Bilo je to prije desetak godina, za vrijeme moje prve posjete Beogradskom sajmu knjiga. Taksi koji me trebao odvesti u hotel nikako se nije uspijevao probiti kroz kolonu nadirućih posjetilaca. Čitatelji raznih uzrasta hrlili su prema sajamskim halama kao što fudbalski navijači hrle prema stadionima, i za trenutak sam, zaboravljajući gdje se nalazim, pomislio kako možda i nije sve izgubljeno, kako možda ipak postoje zemlje u kojima ljudi još uvijek čitaju. Iz te naivne sanjarije dozvao me moj taksista kome neprebojan lanac knjigoljubaca očito nije bio nimalo simpatičan. Svi čitaju knjige, a vidi našta nam država liči, rekao je on podrugljivo, bez imalo razumijevanja za ljude koji bi čitali knjige dok on radi.
Tog davnog oktobra i sâm sam neuspješno pokušavao povezati iskustvo Beogradskog sajma sa Srbijom, koju sam poznavao od ranije. Dok u Srbiju nisam došao kao pisac, ja sam naime znao samo za Srbiju koja nije ličila ni na šta, a kamoli na jednu ozbiljnu, kulturnu zemlju. Moja Srbija bila je jadna, izbjeglička zemlja, zatrovana siromaštvom, nacionalizmom i ratnim traumama, zemlja koja nije ni čula za Petera Handkea, ali koja je, duboko povrijeđena i uvrijeđena, handkeovskom naivnošću vjerovala pričama o belosvetskoj uroti protiv Srba i Srbije. Nekoliko puta godišnje obilazio sam tu utučenu, bombardovanu i embargovanu zemlju, u kojoj su gradovi, rijeke i ljudi bili sivi, a kultura ružičasta, zemlju koja će onoga oktobra na Sajmu knjiga u dugom redu čekati na autogram Ljiljane Habjanović Đurović, naredne godine na autogram Emira Kusturice, a naposljetku i na autogram osuđenog ratnog zločinca.
To je bila moja Srbija, zemlja koju sam poznavao i koju sam donekle i razumio, a koju nikako nisam uspio povezati sa Beogradom koji sam otkrio kao pisac. Svoju tužnu Srbiju nisam mogao povezati sa gradom u kom se taksi ne uspijeva probiti mimo posjetitelja Sajma knjiga; gradom čijih bezbroj knjižara na Knez Mihailovoj oduševljava moje ljubljanske prijatelje; gradom koji je preveo sve do jedne knjige Patrika Modijana i Olge Tokarčuk davno prije nego su postali nobelovci; gradom koji, za razliku od drugih jugoslavenskih gradova, zaista liči na grad.
Beograd mi je zapravo te jeseni otkrio tajnu o tome kako veliki gradovi mogu živjeti neovisno od svijeta izvan njih, kako mogu živjeti mimo vlastitih država ili čak usprkos njima. Beograd mi je otkrio postojanje te čudesne dvojnosti, dvije mimoilazeće stvarnosti koje ću kasnije prepoznati u Istanbulu i Londonu, u Moskvi i Njujorku, u Budimpešti i Krakovu. I kad u jednom trenutku čitav svijet počne govoriti o jazu između gradova i sela te otvoreno sumnjati kako nam je baš taj jaz donio trampove, erdogane i orbane, ja ću se u mislima vraćati u Beograd i razmišljati o tome kako se svijet u posljednjih desetak godina zapravo pretvorio u jednu veliku Srbiju.
Na bezbroj mjesta u svijetu vi danas možete naći beogradsku manjinu koja manje-više neometano živi od sajma do sajma čitajući vrhunske prevode izraelskih, turskih i albanskih pisaca, manjinu koja ima svoje filmove i pozorišne predstave, koja voli, pa ne voli, pa opet voli svoje marine abramović, a čija je sudbina sve vrijeme čvrsto u rukama nekakvog vučića. Jer svi vučići ovoga svijeta govore ružičasti jezik beogradskim manjinama često nevidljivih većina, jezik povrijeđenih i uvrijeđenih, jezik siromaštva, nacionalizma i kolektivnih trauma, jezik kojim dopiru do ljudi do kojih nijedna beogradska manjina ne dopire.
Ali dok se svijet nada da su vučići tek prolazna bolest i da će se sve bolesne amerike i engleske i bivše zemlje proleterske ubrzo dozvati sebi te će u njima opet zavladati glas razuma i glas kulture, to jest glas grada, ja se plašim da se tu ne radi ni o čem iole prolaznom. Nešto mi naime govori da će svijet izvan svih naših beograda ostati veći od onog u njima, i da će redovi za autograme kusturica i ratnih zločinaca i dalje biti duži od onih za autograme jergovića, valjarevića i velikića, te da će vučići još puno puta dobiti više glasova na demokratskim izborima. A mi ćemo tonuti sve dublje u opoziciju i sve više ličiti na Umberta Sabu u pjesmi Nakon izbora talijanskog pjesnika Vitoria Serenija koju mi je neki dan poslala moja draga prijateljica i prevoditeljica Patricija Raveđi.
I dan, dan ili dva nakon 18. aprila / vidio sam ga kako luta sa jednog trga na drugi. / S jedne kafe na drugu u Milanu / proganjao ga je radio. / „Porca“ – vrištao je – „Porca„. / Začuđeni su ga gledali ljudi. / Italiji je to rekao. Skrušeno, / kao da govori ženi.
Godina u pjesmi je 1948, a Talijani su se pjesme i razočaranja Umberta Sabe nad Italijom, koja je te godine izabrala desnicu, sjetili nakon nedavnih izbora na kojima je pobijedila Salvinijeva Liga. Povijest naše zemlje je povijest kontinuiteta, piše mi razočarana Patricija, a ja joj odgovaram kako to ne važi samo za Italiju, nego za većinu zemalja ovoga svijeta. Svi smo mi u tim našim velekulturnim gradovima nebitni i nemoćni jer ne znamo kako sve ono što tako strastveno stvaramo, sve ono što pišemo i čitamo, podijeliti sa ljudima van gradova. Mi sa tim nesretnim ljudima ne umijemo, pa čak i ne želimo komunicirati, i zato nam preostaje tek da zamjeramo onima koji to žele i koji to umiju.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
