Čitalac zna – Rezolucija o Srebrenici je usvojena. Za su glasale 84 države, 19 je bilo protiv, a 68 se nije izjasnilo. Aleksandar Vučić je odahnuo i razmijenio čestitke sa Markom Đurićem. Ako i nije pobijedio na Ist Riveru, može tvrditi da nije ni izgubio. Naime, Rezoluciju je prihvaćena, ali je izostala natpolovična većina.
Nešto kasnije, Vučić se zagrnuo zastavom Srbije – otprilike kao navijači na utakmicama i učesnici političkih skupova na otvorenom. Svašta je do sada vidjela Generalna Skupština UN, tako da ovo nije ništa posebno. Ono što zaista jeste, demonstrirao je državni vrh Srbije. Svi kao jedan, kolektivno su gledali u prijenos iz Ujedinjenih nacija zagrnuti barjacima, na isti način kao i šef države u Njujorku. Ništa slično u zemlji nikad nije zabilježeno – ni kada je Milošević 1995. potpisivao Dejtonski sporazum, ni kada je general Svetozar Marjanović 1999. stavljao potpis na Kumanovski sporazum, a posebno ne kada je Dačić ovjeravao prvi Briselski sporazum 2013.
Možda sve ovo i nije bez osnova. Za razliku od Rezolucije o Srebrenici, tri pobrojana sporazuma imala su i te kako obavezujući karakter.
Vučić će sada slaviti moralnu pobjedu – eto njegova diplomatska borba sa moćnim silama, urodila je nekim plodom. Bezmjerno hrabar, odlučan i spreman na ličnu žrtvu, išao je glavom gdje drugi ne bi ni nogom. Nalik na Cara Lazara, nebesko carstvo je pretpostavio zemaljskom.
Niko ne treba sumnjati da će režimski mediji – dakle, oko 90 posto tržišta – prikazivati Vučića kao velikog moralnog pobjednika. Ujedno će mu Rezolucija o Srebrenici poslužiti i za nacionalnu homogenizaciju, pogotovo pred izbore. Kako ona izgleda, pokazali su ministri zagrnuti barjacima sa sve Anom Brnabić. Zato u narednom periodu ima da se srbuje do iznemoglosti, kuka na nepravdu, dvostruke aršine, antisrpsku zavjeru moćnika, svijet dijeli na prijatelje i neprijatelje… Crkvena će zvona zvoniti, mitingaši dovezeni autobusima aplaudirati i skandirati.
Svega će tu biti, ali jednog neće. A to je da se javnosti jasno i glasno stavi do znanja da Rezolucija o Srebernici nije proglasila Srbe za genocidan narod. Također i da ljudi osuđeni za ovo nepočinstvo imaju imena i prezimena. Najpoznatija su Radovan Karadžić i Ratko Mladić koje je Vučić lično vrlo dobro poznavao. Oni su osuđeni za genocid, a ne Srbi, Srbija i Republike Srpska. Inače, ako je itko navlačio kolektivnu odgovornost na vlastiti narod, to je naprednjačka vlast svojom kampanjom vezanom za Rezoluciju o Srebrenicu. Gotovo da nema niti jedne aveti iz devedesetih koja se više ili manje nije opet ukazala.
Što će biti dalje?
Kao i mnogo toga sličnog, Rezolucija o Srebrenici će u dogledno vrijeme nestati sa agende vlasti. Vučić i ekipa, kad nađu za zgodno, okrenuće se EXPO-u 27, ugledu koji Srbija ima u svijetu, uvažavanju njenog predsjednika… Međutim, ono što ostaje utjeruje strah u kosti. A to je da će Ratko Mladić za sve veći broj ljudi mladih ljudi – i ne samo njih – tek od sada sloviti za srpskog heroja. Zna se dobro što sve još uz ovo ide i kakve posljedice ostavlja.
