Posle Ilustrovaneex-YUrockenciklopedije Petra Janjatovića i NS-rokopedije Bogomira Mijatovića, dobili smo treću kapitalnu knjigu ovdašnje rok publicistike. I dok prva dvojica autora dokumentovano pokazuju koliki nam je i kakav bio rokenrol, Peca Popović odgovara na pitanje zašto je bio, a onda i zašto ga ima sve manje
Prokleta mogućnost izbora, kada je reč o rokenrolu, ne postoji ni kao privid: u pitanju je osobeni znak koji se ne da izbrisati nikakvom plastičnom operacijom niti lobotomijom, mentalni sklop koji – kao roditelje ili otadžbinu – nepitani dobijamo odmah po rođenju, i koji, ispod uvredljivo nakaradnih i apsurdnih uniformi u kojima provodimo život, nosimo sa sobom. Do kraja. O tome su svakako ponešto znali i članovi grupe Slejd, u pustom holu hotela „Jugoslavija“ (jeftina simbolika ponekad ne zna za meru), posle polupopunjenog zrenjaninskog i polupraznog beogradskog koncerta, na kraju decenije čiji su početak posmatrali sa vrhova top-lista. Onaj što ih je tom prilikom intervjuisao znao je, već tada, mnogo više. Tridesetak godina kasnije, podario nam je knjigu Rokopisi (izdavač: ZepterBookWorld) u kojoj je, možda i nehotično, uz jednu svoju ispričao i mnoge naše životne priče. Provukao ih je kroz tridesetak tekstova o značajnim, premda ponekad skrajnutim protagonistima svetske rok scene iz njenog zlatnog doba. I mada su samo dva teksta neposredno posvećena ovdašnjim herojima, i u svima ostalima se ispotiha ispisuje povest jugoslovenskog roka: od Silueta, preko Bregovića i Štulića, sve do onoga jutra kada smo se probudili i shvatili da više nema ni Jugoslavije ni rokenrola.
Tako smo, posle Ilustrovaneex–YUrockenciklopedije Petra Janjatovića i NS–rokopedije Bogomira Mijatovića, dobili treću kapitalnu knjigu ovdašnje rok publicistike. I dok prva dvojica autora dokumentovano pokazuju koliki nam je i kakav bio rokenrol, Popović odgovara na pitanje zašto je bio, a onda i zašto ga ima sve manje, ne samo kod nas. Pri tome je autor Rokopisa jedan od retkih kojima pripada pravo da na to pitanje pokušaju da daju odgovor. Zašto baš on – nije potrebno objašnjavati onima koji pamte (a ima ih, lično poznajem bar nekoliko njih) tridesetak godina star portret Džimija Hendriksa iz neprevaziđenog Džuboksa i priču o YU grupi objavljenu u istom glasilu posvećenih, ili prikaz albuma Indeksa Modrarijeka, štampan u tada uglednom dnevnom listu, kao jedna od prvih najava istinskog prodora rok kulture u ljubomorno čuvani zabran mainstreama, subverzije na čijim će temeljima samo tri-četiri godine kasnije početi da se rađa Novi talas. Onima koji ne pamte – zato što imaju premalo ili previše godina – možda i treba reći da je Petar Popović, upravo kada je reč o uvođenju rokenrola u zvaničnu kulturu, onih godina kada je to bilo najvažnije obavio ogroman posao. Biografske reference darovitog i odvažnog medijskog pregaoca pri tom otkrivaju tek deo priče; onaj drugi, značajniji, čitalac će uspeti da nazre između redova knjige samozatajnog Popovića – ne samo učesnika i svedoka već i duhovnog i fizičkog pokretača mnogih ključnih događaja i pojava u ne tako zanemarljivoj povesti rok kulture u ovom delu sveta.
SVEDOK: Petar Popović
Petar Popović je odličan pisac; drugačiji ne bi ni uspeo da sačini ovakvu knjigu – neodoljivo uspešan spoj autobiografskog, romanesknog i poetskog. Keruakovski opredeljen za putovanje u kome nema konačnog odredišta, Popović ispisuje bedeker svoje i naše prošlosti, uzimajući za saputnike neke od najpoznatijih ličnosti epohe. Među njima ima onih koji su uspeli da ostvare čuveni zavet Pita Tauzenda i smrću prevare starost (poput Hendriksa ili Lenona, na primer), no još je više onih koji su odlučili da ipak ostare pre no što umru. Ali dostojanstveno. Tom dostojanstvu nemali doprinos daje autor Rokopisa: momak koji je otputovao na ostrvo Vajt da bi limenkom u čelo blagovremeno ukazao Krisu Kristofersonu na neke od osnovnih principa profesionalizma, tek koju godinu kasnije postaće – i zadugo ostati – muzički kritičar kog će odlikovati pre svega dobronamernost i blagonaklonost. Kada se bogovi umore i počnu nekako neprijatno da liče na obične ljude, kao Bob Dilan u jednoj bečkoj noći, taj kritičar je jednostavno tužan: rušenje idola ostavlja drugima, kojih je ionako oduvek bilo dovoljno. Mitovi u današnje vreme imaju uvredljivo kratak rok trajanja: lako se stvaraju i još lakše ruše – jedino ih je teško sačuvati, a autor ove knjige sebi dodeljuje upravo taj herojski zadatak. Pri tom, pored istinske posvećenosti, on raspolaže i drugim vrlinama nepokolebljivog čuvara vatre. On pamti mnogo i dugo, a njegova obaveštenost iznenađujuće često je utemeljena na saznanjima iz prve ruke. Takva saznanja duguje ponajviše svojoj sposobnosti da „otvara“ sagovornike, čak i one najtvrđe, poput pokislog Martija Balina, depresivnog kapetana većeg broja potonulih svemirskih lađa, ili umornog i ogorčenog Jana Andersona. Posebno su zanimljivi njegovi susreti sa junacima iz senke, kao što su prvi fotograf Bitlsa – čovek po imenu Dezo Hofman, organizator Vudstoka Majkl Lang, ili neodoljiva Keti Bauman, dobri duh ove knjige. U tim susretima ispisana je svojevrsna paralelna istorija rokenrola, puna neobičnih otkrića i novih pogleda na mnogo puta ispričane priče. Popović, povrh svega, precizno uočava pojave i nepogrešivo im određuje smisao unutar znatno šireg vremenskog konteksta: otud dragoceno ukazivanje na činjenicu da je nepravedno zaboravljena Lena Lovič po mnogo čemu preteča P.Dž.Harvi i Bjork, kao i nekih drugih samosvesnih ženskih likova s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka. Zbog takvih i sličnih uvida (videti tekst o Hendriksu, na primer) knjiga Rokopisi je, pored ostalog, i kulturološka studija, jedinstvena u ovom žanru pre svega po toplini i emotivnosti autorovog pristupa i stila. Manje dobronameran kritičar mogao bi da zaključi da ta toplina i emotivnost neretko prelaze u patetiku. Zapažanje je tačno, uz važnu napomenu da u definisanju osnovnih odlika Popovićevog stila patetika prestaje da bude pežorativan termin. Nju su, zapravo, kompromitovali loši umetnici: da nismo, gonjeni sumanutom inercijom epohe digitalizovanog racionalizma, toliko bežali od patetike, svet bi danas verovatno bio bolje mesto za život, a mi u njemu bolji ljudi.
Kao što bismo bili bolji da smo uspeli da sačuvamo rokenrol. Rokenrol koji je – ubedljivo nas podseća Petar Popović u jednoj od najdragocenijih dimenzija ove knjige – nešto mnogo veće od izlizanog kvintnog kruga. Rokenrol je bajka, kao u priči o izgubljenom albumu Bitlsa; duh zajedništva i fantom slobode – rođen u Vudstoku a sahranjen možda već na ostrvu Vajt; život na ivici i život „do daske“, što potvrđuju i primeri ne tako ortodoksnih rokera poput Ave Gardner ili Frenka Sinatre. Rokenrol je, međutim – o tome neopozivo svedoče svi junaci Rokopisa – pre svega ogromno polje imaginacije i kreacije, način poimanja i doživljavanja sveta, duhovni prostor u kome muzika možda i jeste osnovni, ali nije uvek i najvažniji element. Zato se razmišljanje o muzici ponekad pretvara u iskustvo potpunije i uzvišenije od bilo kog konkretnog zvučnog doživljaja. Rokopisi Petra Popovića nude upravo tu vrstu iskustva – opojnog kao polutama u kojoj prvi put u životu slušate Yesterday, setnog kao treperenje sveća u suton devetog decembra hiljadu devetsto osamdesete. I fatalnog kao Keti Bauman.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!