Toliko omladine moglo se okupiti i mnogo gorim povodom, a Buč Kesidi ima ozbiljne izglede da bude sve bolji. Na engleskom, lepše: Ima dosta prostora za poboljšanje. Malo li je, na sceni s toliko nepopravljivog?
Redovne subotnje šetnje postale su kondiciono (i telesno i duhovno) pitanje starijih Beograđana, a pošto učestvuje i vidno više mladih nego na ranijim protestima, red je da se uzvrati podrška, posebno kad se broj posetilaca na koncertu približi broju nevernika “protestanata”. Pa sam te večeri stigao i na dotad najveći nastup Buč Kesidija, na Tašu – posle majskog trijumfa na Šalati, gotovo simetričnom sportsko-rekreativnom objektu u Zagrebu. Da se lično uverim jel’ to samo vejp (pušiona?). Ili hajp. Ili već nešto tako, mladalački.
foto: nemanja đorđević…
Nastali poluraspadanjem čuvenog kvarteta Buč Kesidi & Sandens Kid (vidi hit-film ‘69, moderni vestern), levoruki Pančevci Luka Racić i Zoran Zarubica su trio napravili 2014, a 2017. ostali kao duet i nastavili uz pomoć elektronskih naprava (sitni-sajzeri, sempleri, sekvenceri… i štagod još, ne mora na ‘s’). Utoliko su Buč Kesidi (dalje u ovom tekstu: BK) pravi elektro-bend: ne muziciraju “preko” unapred snimljenih matrica (estrada), nego u sadejstvu s digi-deonicama; malo klavijatura i pozadinske buke, dosta bas-linija, momci vešto koriste pedal-pomagala… gotovo kao u staroj izreci Auto voziš nogama, rukama samo upravljaš. Od Džimija naovamo, gitaristima se meri i rad nogu.
Tzv. regionalni uspeh (čitaj: širom Balkana, i kod onih koji ne vole tako da se zovu) u XXI veku uredno iznenadi one koji domaću muzičku scenu prate samo putem nosača zvuka i tradicionalnih medija. Takvi, doduše, čekaju D. Dub remiks Život počinje u 60-oj a za Goribor misle da je neki namet na kredit, i onda otkud The Frajle ili Dubioza kolektiv pune onolike sale?! Iako i BK naveliko objavljuju onlajn, rasejano po platformama, njihov ovogodišnji uspon do masovne publike u najvećim gradovima našeg poluostrva – obigranim upravo završenom turnejom Skupi snagu – uopšte nije bio ni naročito brz, a imao je i sasvim jasne, nadaleko vidljive znake rasta.
BK je oba svoja albuma objavio još pre pandemije: posle Net-EP Španska serija 2016, debi Posesivno–ospulsivni hospul (krajem iste godine, Lampshade Media) – kao da je nadmašio naslov Ljubavna likvefakcija grupe Sunshine – i Euforija (2019, Kontra Rights) polako su rasli, kroz prednost onlajn-izdavaštva da još više pesama može doživeti tretman hit-singla. Naročito kad za njih imate video, na YT naravno; kako su odmicali od novotalasnih uticaja, BK su se sve manje lično šepurili u klipovima/spotovima a sve bolju produkciju upotrebljavali za atmosferu i priču.
Kad si dvojac gitara/bubanj, to u sopstvenu prednost pretvaraš ili korenitim rasturom i prštanjem kao crno-beli svetski uzori (Black Keys, White Stripes, ne i beogradski Ti), ili izlaziš iz garaže/ podruma u interakciju s elektronikom – i (p)ostaješ u tome sve bolji, kao BK, ni za velike prostore ne dodaješ svirače. Obojica osrednji pevači, efektan gitarista i često ustajući bubnjar, Racić i Zarubica su najviše napredovali pišući pesme; pobegli su rečitativnoj/ vikačkoj “melodici” kakvu smo dugo – zbog drugih kvaliteta – trpeli od niza sastava, na potezu Obojeni program – Jarboli i dalje.
foto: marko ristić @zamrznutitonovi…
Uživo, pečenje zanata išlo je, naravno, kroz klubove, neretko i sa sugrađanima Ljubičice, najveći lokalni znak bile su dve večeri u sali Amerikana Doma omladine Beograda, krajem 2019. Celu godinu pre toga objavljen je, kao prvi sa drugog albuma Euforija, hit Nema ljubavi u klubu, regionalna hitčina 2023. U međuvremenu, BK stižu i u inostranstvo, exYU krunišu pet septembarskih večeri 2021. u dvorištu Likovne akademije u Zagrebu, učestvuju na festivalima (EXIT, Arsenal, Beer…). Imaju i svoj dokumentarac, Euforija uživo (2021, Kontra Rights/Bassivity digital), no sve se manje primećuje da efektno, kreativno obrađuju arhi-motive (Nema ljubavi u… srcu grada), uspelo variraju stereotipe kao Subota/ Nedelja ujutru, i “jašu” motiv mladalačke usamljenosti.
Nisu se precenili za Taš, to poprište nekih od decenijski najznačajnijih rokerskih koncerata (od Meta Kolinsa do Bajage i Plavog orkestra), potom i “narodnjačkih”, turbo-folk (Džej koji nije Lo, Ceca, Sinan…). Naravno, kad su umešani menadžmenti, agencije, piarovi… termin “rasprodato” je rastegljiv; možda renovirani stadion(čić) ne sme da prodaje onoliko ulaznica kao nekad, ovog puta bilo ih je sigurno više od 5.000 (od 1.600 rsd) i s puno besplatno ušavših napunilo se znatno preko pola partera i tribina. Tapkaroši se nisu baš usrećili, kao ni semenkari. Bučno najavljivana fantastika za oba oka prirodno da ne impresionira matora zakerala kao potpisano, ko nam je kriv što smo toliko toga u životu videli, ali svaki novi naraštaj ima pravo na svoje tiskanje, horsko pevanje, oduševljenje, na svoje vatromete, suve ledove, konfete, strobo-svetla, stedi-kemove i dronove… s tim, doduše, dolaze i ne samo simbolične podele na fan-pitove i VIP-zone, šminka i lažna elita, a umesto nekadašnjeg dugog guranja do šanka i mukotrpnog nošenja piva, sad te promoterke i točioci gurkaju sa svih strana. Ono, jes’ lepo kad zablješte hiljade mobilnih a ne plamičci upaljača, i sretni su bili i masovno uživali ti stariji tinejdžeri i baš mladi dvadesetogodišnjaci, mahom devojke ili parovi, malo samih muških.
foto: nemanja đorđević…
BK su već ispraksovani, dobro vladaju binom i publikom, u grimizno-šljokičavim disko-odelima; bez mnogo priče, stalno pominju svoje albume (ko da su svi vinilni), najefektniji trenutak kad su se obojica bavili bubnjevima. Od starih Draga? je najprijatnije, čisto pop-iznenađenje. Prijaju suptilnije kao Đuskanje ne pomaže, svakodnevne m/ž situacije Idemo do hodnika, a Laž je tim jača kad odjekuje takoreći u zadnjem dvorištu RTS. S dolazećeg, trećeg albuma ništa slabije Trebaš mi i Curimo po asfaltu. No, danak mladosti i neiskustvu s baš velikim kalibrima: i pre isteka prvog sata oseti se da nema dinamike ka kulminaciji, euforično ali ravno, pa ni gosti ne pomažu. Pevačica Zoi kao da je izvela manje poznate tačke BK, a onda nenajavljeni/ neočekivani Vlado Georgijev, svi znaju/ pevaju njegove stihove, on egzaltirano zahvaljuje… gotovo turbo-momenat, spajalica s onim od čega takvi kao BK beže u indie. Georgijev Barba uz njih upadljivo ostario, počinje poučni monolog, ali Racić na vreme interveniše, grli ga i oduzima mikrofon, spas da ne ispadne jadno…
Nekako se program dovukao do pred kraj drugog sata, ne znaju ni mnogi veterani da “zakucaju” i izazovu pravcati bis, pa da ne budemo prestrogi prema BK. Toliko omladine moglo se okupiti i mnogo gorim povodom, a Buč Kesidi ima ozbiljne izglede da bude sve bolji. Na engleskom, lepše: Ima dosta prostora za poboljšanje. Malo li je, na sceni s toliko nepopravljivog?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U projektu “Arheologija sećanja” fotografišem kuće u jednom kraju Beograda, potom ih monohromatski obrađujem, zatim štampam na glinenim pločicama i kasnije preko toga intervenišem crtežom. Proces izgradnje jednog sveta traje dugo, a mi smo skloni da ga u trenutku srušimo i zamenimo. Ja mislim da ima nešto u tome, u tim kućama... Opstati stotine godina, kao tajna. U tom urbanističkom vrtlogu susreću se razni paradoksi gradnje, kao i nemar u ophođenju prema prirodi koja je ranije tu bila dominantna
Za razliku od svoje supruge, nije potpisao glasovitu Havel-Patočkinu “Povelju 77”, zamjerajući joj da nije dovoljno oštra prema komunističkom režimu, što ga je izoliralo od disidentskih kružoka. Istovremeno se i on sve više udaljavao od kolega po peru, smatrajući kako nema smisla gubiti vrijeme na “jalove” političke akcije, već svoje nezadovoljstvo treba jasno kritički artikulirati u knjigama i drugim publicističkim tekstovima, jer im je doseg i veći i širi
Pisac i kustos svetskog glasa Nikola Burio (1965, Francuska) gostovao je u Beogradu povodom saradnje na katalogu srpskog paviljona na nedavno završenom Venecijanskom bijenalu arhitekture. Srpski paviljon u Veneciji je, pod nazivom Rasplitanje: Novi prostori, predstavio kolosalnu višeslojnu ispletenu površinu koja gotovo levitira u prostoru paviljona i koja se tokom trajanja Bijenala, parajući se, vraća u klupka pređe, kao odraz promišljanja odnosa rada ruke i postupka strukturisanja forme. Polazna tačka grupe autora – D. Ereš, J. Mitrović, I. Pantić, S. Krstć, I. Najdanović, P. Laušević – bila je Beogradska šaka (1963, B. Čolak-Antić), prva robotska bionička šaka na svetu koja je projektovana sa protetičkom namenom
Donald Tramp konačno je do pucanja zavrnuo ruku Aleksandru Vučiću, pa naprednjački režim pred rusofilskim biračkim telom pravi sebi alibi da izbaci Ruse iz NIS-a – ako ne može milom, onda silom
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!