocirao je uvijek na davno vrijeme – na primjer na misteriozne, rijetko čuvene snimke Radio Beograda, predratne, iz doba Kraljevine. Glas koji je kao rijetko koji utjelovljavao ono kulturno posredovano „sjećanje-prije-sjećanja“.

Iako je to dijelom bila iluzija, prevara mašte, učitavanje, teško poreciva činjenica je da je njen glas zaista bio od drugdje, „stariji“ od nje same. Sa svojim starinskim imenom, starogrčko-ruskom izvedenicom, sve je u njoj javljalo i dojavljivalo vrijeme prošlo, starostavno, jedan prepoznatljiv dah srbijanske kulture čiji je najčistiji dio otjelovljavala, ali i dio koji je, zbog svoje inherentne uzbudljivosti i beskraja mogućih aluzija, prebacivao u jednom trenu u svaki od krajeva pod tada jednim krovom. Zato, kad je u nekom trenu i ispala iz javnosti i nastavila boraviti u čudnom limbu kao i svi, nek se oprosti, „isluženi“ pjevači – bio je to samo prvi od njenih nestanaka. Ovaj jučerašnji, fizički, i definitivni – otud je samo još jedan odlazak nekoga za koga se, kad se bolje vidi, nije znalo postoji li uopće (tko od nas zna uopće išta o njoj?), ali koji će, baš zato što je tako visoko apstraktno zračio, ostati prisutan, gotovo kao bestjelesna pojava, nefizička, mnogo duže od mnogih, i kad sve ostalo prođe.

IZVAN VREMENA: Vasilija naime skoro da nije djelovala kao osoba od krvi i mesa, nego više kao neko biće iz legende, kakva vila pjesme i priča, koja bi se pojavila i tonom podsjetila da ne možemo biti, da nas nema, ako ostajemo samo u svome vremenu, u prezentu; da nam bez sjećanja na nedoživljeno, artikuliranog ovdje kroz ton, kroz najapstraktniju od umjetnosti dakle, nema pune svijesti o svojoj okolini, niti bez projektiranja u prošlost ima imaginacije. Tako, vrativši svaki put one osjetljivije koji su znali čuti, u taj svijet iza vremena, opet bi nestajala. Vremena su se mijenjala, nagore, a samo bi te arhaične pjesme isplivale tu i tamo, da nas podsjete na sebe i na svijet odakle su došle.

Odjenuvši svaki put pjesmu kao kaput (anteriju?), stajala je u tom vremenu-pored-vremena i interpretirala pjesme kao glumac što interpretira klasičnu ulogu, iznutra, iz pjesme, u varijetetu likova i atmosfera, da bi poslije, pretpostavlja se, izašla iz njih, u svoju privatnost i život. Zato pjevajući uvijek iz prvoga lica, ponekad iz dva lika, ako je tekst tako nalagao, nije slučajno ostala po pjesmama što nisu standardne žensko-djevojačke, što je zadugo bila prva i glavna rola pjevačica. Nije igrala uloge likova zamišljenih zaljubljenih djevojaka s njihovim „draganima“, nego češće i kompliciranije – pjevala role majki, što kore razmetne sinove ašigdžije i raspikuće, dakako stankovićevski, ili iz točke zapostavljenih žena, pa čak i iz muškoga lika, kako se čini, kao u vječno izmičućoj, nikad dokraja otključanoj Ajde Jano, koju je ranije pjevala i danas neobjašnjiva Mara Đorđević – pjesmi koja živi jer dira u vrlo tanak nerv, u sublimno, gdje se, traumatski, srpsko i albansko sazvučje i muzičke fraze miješaju kao nigdje.

Budući visoko impostirana i divnog tananog a potpuno stabilnog tona, lako modulirajući, ležale su joj južnosrpske pjesme koje su stapale u sebe makedonski stil, u rubatu, dugih nota, kao što je, najljepši moment, najbolja izvedba besmrtne, od dvostruke, ambivalentne ljubavi zauvijek otrovane, „Dimitrijo, sine mitre“, od toga romana u tri prekratke strofe na nebeskim harmonijama.

VIŠE OD ŽIVOTA: Briljantne tehnike, uz Profesora Gojkovića najbolje, rekao bih (uzgred, šta je to s tim Šumadincima, od Vasilije, istoga Cuneta, preko Tozovca do Miroslava i obe Gordane, da su svi tako smjerni, nevičući, decentni pjevači?), Vasilija je svojim, kao zvono čistim, bijelim glasom, kristalnim sopranom, timbra ponekad kao u djevojčice čak i u starijoj dobi, ispjevavala duge duge linije lako, čega se mnogi inteligentni pjevači klone jer se takve note mogu u času pokvariti, zaprljati, pogotovo ako je pjevač (a koji nije?) sklon duvanu. Za razliku od danas, kad je to preko Amerikanaca postao stil i izbor sofisticirane publike, takve „prljave“ note nekada su bile grijeh i zato su ih solisti pokušavali izbjeći ili približiti vlastitom glasu i tehnici – kraćenjem fraza i drugim trikovima zanata. Čistoća nota naime bila je sve, a čistijega tona od Vasilijinog teško da je bilo. Uz to su išli i primjereni tonaliteti – ona je po tome bila suprotnost recimo Lepoj Lukić – koja je, osim raznih mangupskih osobina, dijelila sa Frenkom Sinatrom svojstvo koje je on izmislio: pjevanje kao govor, gdje je visina tona prirodna kao govorni jezik, što pak u trenu pridonosi intimnosti između izvođača i slušatelja.

Pjevanje Vasilijino, dakle timbar i visina, nasuprot spomenutim jasno su pokazivale da se ne govori nego pjeva, interpretira, a slušatelj ne može ne primijetiti sam čin pjevanja – dakle, ne pjeva se samo o „nečemu“ nego je slušatelj prisiljen da primijeti makar nesvjesno da prisustvuje i samom aktu pjesme. Pjesma dakle, a ne jedino život.

Jedna starinska i dobra – ne može se reći drugačije – konzervativnost zračila je iz nje i iz stila. Jer dok Lepava, jednako kao i Frenk, intimiziraju s nama, povjeravaju nam se, pričaju nam, kod Vasilije se nikad nismo mogli približiti suviše, i o čemu god se pjevalo, vladala su pravila i naročita decencija – kao da bismo se metaforički morali malo uspraviti u držanju. Čak i pjesme koje su joj najbolje išle, vranjanske, niške, redom gradske, gdje je sve od nemira i prikrivenog erosa južnih ljetnih noći, gdje se ne spava ili od uspaljenih čula ili od jala i jada majčinskih, ona je sasvim diskretno dočaravala.

Kako je pjevala s takvom decencijom, to nije imalo onaj karasevdah element, nego je zvučalo uvijek malo distancirano ili bolje – civiliziranije od nekih koji su sami svojim primjerom pokazivali da učestvuju direktno u pjesmi i svijetu u njoj kao otisku života. Kod Vasilije to je bilo kao u dramskom komadu – jeste emocija, jeste i dubina, ali neprekidno i svijest o mjeri jer pjevač ne učestvuje sasvim u svijetu koji portretira, niti se identificira suviše – to bi bilo po uzusima njene etike nepristojno. Pjevač je samo onaj koji nosi poruku. Portretist.

Svi volimo one koji žive to što pjevaju – Toma, Bili Holidej – ali su nam silno potrebni i oni koji stoje kod zavjese na pozornici i kao vanjski, svevideći narator umjesto autorefleksije daju čitavu sliku, odnosno što više moguće od nje. Pogotovo kad se radi o svijetu koji smo znali samo kao daleki eho.

Jedna golema sposobnost davanja takvog uvida kroz pjesmu, nestala je jučer. Ne znam kako ćemo to nadoknaditi. Bojim se nikako.