Problematika generacijskog jaza jedna je od onih stajaćih „velikih a malih“ tema o kojoj svako ima nešto da kaže, pa su zgodne i kao podtekst kafanskih ćaskanja, i kao širok tematski okvir za diskusiju u rasponu od vatrene rasprave pred kamerama kakve talk show TV emisije do razmjene neutralnih klišejiziranih fraza na časovima konverzacije prilikom učenja stranog jezika. Generacijski jaz u smislu jaza u sistemu vrijednosti generacije roditelja i generacije njihove djece javljao se valjda u svim epohama i na svim geografskim dužinama i širinama. Ipak, promjena tehničke paradigme u posljednje dvije-tri decenije, zapravo neviđeno digitalno ubrzanje što obilježava savremenost svugdje na svijetu, na prostorima Balkana, odnosno srednje i jugoistočne Evrope združena je sa surovim poratnim kontekstom, odnosno s bešćutnom tranzicijom. Lajtmotiv nekoliko filmova iz savremene regionalne produkcije, a uvrštenih u program ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, što u takmičarski dio što u propratne cjeline, upravo je generacijski jaz između roditelja i djece ovdje i sada.
OČAJ BEZ RAZGLEDNICE: Film koji je otvorio festival, a dio je glavnog takmičarskog programa, jedini bosanskohercegovački igrani dugometražni film dovršen u ovoj godini, Djeca Aide Begić, istovremeno je i paradigmatičan za ovu (regionalnu) tendenciju i snažno obilježen lokalnim (bosanskim odnosno sarajevskim) specifičnostima. Najprije, ovdje nemamo klasični „sukob“ između roditelja i djece, zato što roditelja – nema, zato što su djeca iz naslova filma zapravo siročad. Nedim ima trinaest-četrnaest godina i ide u osnovnu školu, a njegova deset godina starija sestra Rahima radi u kuhinji jednog sarajevskog restorana. Roditeljsku generaciju, ne toliko u bilo kojem drugom smislu, koliko u smislu prihvatanja odgovornosti i za sebe i za druge, ovdje predstavlja Rahima (koju upravo sjajno igra mlada glumica Marija Pikić). Radeći za malu platu od jutra do sutra, kako se to kaže, Rahima se trudi Nedimu pružiti neku vrstu sigurnosti u današnjem Sarajevu, u sredini koja spaja raspojasanost dikensovski pohlepnog kapitalizma u nastajanju sa atmosferom koja skoro nužno proizvodi stalno (pod)sjećanje na breme ratnih trauma. Nedim je opet klinac koji s jedne strane igra Play Station igrice te gleda turbo folk spotove golišavih pjevačica uz bivsandbathedovske komentare po domaćim nastranostima, tipa joj, jarane, jes’ dobra, a s druge je žrtva obijesti razmažene bogataške dječurlije, s tim što baš i nije spreman da bez otpora ostane žrtva. U tuči s bahatim ministarskim sinom, Nedim će mu slomiti skupi mobilni telefon, a ta (uništena) spravica će u jednom sloju filma funkcionisati skoro kao neki hičkokovski mekgafin. U kontekstu drugih poslijeratnih bh. filmova, Djeca se ističu i po tome što su posve lišena svega razgledničkog. Makar se čitav film dešava u Sarajevu, ni u jednom kadru se ne vide ni Baščaršija i Titova ulica, a ni Das–ist–Walter panorame. Značajno je također da Aida Begić svojim filmom nije podilazila stranoj publici ni festivalskim žirijima, nema u njemu simplifikacija, a ni zanemarivanja važnosti detalja. U jednom momentu, recimo, starija sestra u džepu maloljetnog brata pronalazi papirić za koji svaki tranzicijski post-Jugosloven zna da je tiket iz sportske kladionice, no nekom sa strane to nipošto nije očito. Nema taj detalj nikakvu važnost za nastavak radnje, ali je toliko pogođen i tačan da skida duh vremensko-prostornog konteksta bolje od bilo kakve plakativnosti.
SEKS, DROGA, BODIROGA: Film Klip Maje Miloš, o kojem je u „Vremenu“ već pisano (br. 1111), prikazan je u programskoj sekciji U fokusu. Jasna, glavna protagonistica Klipa, tek je malo starija od Nedima iz Djece, no njih su dvoje dio istog svijeta. Ipak, Jasna nije siroče i ima dobar mobilni telefon, mada joj porodica živi sirotinjski, ali i njezina nezahvalnost spram vlastitih roditelja i beznađe u kojem živi snažno korespondiraju sa sudbinom sarajevskog osnovca iz pominjanog filma, barem onoliko koliko su slične svakodnevice običnih ljudi u Srbiji i u Bosni. Ponovo je to svijet Play Station igrica i turbo folk spotova. U Klipu je akcenat stavljen na tinejdžersku seksualnost, u potpunosti izbaždarenu po estetici pornića. Kako je ovih dana zabilježio Goran Babić, ta generacija i nema ništa osim seksa i droge. Postoji tu i neka vrsta pervertiranog patriotizma koja svoj glavni ventil pronalazi u sportskom navijanju. U Klipu je taj detalj samo najovlašnije skiciran, u scenama gdje pijani klinci skandiraju Srbiji, dok Aida Begić suptilno ukazuje na donekle sličnu identifikaciju u scenama na kojima se vidi da Nedim spava pod posterom fudbalera Edina Džeke. Ona stara doskočica „seks, droga, Bodiroga“ gubi rimu i postaje „seks, droga, Đoković“ ili „seks, droga, Džeko“, s tim što patriotska identifikacija sa slavnim sportistom gotovo da i gubi vezu sa sportom i pretvara se u obožavanje nekog ko je uspješan i bogat, a naš. Ipak, još jedan film iz programa U fokusu, austrijski Raj: ljubav u režiji Ulriha Sajdla, pokazuje da ni doživljaj seksualnosti kakav imaju tinejdžeri iz Klipa nije pao s neba, kao i da generacijsko nerazumijevanje nije karakteristika samo poratnog tranzicijskog Balkana. Pedesetogodišnja Austrijanka Tereza koja odlazi na godišnji odmor u Keniju i prepušta se seksualnom turizmu u formi indirektnog plaćanja intimnih usluga koje joj pružaju mladi lokalni crnci ima ćerku tinejdžerske dobi koja se majci nikad ne javlja na telefon, a i zaboravlja joj čestitati rođendan. Kao i Jasna iz filma Klip, Tereza također koristi svoj mobilni telefon za snimanje svojih ljubavnika i seksualnih igrica.
RAJ I PAKAO: Možda i najbolji film dosad prikazan u glavnom takmičarskom programu je rumunski film Svi iz naše porodice, sjajnog autora Radu Judea, filmofilima već poznatog po odličnom filmu Najsretnija djevojka na svijetu, prikazanog prije nekoliko godina na festivalu u Sarajevu, ali i na Paliću. Najsretnija djevojka na svijetu također je film o odnosu kćeri tinejdžerke s roditeljima, dok, međutim, dijete iz novog njegovog filma (Svi iz naše porodice), mala Sofija, ima samo pet godina. Roditelji (Marijus i Otilija) su joj razvedeni; Sofija živi s majkom, majčinim novim momkom i bakom s majčine strane, a otac je ima pravo viđati samo u tačno određenim terminima. Koristeći jedan takav vikend, Marijus kćerku želi povesti na more. Ono što slijedi je velik i strašan komad porodičnog pakla. Negdje uz početak filma, dok s balkona gleda cigansku sahranu, Sofija pita oca da li će poslije rata ići u raj ili pakao. On joj veli da će ona, kao i svi iz njihove porodice, ići u – raj. Do kraja filma, međutim, gledalac shvata da već žive u paklu, paklu naoko možda i ugodnom, ali bezizlaznom. Šta u ovakvom svijetu može biti od male Sofije i ima li ona ikakve šanse da kao tinejdžerka ne bude slična Jasni iz Klipa, to je pitanje što se skoro nužno nameće kad se ova dva filma pogledaju jedan za drugim. U središtu radnje makedonskog filma Žena koja je obrisala suze Teone Strugar Mitevske također su odnosi roditelja i djece, zapravo ponajviše majki i sinova. Dječak iz ovog filma, dječak iz albanskog sela u nekoj makedonskoj vukojebini, dječak predškolskog uzrasta, manje-više vršnjak male Sofije iz Bukurešta, kćerke razvedenih urbanih japija, usprkos svemu što ih dijeli, blizak je svojoj rumunskoj generacijskoj drugarici, jer ih definiše ista globalna entertainment-trgovačka brend civilizacija u kojoj spajdermeni i drugi fiktivni junaci bivaju važnijim (i postojanijim) od stvarnih ljudi iz njihove okoline. Ispostavlja se, dakle, da činjenica da je festival otvorio film Djeca ne mora biti tek produkt logične ideje da se publika privuče domaćim filmom. Naslov filma Djeca kao da sažima i najmanji zajednički sadržilac većine ovogodišnjih filmova iz tzv. regije. Ne samo film Djeca, naime, nego i gotovo svi ovdje pominjani filmovi, zapravo su u svojim najvažnijim aspektima filmovi o djeci, i to djeci što više nemaju ni nade, ni sjećanja na nadu, nego tek najneodređeniju moguću ideju o nadi, kao u onoj čuvenoj Kafkinoj rečenici koju je izrekao u razgovoru sa svojim prijateljem iz Maribora, a prema kojoj postoji nada, beskrajno mnogo nade, samo ne za nas.
