Pedeset godina od jedne do druge Deklaracije – nije loš tajming za okretanje punog kruga jednog brižljivo uzgajanog ludila. O kakvim se deklaracijama radi? Prvo ćemo o onoj staroj, koja je samo uzgredan povod za današnju priču. Nedavno je obeležena polustoljetna obljetnica objavljivanja famozne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (autorstvo se pripisuje grupi hrvatskih pisaca i pismenjaka naglašeno domoljubne provenijencije), kao svojevrsnog uvoda u ono što će kasnije biti poznato kao Maspok (a na šta je deo Udruženja književnika Srbije inadžijski odgovorio tzv. Predlogom za razmišljanje). Tim je povodom poslednjih nedelja uzduž i popreko hrvatskog tiska objavljen niz mahom cmizdravih, jubilarističkih tekstova bez osobite vrednosti, a posebno bez smelosti da se preispita stvarno nasleđe Deklaracije koja u zvaničnom utemeljiteljskom narativu današnje Hrvatske ima značenje neke vrste savremene „Baščanske ploče“. U Srbiji je cela stvar privukla neuporedivo manje pažnje, ali je ponešto ipak prozucnuto. U „Politici“ je, tako, istoričar Slobodan Selinić (ne Selenić!) objavio nekovrsnu kratku, na „srpsku“ stranu malo zanoseću rekapitulaciju tadašnjih zbivanja, no ovde nas zanima sam zaključak teksta: „Pola veka kasnije zajedničkog jezika više nema, kao što nema ni zajedničke države. Ni Srba u Hrvatskoj skoro da više nema, a posebno nema njihovog prava da slobodno koriste svoj jezik i pismo“.
Ostao sam potpuno osupnut pročitavši ove Selinićeve reči. Nema više „zajedničkog jezika“?! Lele, ba, pa kaj mu se, čoče, dogodilo? Da ga nije neko ucmekao na krivini? Ili ga je možda oteo i drži ga zatočenog u nekom podrumu, možda tražeći otkup ili ispostavljajući neki pompezni politički zahtev? Ima li šanse da ga nekako oslobodimo, možda hrabrom, ali profesionalno izvedenom komandoskom akcijom?
Sasvim ozbiljno: kako to jezici nestaju? Koji je to jezik postojao u Jugoslaviji pre pedeset godina, a sada ga više nema? I ako njega nema, šta je došlo na njegovo mesto, pošto je nedvojbeno da ljudi nisu omutaveli? Naprotiv, brbljaviji su i raspisaniji nego ikada, podjednako u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Kanfanaru, Lajkovcu, Mrtvom Dubokom, Gornjem Vakufu i Donjem Brijanju. Za državu, okej, stvarno je nestala, ali to je u naravi država: one mogu da nastanu i nestanu preko noći. Tolike su silne imperije nestale u bespućima povijesne (neo)zbiljnosti, pa nije preveliko istorijsko čudo da nestane i jedna mučenička Jugoslavijica, labav skup drhturavih slamki među vihorove. Naravno, i jezici su – kao i sve ljudsko – istorijske pojave koje imaju početak i kraj. Megjutoa, kao što se jezici ne rađaju jednog sunčanog jutra oko devet i petnaest nego je u pitanju mnogogeneracijski fermentacijski proces, tako su i da bi nestao (tj. „izumro“, kao latinski) ceo jedan jezik obično potrebni vekovi. I potrebno je da izumru njegovi govornici, da na njemu više ne bude knjiga ni novina ni internetskih besposličenja ni ljubavnih pisama ni kafanskih svađa, ničega. Živ jezik, naprotiv, ima svoje ljude, i ljudi imaju njega.
Šta je, dakle – ako išta – nestalo? Jezik sigurno nije: eno ga, živog i zdravog. Tim jezikom, policentričnim iliti viševarijantnim, govore Srbi, Hrvati, Crnogorci i pride još Bosanci svih fela. I to ništa manje nego što su njime govorili i pisali pre dvadeset, trideset i bogami pedeset godina. Prostim i neposrednim uvidom u knjige i novine sadašnje, iz svih tzv. centara, i upoređivanjem njihovim sa knjigama i novinama od pre pedeset godina, sa istih tih mesta, te prostim turističko-istraživačkim putovanjem širom tzv. štokavskih krajeva, videćete da se ništa bitno promenilo nije. Sve, svugde i svakoga ćete razumeti bez ikakvih poteškoća, čak bolje nego što bi Britanac iz Mančestera ikada razumeo Jenkija iz Minesote ili Hamburžanin Austrijanca… Naravno da je jezik danas nešto drugačiji, ali znate, nije ni engleski ni španski ni mađarski istovetan sebi od pre pola veka: živ jezik se menja svake sekunde. Ali istovremeno i ostaje to što jeste, i tu nema baš nikakve protivurečnosti. Kao što se u telu živog čoveka rađaju jedne ćelije, a izumiru druge. Ali mu u ličnoj karti i dalje stoji isto ime, i on svakog jutra sebe lako raspoznaje u ogledalu.
Odakle, onda, rašireno ubeđenje (citirani tekst je samo slučajan primer), bilo zlurado ili tugujuće, da je ceo jedan jezik volšebno nestao? Otuda što je užasavajuće rasprostranjeno diletantsko, „voluntarističko“ (stara, dobra reč iz socžargona! Kome li će pripasti na ostavinskoj raspravi, he-he?) shvatanje po kojem je pitanje (ne)postojanja nekog jezika stvar tzv. političke volje, odnosno siledžijske samovolje političkih i akademskih elita, a takve su u ovom delu sveta najčešće upadljivo „državotvorne“. I uporno šire toksine besmisla svih vrsta, pa među njima i onaj da svaka država i svaki narod moraju imati ekskluzivno svoj jezik, konstitutivno različit od drugih. Čak i onda kada razlika ne postoji, to jest ne postoji ni u približno dovoljnoj meri (i to nipošto samo u pitanjima tzv. leksičkog fonda!) da bi konstituisala ono što ozbiljna (ergo – ne politikantska) nauka o jeziku prepoznaje kao zasebne jezike. Nije ovo ništa „apstraktno“, stvar je common knowledge, u stanju je da je razluči svako priseban i pismen: rečeno gotovo bez ikakvog pojednostavljivanja, govorite isti jezik s onima čije knjige ne morate da prevodite i čije filmove ne morate da titlujete (osim ako ne želite da ispadnete budala), a različit sa onima kod kojih vam je zbog elementarnog praćenja potrebno posredovanje prevodioca. To da li ste vi s tim nekima koje razumete ili ne razumete u istoj državi ili odvojenim državama, s postojanjem jezika nema savršeno nikakve veze. Uostalom, kad bi jezici nastajali i nestajali s državama, mapa današnjeg sveta izgledala bi košmarno drugačije od one stvarne. Ali to ne biva, osim u vlažnim snovima najtupavijih među nacionalistima.
Dobro, ali zašto je sve ovo (danas, nama) važno? Ne zbog starih idiotskih prijepora iz doba zajedničke države (gde je pseudolingvističko histerisanje bilo samo navlaka, šifra, medijum za nešto sasvim drugo), nego zato što je fantazam o dva, pa tri, pa četiri (broj nije nužno konačan) jezika u telu jednog jezika proizveo čitav niz katastrofalno štetnih i otrovnih posledica, trujući život generacijama koje više ni ne pamte Jugoslaviju i njene unutrašnje potrese. Samo neke od njih su: institucionalna i vaninstitucionalna segregacija svih vrsta (u školama, kulturnim institucijama, medijima etc.), skupo i glupo orgijanje besmisla („sudski tumači“ za unutarjezične varijante i slično), ojačavanje zidova međusobnih, a nimalo spontano nastalih predrasuda, i cela jedna kolonija parazita koja fino prosperira na dobro temperovanoj gluposti: očevi i zaštitnici raznih nacija, otadžbina i domovina, koji štite „naš“ jezik od jezika onih preko ove ili one reke, ali i njihove mikronacionalističke podvarijante: nedremani čuvari nepostojećih ili nerelevantnih „manjinskih“ jezičkih identiteta poput srpskog u Hrvatskoj, hrvatskog u Srbiji, bošnjačkog i u Hrvatskoj i u Srbiji, crnogorskog svugde i svačijeg u Crnoj Gori… Radi se o ozbiljnoj privredno-političkoj grani sastavljenoj od multidisciplinarnih šibicara, gutača vatre, gurua i šamana, homeopatskih iscelitelja i pročistitelja jezika i sličnih jeftinih, a preskupih prevaranata.
Protiv takvih i protiv loše beskonačnosti tog stanja „ustala“ je skupina slobodnih pojedinaca i pojedinki (ima tu lingvista, pisaca, novinara, filozofa, sociologa i raznih drugih uobičajenih sumnjivaca) iz četiriju zemalja zajedničkog jezičkog područja, i kroz sudelovanje u nizu tribina i drugih akcija u sklopu projekta Jezici i nacionalizmi (videti sajt jezicinacionalizmi.com, na kojem se možete potpisom pridružiti Deklaraciji) i donela Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja će biti zvanično prezentovana na konferenciji za novinare u Sarajevu, na dan izlaska ovog teksta. Autor ovog teksta je ponosan na svoje učešće u ovoj akciji negde od njenih začetaka.
Hoće li biti kakve hasne od ove Deklaracije, ili smo osuđeni na večiti trijumf sitnog zla i krupne gluposti (a može i obrnuto)? Ne znam, strepnja mi je dublja od nade, ali je u svakom slučaju vredelo raditi na tome. Pa, da samo malo zanerviraš nacionaliste i eto već neke koristi, ali moglo bi ići i mnogo dalje od toga. Radi se, naime, o elementarnoj samoodbrani, o pitanju ljudskog i intelektualnog dostojanstva, odavno brutalno silovanog od odlično uvezanih i moćnih pajaca i preprodavaca muda za bubrege. Iza njih stoji svakolika državna sila, simbolička i fizička, i to ne jedna nego najmanje četiri; iza potpisnika ove deklaracije stoje samo istina, činjenice, razum, iskustvo, nauka o jeziku i slične banalnosti. Pa sad, neka svako bira kome će i kuda će. Osporavanja i klevetanja će biti mnogo, i sva ćemo ih savršeno razumeti, a kako i ne bismo: biće izgovarana i pisana na našem jeziku.
Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, doljepotpisani, donosimo
Deklaraciju o zajedničkom jeziku
Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.
Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.
Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
– ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
– zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
– prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
– izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
– slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
– jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
– slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
– i, konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.
