Kolega Miloš Vasić često voli citirati sljedeću izreku: „Pokazuješ mu Mjesec, a on te gleda u vrh prsta.“ Teško da postoji bolja definicija aktualne društveno političke situacije, kako se to nekad govorilo. Pređimo zato sa teorije na praksu i sa općenitog na konkretno.
„Mjesec“ je, naravno, epidemija korone i slom zdravstvenog sistema. I na jedno i na drugo odavno ukazuju liječnici poput Radeta Panića, Zorana Radovanovića, udruženja „Zajedno protiv kovida“, nezavisnih i profesionalnih medija, javnosti koja razmišlja svojom glavom i vjeruje sopstvenim očima… Ali – džaba.
Režim i njegova medijska mašinerija za mljevenje živog ljudskog mesa ne skreću pogled od „vrha prsta“. U tom smislu, nastavlja se kampanja demoniziranja Dragana Đilasa (ovog puta preko napada na brata Gojka), ritualno se izražava zabrinutost za bezbjednost Aleksandra Vučića, tradicionalno oduševljava ruskim tenkovima, vodi psovačka hajka protiv „izdajnika“ poput dr Panića i Pavla Petrovića te, uopće, intenzivira se primjena širokog spektra dobro uvježbanih iluzionističkih metoda čiji je cilj odvraćanje pažnje javnosti.
Na drugoj strani, vlast o koroni govori kroz zube, samo kad mora. A i tada predsjednik Srbije isključivo sam sebe hvali, viče na građane, optužuje pojedince za djelovanje protiv sopstvene države…
Što im je od jesenas? Zar u Srbiji proljetos nisu bile zavedene jedne od najrestriktivnijih mjera u Evropi; zar Vučić nije lično telefonirao oboljelim od korone; zar narod nije plašen najmorbidnijim scenarijima uz proglašavanje čitavih kategorija stanovništva – gastarbajtera i studenata, na primjer – za prenosnike bolesti? Kako to da tada ekonomija nije bila važna, a sada jeste? I zašto je famozni BDP odjednom postao važniji od zdravlja i života stanovništva?
Odgovor je, a to svaki čitalac dobro zna, isključivo u rejtingu. Naime, pandemija je na svom početku – slično ratu ili kakvoj drugoj elementarnoj katastrofi – potpuno zaokupila pažnju svakog pojedinca uslijed straha i neizvjesnosti, a Vučić ne bi bio to što jeste kada navedeno ne bi maksimalno iskoristio. Sasvim u radikalskom duhu megalomanije i najprizemnije demagogije, on je tada bio i „otac i majka Srbije“, i šef sanitetskog skladišta, i glavni doktor, i direktor svih bolnica, i špediter respiratora, i vlasnik trezora Patka Baje… Ovo nabijanje rejtinga i dodatno armiranje kulta ličnosti nije se moglo drugačije završiti nego „veličanstvenom pobjedom“ nad koronom, pa je Srbija preko noći a pred izbore od zemlje sa najrigidnijim mjerama postala ona sa najopuštenijim.
Naravno, taj balon od sapunice brzo je pukao. Kada je zbog rasta broja oboljelih Vučić u julu najavio ponovno uvođenje policijskog sata i zatvaranje stanovništva u kuće, suočio se s masovnim demonstracijama i neredima. Građani su – a posebno mladi – prozreli naprednjačko licemjerje. Ako vlast nije bila spremna za početak pandemije pa je zato morala posegnuti za drastičnim mjerama, čemu njihov povratak nakon što je na izborima „pobijedila“ virus? I dokle će se narod tretirati poput zamoraca po sistemu toplo-hladno, zabranjeno-dopušteno – zavisno od propagandnih potreba? Cijena tog režimskog poigravanja sa epidemijom ispostavljena je općem nepovjerenju u čitav sistem borbe protiv nje…
Elem, Vučić je u julu odmah ustuknuo, ali i izvukao jednu konkretnu pouku. A to je spoznaja da su građani navikli na život sa koronom i – kako to već biva u svim krizama – nastoje da na ovaj ili onaj način odvrate misli od anksiozne realnosti. Opsjednut isključivo svojim rejtingom i neumorno ga pumpajući, zato je odmah počeo najavljivati izgradnju nacionalnog stadiona, slična ekonomska čuda, obračun sa mafijom i ostale eskapističke priče za laku noć, trudeći se iz petnih žila da uvijek ostane u centru pažnje; uprkos sasvim opipljivoj opasnosti, korona je prestala biti tema.
Upravo ova potreba da „na svakoj svadbi bude mladoženja i na svakoj sahrani pokojnik“ pokazuje pravu mjeru državništva Aleksandra Vučića i mizerni upravljački kapacitet njegove vlasti. Vladajući isključivo krizama koje je sam proizveo, na sve izvan tog zabrana predsjednik Srbije obično reagira paničarenjem, prenagljivanjem, kašnjenjem ili durenjem ne skidajući, pri tome, pogled sa ekrana na kome ga stalno izvještavaju o kretanjima njegovog rejtinga.
Hoće se reći sljedeće: Aleksandar Vučić nije nikakav državnik i vizionar spreman da preuzme odgovornost mimo vladajućeg raspoloženja, nego demagog u stalnom osluškivanju i promptnom prlagođavanju recentnoj populističkoj matrici – kakva god ona bila i koliko god koštala društvo.
Zbog toga je Vučić na početku epidemije odigrao najkrupnije adute i sada ostao bez njih; zbog toga se tokom ljeta i početka jeseni bavio svim i svačim samo ne koronom; zbog toga je u novembru enormni, rekordni porast broja umrlih i zaraženih doveo do sloma zdravstvenog sistema; zbog toga se vlast cinično hvali poduzetim mjerama vređajući elementarni zdrav razum; zbog toga su spremni na sve osim da kažu istinu i prestanu sa bezočnim vređanjem svakog tko je izgovori… Jer, sve za rejting, rejting ni za šta!
Ako u ovom tunelu postoji svjetlo, onda su to medicinski radnici koji u velikoj većini – uprkos nemogućim uvjetima i ogromnim problemima – ne posustaju. Građani se u njih jedino i uzdaju.
