Režija Kokan Mladenović; gostovanje Narodnog pozorišta iz Subotice u Ateljeu 212
Zamke „istorijskog usuda“: Bahanalije
U Makedonskom arheološkom muzeju u Skoplju čuva se vredan eksponat – bronzana figura Menade (tj. Bahantkinje) u ritualnom zanosu. O značaju ovog eksponata za grad u čijoj je okolini pronađena govori i podatak da je ona zaštitni znak Makedonskog narodnog teatra, kao i da su po njoj dobili ime neki skopski restorani i klubovi. Za dramskog pisca Gorana Stefanovskog ovaj podatak ne predstavlja samo arheološko-turističku zanimljivost: u komadu Bahanalije, napisanom za vreme poslednjih balkanskih ratova, Stefanovski pokušava da ispita zašto je ova furiozna pratilja boga Dionisa, koja u potpuno iracionalnom zanosu kida sve oko sebe, ponikla baš na balkanskom tlu, zašto je ona „zaštitni znak“ ne samo jednog skopskog pozorišta već i svih istorijskih procesa koji se dešavaju na ovom tlu.
Već iz prethodnog može se naslutiti da komad Bahanalije svodi mitsku građu, istu onu koju obrađuje Euripid u tragediji Bahantkinje, na istorijsku problematiku. Drugim rečima, mitska priča o bogu vina i zanosa Dionisu, koji surovom smrću kažnjava mladog tebanskog kralja Penteja jer je ovaj odbio da poštuje njegov kult, postaje u Bahanalijama sredstvo preispitivanja balkanskog „istorijskog usuda“, oličenog u neprestanom ponavljanju kolektivnih satiranja. Dramsku okosnicu ovog preispitivanja čini odnos Penteja i Dionisa, koji u drami Stefanovskog postaju izraz iracionalnog (čitaj krvožednog) zanosa, odnosno prosvetiteljsko-naprednjačkih napora da se „istorijski usud“ prekine i tako ostvari društvena utopija. Ali, nije sve tako jednostavno, manihejski postavljeno: oštrica komada nalazi se u tome što se zanos koji nudi bog svodi na dobro koje se može iskoristiti na različite načine, što samo od smrtnika zavisi da li će od Dionisovog vina „zaplakati ili zapevati“. A smrtnici, onako kako ih predstavlja hor u drami, jesu oni tipični balkanski navijači, pijandure i kukavice koji ne trpe Dinonisovu samovolju, već je sami žestoko prizivaju.
Međutim, iako je, kao što smo pokazali, ova dihotomija postavljena na nešto slojevitiji način, komad ipak ostavlja utisak nekakve didaktičnosti. Ima se utisak da tu ne postoji punokrvni dramski sadržaj, da se drama svodi samo na veštu dramaturšku obradu inteligentno izabrane mitske građe, obradu iza koje se opasno probija autorov komentar. Pri tom, taj komentar je, nezavisno od drame, intelektualno problematičan jer podrazumeva mešanje društveno uslovljenih istorijskih procesa s nedokučivim sudbinskim tokovima. Svođenje istorije na usud, stvaranje sintagme „istorijski usud“, najpouzdaniji je način da se istorija nikad ne spozna i ne savlada.
Prvo što pada u oči u predstavi Narodnog pozorišta iz Subotice, koja je izvedena u Ateljeu 212, jeste njena scenska dinamičnost, znakovitost i aktuelnost što sve sigurno predstvalja značajan pomak u kontkestu produkcije ovog pozorišta. Međutim, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je reditelj Kokan Mladenović samo razvio scenska rešenja koja predviđa sam komad; tako, recimo, postavka hora koji je „diferenciran“ po nacionalnoj osnovi (predstavnici raznih naroda i narodnosti bivše nam domovine) predstavlja samo scensku artikulaciju, uz izvesno zaoštravanje, piščevog uputstva da se „delovi teksta repliciraju na drugim jezicima“. Drugim rečima, ono što na prvi pogled može delovati kao rediteljski radikalizam zapravo je u punom saglasju sa dramom Stefanovskog.
Međutim, iako ovakav rediteljski koncept pronalazi opravdanje u tekstu (a poreklo u ranijim Mladenovićevim postavkama), on ne postiže scenski efekat i to iz dva razloga. Pre svega, reditelj i njegovi saradnici zatrpavaju pozornicu raznoraznim scenskim znakovima koji se često međusobno preklapaju i potiru, tako da ovakav pozorišni jezik stvara utisak redudantnosti, što bi rekli semiolozi; dakle, utisak suvišnog, prekomernog, izlišnog. S druge strane, u izvođenju glumaca subotičkog Narodnog pozorišta, prevashodno onih koji tumače hor, ova scenska rešenja deluju nekako aljkavo, nedovoljno pregledno i u vizuelnom i u auditivnom pogledu. Tako se na kraju stiče utisak da je Kokan Mladenović zapravo samo pružio svoj prepoznatljiv scenski komentar na tekst koji je i sâm intelektualni komentar određenih istorijskih zbivanja.
Dramsku punoću i, ujedno, jedino pravo teatarsko uzbuđenje u ovoj predstavi ostvarila je igra Gorana Šušljika u ulozi Dionisa. Iako na tragu nekih glumčevih ranijih ostvarenja (recimo, onog iz predstave Zločinnakozjemotoku), ova uloga je sadržala svu (androgenu) ambivalentnost između pritajene surovosti i zavodljive privlačnosti, strasne posvećenosti i intelektualne distanciranosti, koju lik velikog, surovog, ciničnog i šarmantnog manipulatora Dionisa sa sobom nosi.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Direktorka Šabačkog pozorišta je odredila izuzetno visoke honorare za nove projekte, ali nije rekla kome će ih dati. Odbila je da primi i delegaciju UDUS-a koja je došla na ranije zakazani sastanak
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!