Da stvarnost prevazilazi i najluđu maštu, kako je svojevremeno primetio Danilo Kiš, potvrđuju lik i (ne)delo Aleksandra Vučića. Evo je sad otvorio parčence auto-puta između Pakovraća i Požege, a to što deo puta koji vodi kroz tunele nema upotrebnu dozvolu – nema veze.
Inženjeri koji nisu potpisali ono što se potpisati ne sme državni su (to jest njegovi, tvrdi AV) neprijatelji, a njemu je već muka od toga što stalno fali neki papir, pa je odlučio da je sve bezbedno i on će da otvori taj put pa kud puklo da puklo.
Da li je ovo gest čoveka koji je pri sebi?
Ako se sruši neka je po zakonu
Detalji su toliko sumanuti da je šteta ne prokomentarisati ih. Recimo, da bi se stvarnost prilagodila željama vrhovnog bića, Vlada Srbije je 21. juna ove godine donela Uredbu kojom se suspenduje Pravilnik o bezbednosti tunela.
Dakle, ovo se događa posle užasa u Novom Sadu kada su preskočene, otprilike, sve bezbednosne procedure jer se vrhovnom biću, takođe, žurilo. Iz vizure Vlade, vrhovnog bića i esenesa jedini problem u Novom Sadu bio je to što bezbednosne procedure nisu bile stavljene van zakona, odnosno – nadstrešnica je pala nezakonito. Sada je, međutim, sve u redu. Ako se tuneli budu urušili urušiće se po zakonu.
Dobro. Pošto je Vlada suspendovala zdrav razum, civilizacijske uzuse i zakon, sledi objašnjenje: umesto automatskog praćenja biće uvedena 24-časovna dežurstva vatrogasaca, policije i hitne pomoći. Za one koji, možda, ne razumeju sasvim šta se događa: umesto visokotehnoloških, preciznih i pouzdanih mernih instrumenata koji se decenijama već koriste u civilizaciji, Aleksandar Vučić će da organizuje vatrogasce, policajce i lekare da brinu o tunelu.
Akako će oni to da rade?
Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus na primer. Ako hiljade tona betona i zemlje budu zatrpali atobus, tada na scenu stupaju lekari: iskopaju rupe (dobro, tu su i vatrogasci, oni će da kopaju rupe) i povade nepovređene putnike jer sve je, kako reče vrhovno biće, bezbedno.
Putem duboke iracionalnosti
Dakle, posle iracionalnog pomilovanja svojih mlađahnih partijskih drugova, ljubitelja bejzbola i div-junaka – četvorica bilmeza nasrnula su na devojku i uspešno joj slomila vilicu – Vučić nastavlja stazom duboke iracionalnosti, ponašajući se kao prestravljeni klinac u mraku koji se dere kako bi odagnao strah.
Ali nije samo to.
Nije ovde reč samo o psihičkim uslovljenostima očigledno mentalno oštećenog čoveka. Postoji tu i objektivni momenat: nema Vučić više šta da ponudi. Čak ni svojima. Mogao je u Kosjeriću da na onih 400 ljudi pošalje batinaše, policiju, pse, veš mašine i šporete, potom da gradić okupira i onda organizuje „fer i poštene“ izbore, ama će to malo teže ići na uzorku od 6 i po miliona ljudi.
Iza policijskog i para-policijskog terora nad građanima koji je u punom jeku, nema ničeg više. Ali apsolutno ničeg. Zato ovako očajnički jurca za asfaltiranim delovima zemlje ne bi li malo skrenuo pažnju s terora. Treba li uopšte reći koliko je to uzaludno.
A ovih 19 kilometara između Preljine i Požege izbegavaće svako ko nije zaboravio pad nadstrešnice u Novom Sadu, a ne voli da izaziva sudbinu.