Uz otpočet spektakl Venecijanskog bijenala vizuelne umetnosti 2019, pažnju posetilaca privlači monografska izložba Lika Tajmansa (Luc Tuymans), koji više od tri decenije silovito i bez kompromisa doprinosi smislu slikarskog umeća. Osamdeset dela umetnika iz Antverpena, biće pred posetiocima do prve nedelje januara 2020, svedočeći o autorovom markantnom pristupu koji menja opažajne nivoe, destabilizuje saznanja i remeti stepene naših doživljaja. Pod pokroviteljstvom magnata i kolekcionara Fransoa Pinoa (Pinault) u Palati Grasi na kanalu Grande, postavku Koža (La Pelle) slikar je naslovio po slavnom Malaparteovom romanu.
Figurativna putanja i predmetna raspoznatljivost na uljima na platnu, u izboru od završnice osamdesetih pa sve do poslednjih godina, opravdavaju slikara u okrilju odvažnih, dosledno anarhičnih objava. Preispitivanjima političkih, ekonomskih, moralnih i memorijskih senzacija, on je od svojih početaka usvojio vidljivo pomeranje granica svojih, za gledaoce, po pravilu iznenađujućih motiva.
Slikareva radikalnost oličena je u tematizacijama uvećanja ili naglašavanja već postojećih vizuelnih unosa – crteža, oglasa, ranijih slika, fotografija i filmskih kadrova, pobuđujući rasponom i sve veću tržišnu vrednost njegovih dela, za šta se brinu i Pinoova kolekcija i prestižna njujorška galerija „David Zwirmer“. Popis Tajmansovoh izložbi je suveren, ali i monografija slikanih ciklusa, kao i priređivanje izložbi drugih umetnosti gde je slikar u ulozi refleksivnog kustosa.
Na otvaranju Kože Tajmans je naglasio poznatu poentu da smo u evropskom obrascu dospeli u nova mračna vremena, i da „ljudi danas postaju sve više i više glupavi, i to suludo glupavi“. Suočenja s materijom svih vrsta, s odrazima i figurativnom slikom naglašenih razbuđivanja, pokazuje se kao dosledna matrica. Njemu osobena rasvetljena kompozicije raspoznatljivih predmeta posledica je kratkih poteza mokrom četkicom, što prenosi izvesnu mučnu eksponiranost ranjivosti i dovedenosti pred kliničku hladnoću. Prizori Dijagnostički pogled, s početka prevratnih devedesetih godina, ne samo naslovom, već se i kroz rasvetljene prizore nalik na atlas bolesti ukazuju delovi tela, koža, jezik, izbezumljeni pogled ili maligne izrasline. Tajmansovi motivi su suočavanje, i to ne samo udaljenih kulturnih referenci i stvarnosti.
Dve rane serije njegovih slika, iz kojih su izabrana dela za ovu izložbu, posvećene su pojmovima Domovine i Holokausta, pa se pitanje presudnih događaja s njima (pojmovima) u vezi očituje kao čvorište ideologije, pretnje, podvale, masovnih zanosa, od flamanskih verskih i nacionalnih poigravanja s moćima, sve do skrivenih stereotipa masovnih zabluda. U tom domenu, jednostavni prizori novijeg triptiha Mutne vode (2015), naručenog za jednu holandsku gradsku većnicu, slikovita su meditacija ekološke upropašćenosti sa senkama u gustini vodenih kanala, ispovedajući ispražnjene odraze naglašene stvarnosti kao istinske torture date u senovitoj nežnosti. Slične cinične, ali i melanholične razračune postizao je i sa temama vezanim za kolonijalnu traumu eksploatacije i genocida u Kongu, ali i u izrazito političkim, militarističkim svirepostima, kao i raznolikim portretima: od jezuitskog idola ili baroknog lica u hičkokovskom krupnom planu, do japanskog kanibala sa pariske Sorbone, ili pripadnika Kju Kluks klana.
Pored slike Dvesta sedamnaest (2017) koja se nalazi na plakatima ove izložbe – zapanjenog ženskog lica proisteklog iz novije brazilske serije o distopijskom istrebljenju, i druga dela izložena u Palati Grasi pronose kadrirana, samerljiva poigravanja s nadanjima, crnom ekonomijom, masovnim iluzijama, uskraćenostima, obmanama kao i gubljenjem pouzdanja.
Usamljenost, prevelika eksponiranost svetlom okupanih prizora, stvaraju potrebu da se kroz malene efemerne trenutke i neatraktivne predmete predoči rominjajuće i vrebajuće nasilje. Slično je i sa ljudskim figurama, na primer, kuvar koji se ugleda na starozavetne teme španskog baroka profesionalnog kasapina ili dželata, ili klovn koji drži balone neuravnoteženosti, izmiče iz karikiranih popularnih uloga ka demonskoj povezanosti s obmanom i divljaštvom.
Tome doprinosi i diskretan odnos dva rada ekstremno suprotnih dimenzija i vremenskog razmaka. Na podu predvorja palate je, posebno za ovu priliku, izveden mozaik (2019) po crtežu Alfreda Kantora, preživelog iz nemačkog logora: konture crnih crnogoričnih krošnji i vertikalnih pruga logoraške odeće. Kontrast ovom radu je dat na stepeništu Palate: maleno ulje na platnu Tajne (1990), portret nalik na dokument za identifikaciju, sklopljene oči Alberta Špera, glavnog arhitekte Trećeg Rajha i ministra nacionalsocijalističke partije. Žmurenje kao egzistencijalni imperativ i periferni pogled. Slikarski doprinos očišćenja u zoni opšteg nagomilavanja informatičkog udara.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Vest je u novom filmu ponudio prilično britku vivisekciju holivudskog sistema vrednosti, uz to uspevajući da sve vreme bude zabavan i, što je veoma važno, ciničan. Gorak je ovo film, lišen iluzija, ali istovremeno pokreće nihilistički polet koji je toliko jak da povremeno može da podseti na optimizam
Gita Serenji: Odlazak u tamu.
Od ubijanja iz samilosti do masovnog ubistva
prevod Nataša Kampmark
Partizanska knjiga, Kulturni centar Novog Sada, 2023.
„U Hrvatsku, na primer, sada dolaze strani radnici od Pakistana pa dalje i budale ih mlate po ulicama, ni ne pitajući se da je taj čovek možda bio lekar u Pakistanu, šta je on trebalo da napusti da bi došao ovde. Sve zato što on izgleda drugačije, zato što ne razmišljamo kako je tim ljudima“, govori u intervjuu za „Vreme“ reditelj filma „Bosanski lonac“ Pavo Marinković
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!