Dok je trajalo glasanje o Rezoluciji o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, predsednik Srbije je delovao poput navijača koji ne može da gleda izvođenje ključnog penala. Konkretno: lice je zagnjurio u nacionalnu trobojku
Čitalac zna – Rezolucija o Srebrenici je usvojena. Za su glasale 84 države, 19 je bilo protiv, a 68 se nije izjasnilo. Aleksandar Vučić je odahnuo i razmijenio čestitke sa Markom Đurićem. Ako i nije pobijedio na Ist Riveru, može tvrditi da nije ni izgubio. Naime, Rezoluciju je prihvaćena, ali je izostala natpolovična većina.
Nešto kasnije, Vučić se zagrnuo zastavom Srbije – otprilike kao navijači na utakmicama i učesnici političkih skupova na otvorenom. Svašta je do sada vidjela Generalna Skupština UN, tako da ovo nije ništa posebno. Ono što zaista jeste, demonstrirao je državni vrh Srbije. Svi kao jedan, kolektivno su gledali u prijenos iz Ujedinjenih nacija zagrnuti barjacima, na isti način kao i šef države u Njujorku. Ništa slično u zemlji nikad nije zabilježeno – ni kada je Milošević 1995. potpisivao Dejtonski sporazum, ni kada je general Svetozar Marjanović 1999. stavljao potpis na Kumanovski sporazum, a posebno ne kada je Dačić ovjeravao prvi Briselski sporazum 2013.
Možda sve ovo i nije bez osnova. Za razliku od Rezolucije o Srebrenici, tri pobrojana sporazuma imala su i te kako obavezujući karakter.
Vučić će sada slaviti moralnu pobjedu – eto njegova diplomatska borba sa moćnim silama, urodila je nekim plodom. Bezmjerno hrabar, odlučan i spreman na ličnu žrtvu, išao je glavom gdje drugi ne bi ni nogom. Nalik na Cara Lazara, nebesko carstvo je pretpostavio zemaljskom.
Niko ne treba sumnjati da će režimski mediji – dakle, oko 90 posto tržišta – prikazivati Vučića kao velikog moralnog pobjednika. Ujedno će mu Rezolucija o Srebrenici poslužiti i za nacionalnu homogenizaciju, pogotovo pred izbore. Kako ona izgleda, pokazali su ministri zagrnuti barjacima sa sve Anom Brnabić. Zato u narednom periodu ima da se srbuje do iznemoglosti, kuka na nepravdu, dvostruke aršine, antisrpsku zavjeru moćnika, svijet dijeli na prijatelje i neprijatelje… Crkvena će zvona zvoniti, mitingaši dovezeni autobusima aplaudirati i skandirati.
Svega će tu biti, ali jednog neće. A to je da se javnosti jasno i glasno stavi do znanja da Rezolucija o Srebernici nije proglasila Srbe za genocidan narod. Također i da ljudi osuđeni za ovo nepočinstvo imaju imena i prezimena. Najpoznatija su Radovan Karadžić i Ratko Mladić koje je Vučić lično vrlo dobro poznavao. Oni su osuđeni za genocid, a ne Srbi, Srbija i Republike Srpska. Inače, ako je itko navlačio kolektivnu odgovornost na vlastiti narod, to je naprednjačka vlast svojom kampanjom vezanom za Rezoluciju o Srebrenicu. Gotovo da nema niti jedne aveti iz devedesetih koja se više ili manje nije opet ukazala.
Što će biti dalje?
Kao i mnogo toga sličnog, Rezolucija o Srebrenici će u dogledno vrijeme nestati sa agende vlasti. Vučić i ekipa, kad nađu za zgodno, okrenuće se EXPO-u 27, ugledu koji Srbija ima u svijetu, uvažavanju njenog predsjednika… Međutim, ono što ostaje utjeruje strah u kosti. A to je da će Ratko Mladić za sve veći broj ljudi mladih ljudi – i ne samo njih – tek od sada sloviti za srpskog heroja. Zna se dobro što sve još uz ovo ide i kakve posljedice ostavlja.
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Ne znamo i ne možemo da znamo da li je do prekida programa RTV-a došlo zbog akcije 14 minuta tišine ili slučajno. Ali to ne menja suštinu
Stepen državne represije u Srbiji je obrnuto srazmeran rejtingu Aleksandra Vučića i Srpske napredne vrhuške: što jače budu osećali da im je vlast ugrožena, to će represija biti veća
Zašto je tako teško poverovati da je među dvadeset hiljada ljudi na protestu u Novom Sadu bilo i spremnih za radikalne metode?
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Sprski đaci su infinicirani očajem svojih roditelja, nezadovoljstvom nastavnika i bahatošću države. Sistem je truo, pa teško da će pare rešiti problem
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
