Tema ovog broja je neizvjesnost s kojom Srbija ulazi u jesen. Ovdje nije moguće preskočiti ni krizu povjerenja – mada odavno traje, sa koronom je dodatno produbljena.
Vjerojatno ni najtvrđi glasači Srpske napredne stranke ne uzimaju suviše ozbiljno izjave Aleksandra Vučića. Na početku epidemije, na primjer, predsjednik Srbije je tvrdio da imamo para kao pljeve, zatim da nemamo jer država nije ćup iz koga svako grabi koliko mu treba, pa opet – sve je super, među najboljima smo u Evropi. I u šta sada čovjek da vjeruje?
Možda Vučićevo hvalisanje uz ritualno samosažaljevanje na nekog i djeluje umirujuće i ohrabrujuće, ali… Kako onda tome nekom, dok iz dana u dan gleda sve više zatvorenih lokala, zvuči izjava da je nacionalni stadion „nasušna potreba“? Uvjerljivo ili sumanuto?
Optimisti kažu da nema toga zaduživanja i žrtvovanja vitalnih potencijala zemlje na koje Vučić nije spreman samo da sačuva rejting – ceh će ionako platiti naša djeca i unuci. Za pesimiste, on aspirinom liječi rak i uzda se da će se iznenada pojaviti neočekivana sila i riješiti stvar. Izvjesno je samo to da šef države ne ulijeva povjerenje i da poslije njegovih obraćanja naciji i konferencija za štampu tek rastu zbunjenost, anksioznost i srčani pritisak.
Postoji i razlog. Kakav, djelomično objašnjava slučaj Ane Brnabić. O optužbama potpredsjednice Stranke pravde i slobode Marinike Tepić da se preko Telekoma ispumpavaju pare građana, premijerka ima jedinstven stav. Za nju je to udar na budžet i narušavanje reputacije kompanije, a isto se odnosi i na nerasvijetljene korupcijske afere prilikom trgovine oružjem poput one vezane za Krušik…
Da li ikome djeluje uvjerljivo da Brnabić zna što je rekla? I o kakvom je udaru na budžet riječ? Možda o šteti koju će pretrpjeti naprednjački burazeri, kumovi i ortaci ako se istraže njihovi privilegirani biznisi i političke veze? Ništa bolji nisu ni istupi njenih ministara.
Dobro, reći će netko, nije svatko kupio diplomu, plagirao doktorat, naprasno se obogatio kada je došao na vlast – valjda postoji i „struka“, ljudi kompetentni u svojim profesionalnim oblastima. To je točno, ali… Slučaj Kriznog štaba za borbu protiv epidemije najbolje ilustrira kako prolaze stručnjaci u okviru autoritarnog i populističkog režima, fokusiranog isključivo na propagandu i proizvodnju magle.
Počelo je da ne može bolje. Nakon Vučićevog prvobitnog minoriziranja korone i, potom, paničenja, javnost je konačno vidjela ljude koji bi zahvaljujući svom obrazovanju i stručnom iskustvu trebali znati što govore. Zato se Kriznom štabu toliko i vjerovalo. Međutim, ubrzo je postalo jasno da njegovi članovi mnogo toga prećutkuju, zabašuruju, daju kontradiktorna i nesuvisla objašnjenja, a poneki i otvoreno propagiraju poteze režima poput igranja utakmica pred publikom i organiziranja izbora ne bi li Vučić mogao tvrditi da je pobijedio virus. Da li je to bila cijena imenovanja ili posljedica nečeg drugog, nije važno – od povjerenja u Krizni štab nije ostalo mnogo.
No, nije sve stručnjake i javne ličnosti angažirala vlast. Dobar dio njih diže glas protiv režimskog zastranjivanja i aktivno se zalaže za demokratske vrijednosti, vladavinu prava i druga civilizacijska dostignuća. U svemu ovome povjerenje nije u pitanju, već zamor javnosti od toliko puta ponovljenih kritika i prijedloga. Naime, ne prati ih nikakva akcija, sve je kao i prije. Otprilike, jeste tako kako kažete, ali nitko tu ne može ništa…
Na kraju, ostala je opozicija. Godinama sistematski demonizirana i kriminalizirana, na istorijskom je minimumu kada je riječ o povjerenju. Tu su dva razloga. Režimska kontrola nad medijima očigledno je uspjela kreirati uvjerenje da su „svi isti“ i da za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća, a pogotovo od današnje naprednjačke Srbije, period od 2000. do 2012. predstavlja sramnu epohu propadanja i pljačke naroda. U tom kontekstu, bolje je imati aktualnog vrapca u ruci nego nekog budućeg goluba u ruci – svejedno je da li čovjek za dvjesta evra pakuje kutije pod Vučićem, koga svaki bogovetni dan gleda na televiziji, ili pod Draganom Đilasom, o kome jedino što može čuti jeste da je ukrao 619 miliona…
Ali, važniji je drugi razlog za nepovjerenje u opoziciju. Očito, osjetivši jednom vlast, bez nje se te stranke nikad nisu uspjeli snaći, pa ni nakon osam godina. Otud tolike liderske sujete i gloženja, ujedinjavanja i cijepanja, nedostatak energije, organizacije, rada i još mnogo toga što predstavlja politički život u opoziciji. Ona se i dalje, pored svih realnih problema s kojim je suočena, najviše i najradije bavi sama sobom.
Dokle ova kriza povjerenja može otići? Paradoks je u tome da sve i da se režim sutra odluči predati, tu kapitulaciju ne bi imao tko primiti, i obrnuto – sve i da opozicija sutra dođe po vlast, ne bi imala što uzeti.
