Srbija je zemlja cijepljenja od politike. Zaštita nije baš potpuna, tu i tamo se pojavi kakav simptom političkog života, ali generalno gledano, aktualni režim može biti u potpunosti zadovoljan. Rezultati sve govore: jednostranačka skupština kao učionica govora mržnje, opozicija svedena na ugroženu vrstu o čijem se životu malo zna, mediji zatravljeni, javnost anestezirana… Površno gledajući, velmože Srpske napredne stranke i njihovi kmetovi imaju sasvim dovoljno vremena za dekadentna uživanja, hobije i razne vrste dokonih pasija.
Međutim, a kao i obično, malo je što onako kako izgleda. Ispod površine, u mutnim dubinama akumulativnog jezera moći, traje najveći obračun još od razvlašćivanja Tome Nikolića. No, za razliku od pada osnivača SNS-a i bivšeg predsjednika Srbije, kada su pozicije i interesi bili jasni, sada ni izdaleka nije tako. Samim tim, sasvim je razumljivo da se najnovije prestrojavanje odvija preko misterioznih afera vezanih za policiju čije figure dramatis predstavljaju bivši i sadašnji ministar unutrašnjih poslova, nekadašnja državna sekretarka koju tabloidi proglašavaju za mafijašku krticu, te lice dobro poznato organima gonjenja.
Nebojši Stefanoviću baš i nije išlo u školi, ali ambicije nije krio. Koliko, svjedoči i sprdanja od njegova doktorata: spremao se za gradonačelnika Beograda po principu „ne znam plivati, ali mogu donijeti potvrdu da znam“. To za Aleksandra Vučića nije bio problem. Ono što jeste činila je mogućnost da Stefanović stekne popularnost sličnu onoj koju je imao Dragan Đilas. Zato je umjesto u Skupštini grada i završio u MUP-u. Stefanović se tu spektakularno snašao doživjevši zvjezdani trenutak prilikom rušenja u Hecegovačkoj ulici 2016: tada je ekipa u fantomkama protupravno privodila građane, a na njihove pozive policija nije odgovarala…
Mada je i ranije i kasnije angažirao nasilnike specijalne namjene, režim nikad nije ovakvo demonstrirao javno-privatno partnerstvo sa strukturama iz podzemlja. Uglavnom, poslije Hercegovačke, za naprednjačke velmože i njihove klijente samo je nebo postalo granica; jedini problem koji su mogli imati bio je sudar sa drugim stranačkim klanom, jačim i moćnijim.
U tom ribnjaku punom pirana, Stefanović je kao nadzornik imenovan sa najvišeg mjesta, učvrstio ličnu moć. Da se držao devize da onaj tko nije dobar za sebe i svoju familiju – nije ni za druge, dokazuje afera „Krušik“. Mada je zbog nje i te kako imao glavobolja, slučaj „Jovanjica“ doveo je do preokreta: dio političke čaršije sada u njemu gleda naprednjaka sposobnog da iskorači iz Vučićeve orbite i u to ime je spremna da mu za mnogo šta progleda kroz prste. To, opet, dovodi do pitanja da li je izrastanje Stefanovića u „političara od formata“ direktno povezano sa aferom oko prisluškivanja Vučića?
Status Dijane Hrkalović u tabloidima ukazuje da bi moglo biti: iako je i ona pucala od ambicije, diploma i doktorat joj nisu sporni, već – recimo to tako – senzibilitet spram pojedinih navijačkih i sličnih pajser ekipa. U tom kontekstu koordinacije, doživljeno je i njeno pojavljivanje na lokalnim izborima u Lučanima. Ničeg tu nema novog, pa je vrlo interesantno zbog čega sada u tabloidima izlaze fotografije Dijane Hrkalović ispod naslova poput „Dijana, boginja mafije“? Konkretno – kakav je tu politički interes?
Koliko se može razaznati, uslijed relativizacije i miniranja slučaja „Jovanjica“, traje novo miješanje karata u policiji i, posljedično, unutar SNS-a. A da bi se to koliko-toliko uvjerljivo izvelo, potrebno je obznaniti da je mafija za vrijeme Stefanovićevog vakta imala u MUP-u čvrsto uporište. Kakav? Pa zar se ne vidi iz onog što pišu tabloidi o bivšoj državnoj sekretarki i njenim vezama sa kriminogenim tipovima?
Rezultat je opipljiv: mnogi koji su, koliko jučer, voljeli da se hvale poznanstvom sa Dijanom Hrkalović, sada brišu njen broj iz mobilnog telefona. Naime, čak i nekadašnje druženje sa ženom meteorske karijere danas može donijeti samo nevolju.
Čitalac lako pogađa nagovještaj – riječ je o Veljku Belivuku, zvanom Velja Nevolja. Njegovo ime odavno je poznato na stadionima i u policijskim stanicama. Svojevremeno osumnjičen za ubojstvo i oslobođen uslijed nedostatka dokaza, spadao je u ekipu s kojom povezuju Dijanu Hrkalović. Mada o Belivukovim „poslovnim“ aktivnostima bruje društvene mreže, nije poznato da je imao nekih većih problema sa policijom. Ipak, za većinu tabloida on sada predstavlja kombinaciju Arkana i Dušana Spasojevića.
Šta bi to trebalo značiti? Ilustraciju „mafijaškog djelovanja“ Hrkalović? Upozorenje Stefanoviću i njegovim ljudima da bi i oni mogli proći isti tretman? Dokaz da su prljavi policajci pakovali kriminaliziranje Vućića i njegove familije?
U svakom slučaju, aferom prisluškivanja Vučića i ostalim policijskim spletkama bavi se Aleksandar Vulin. Jasno je i zbog čega: zajedno sa cjelokupnom javnošću predsjednik Srbije zna da je on ministar s najmanje šanse da iz svega izvuče i minorni politički kapital. Drugi razlog ne postoji.
Na kraju – kako će se afera dalje razvijati? Suvislo razjašnjenje ne treba očekivati sad, niti bilo kad. Pravi epilog ovi naprednjački rastanci i sastanci dobiće na izbornim listama, a pogotovo prilikom postavljenja nakon izbora. Tek tada će postati jasno što je predsjednik Srbije htio, kako je to izveo i što je dobio.
