Saga o hapšenju Veljka Belivuka i ekipe zahtijeva dijalektički pristup. Tezu o presudnoj ulozi Aleksandra Vučića u borbi protiv organiziranog kriminala iz dana u dan ponavljaju tabloidi, poslanici, članovi vlade, mnogi drugi. U tom smislu, red je citirati ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina:
„Predsednik Vučić je bio s nama u svakom trenutku operacije i njegova podrška je u nekim trenucima bila presudna.“
Mada niko ne spori značaj sklanjanja sa ulice Belivuka i družine, ostaje pitanje kako je ova kriminalna družina toliko metastazirala. Zato kao neka vrsta antiteze Vulinovom hvalisanju dolazi otvoreno pismo koje je Vučiću uputio Vladimir Đukanović Đuka. U rijetko viđenoj kombinaciji crkvene propovjedi i lamenta nad ljudskom pokvarenošću, predsjednik skupštinskog Odbora za pravosuđe između ostalog piše:
„Nama smo glavni protivnici mi sami. Nema veće opozicije po vas i po Srpsku naprednu stranku do sama Srpska napredna stranka, odnosno onaj njen deo koji je umislio da preko vaše grbače stvara sebi imperije gde bi vas ostavio bez ikakve vlasti, a sebi obezbedio suštinsku vlast praveći paralelnu državnu strukturu. Predsedniče, da se ne lažemo više, istina je da banda Veljka Belivuka nije mogla da radi sve to što je radila a da nije imala ozbiljnu logistiku naših ljudi.“
Aleksandar Vučić, svakako, nije prvi put pročitao Đukino pismo na Fejsbuku. Ni panegirici ga, također, ne iznenađuju. Zbog toga sinteza pripada samo njemu, a nju nije lako sažeti.
U osnovi: Srbija napreduje kao nikad u istoriji. Svako greši, pa čak i on – iako su ga upozoravali, nije obratio pažnju na kriminalne devijacije jer se bavio auto-putevima, bolnicama i vakcinama. Stranačka knjižica nikog neće zaštiti, uključujući najviše nosioce državne vlasti. Međutim, bivša vlast je po ovim i svim ostalim pitanjima neusporedivo gora – oni su pljačkali i zatvarali tvornice, on ih otvara; oni se ponašaju po ugledu na nacističke jurišnike, on uspostavlja sigurnost i radna mjesta za građane. I tako dalje, u raznim varijacijama, tokom sat i po gostovanja na Pinku.
Predsjednik Srbije ipak nije razjasnio najvažnije: zašto hapšenje jednog kriminalnog klana ima toliko političkih implikacija kako na odnose snaga unutar vlasti, tako i na javni život? Zbog toga vrijedi razmotriti ovo režimsko jedinstvo suprotnosti.
Za početak, osim u vicevima, policajci uglavnom nisu glupi: znaju oni dobro odakle vjetar duva, što smiju, a što ne. Da je kriminalni klan Veljka Belivuka imao čvrsto uporište unutar vlasti, implicitno je priznao i sam Vučić. Hit-tvitujući na Pinku, objelodanio je da se u oktobru 2020. obratio većoj grupi pripadnika BIA. Kaže da im je tada rekao: „Očistite sve!“ Na to su prisutni, nastavlja Vučić, počeli sa: „Ali, predsedniče, znate…“ On je odlučno presjekao: „Jeste li me čuli? Sve ih pohapsite!“ I kako Vučić prepričava, na sastanku se prolomio gromoglasan aplauz.
Vrlo interesantno… Zar BIA i MUP ne mogu raditi svoj posao bez zelenog svijetla iz samog vrha? Snajperi, otmice, likvidacije, kuće užasa, čerečenje ubijenih i ostalo što se Belivuku stavlja na teret – ma koliko privlačilo pažnju javnosti – nisu odgovor. A kako od neuvjerljivog poricanja može biti više štete nego koristi, na teren je istrčao zagrijani Đuka.
Zašto baš on? I zbog čega svi tabloidi ovaj post na Fejsbuku prenose na udarnim mjestima?
Zato, poštovani čitaoče, što Đuka igra ulogu nekoga tko ne kalkulira, govori sve što mu je na srcu bez obzira na posljedice, inzistira na tradicionalnim srpskim vrijednostima poput pravoslavlja, Rusije i Crvene zvezde, te – fudbalskim rječnikom rečeno – za partiju i njenog predsjednika stavlja glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu. Ako takav govori o „hijenama“ unutar SNS-a koje hoće da „rastrgnu usamljenog lava“ Vučića, onda je to glas iz najširih naprednjačkih redova. A njih ne čine, je l’ te, pripadnici „lopovske opozicije koja hoće vlast bez izbora“, već patriote, domaćini, savjesni i pošteni ljudi. Ili, drugim riječima: možda je Vučić sklon i da oprosti greške i zastranjivanja svojim suradnicima, ali prosto ne može da odoli pritisku ovakvog članstva. To svako mora shvatiti, pa i Nebojša Stefanović. Naime, sasvim je moguće i u tom ključu protumačiti pismo advokata Predraga Koluvije u slučaju Jovanjica…
Iako se nasmijao zbog Đukine „prostodušnosti“, ali i obećao da će svako ogriješenje o zakon biti sankcionirano, Vučić je na Pinku nastavio gdje je on stao na Fejsbuku. Naime, korupcionaške afere, slučaj Jovanjica, bogaćenje i bahaćenje režimskih funkcionera sve više podsjećaju na vakat Slobodana Miloševića, a u tom kontekstu, posebno se spominju Andrej i Danilo Vučić. Za njihovu difamaciju predsjednik Srbije, pored opozicije i „tajkunskih medija“, sada optužje i policajce prljavih značaka; upravo su oni pratili njegovog sina, slikali ga sa kontroverznim Aleksandrom Vidojevićem zvanim Aca Rošavi i fotografiju pustili u javnost. Vučić je, zapravo, govoreći o Danilovoj skromnosti i pritisku koji trpi zbog oca, nastojao objasniti kako ga nije moguće usporediti sa Markom Miloševićem… Ovim podvlačenjem razlika između porodica dvojice predsjednika Srbije, aktualni je pokazao spoznaju da tračevi, slično koroziji, prije ili kasnije nagrizu svaku autoritarnu vlast, bez obzira da li sadrže istinu ili ne.
No, život na visokoj nozi režimske elite i njenih klijenata Vučić nije objašnjavao. Ako je i točno da kavački i škaljarski klan iz Crne Gore u izvjesnoj mjeri kreiraju ambijent u podzemlju Srbije, kako li je to povezano sa Beogradom i Novim Sadom na vodi, Krušikom, Trgom republike, povlaštenim poslovima, namještenim tenderima…? Što o tome govore propagandna teza vezana za hapšenje klana Veljka Belivuka, Đukina antiteza i Vučićeva sinteza?
Pa, na prvu loptu, sasvim je moguće da naprednjaci uđu u izbore sa novim licima, „pročišćeni“ i sa još jednim novim početkom. Ukratko – sa onom vrstom promijene koja ostavlja sve kako je i bilo.
