Da i organizacija poput pojedinca može sama sebe napasti bolje i od koga drugog, dokazala je Srpska napredna stranka. Prvi ljudi te partije javno su izrekli da je dio najviših naprednjačkih kadrova povezan sa mafijom i da u sklopu zajedničke zavjere planiraju atentat na Aleksandra Vučića. Imena nisu saopćena, ali jeste da svoje funkcije, karijere i sve ostalo duguju predsjedniku Srbije „koji ih je napravio“, te da među njima ima ministara, direktora, drugih zvaničnika…
U opoziciji ovo nikad niko nije izjavio. Zato nije moguće zaključiti ništa drugo osim da naprednjaci znaju što govore – sami sebe najbolje poznaju. Ali ovdje nije kraj iznenađenjima: članovi Predsjedništva, Glavnog odbora i posljednje organizacije na terenu jednako su zgranuti nad stanjem u SNS-u, svako na isti način upire prstom na anonimne otpadnike i svi jedva čekaju da na stranačkim organima pogledaju jedni druge u oči i obračunaju se sa kukoljem u svom partijskom žitu.
Kada će to biti? Nije poznato. Također ni kako će se odvijati, pošto niko ne zna o kome je točno riječ. Za svaku drugo stranku gore navedeno bi bilo krajnje čudno, ali ne i za naprednjake. Oni za devet godina vlasti disidente iz svojih redova mogu nabrojati na prste jedne ruke. A da sve još bude bolje, po napuštanju partije svi oni nestaju iz javnog života kao da u njemu nisu proveli ni minut. Vrlo neobično za ljude sa političkom vokacijom, zar ne?
Među ovim disidentima nalazio se i Vladimir Cvijan. On je izvjesno vrijeme obavljao dužnost generalnog sekretara kabineta Borisa Tadića, gromopucateljno prešao u SNS i na izborima 2012. postao narodni poslanik. Nije potrajalo – nezadovoljan položajem u partiji, već 2013. je ušao u sukob sa Vučićem. Do razlaza je došlo na sjednici Predsjedništva SNS-a krajem te godine, a kako je razlaz izgledao, tada je za „Alo“ ispričao sadašnji direktor BIA Bratislav Bata Gašić:
„Kada je Cvijan stigao, Vučić mu je skrenuo pažnju, citiram: ‘Vlado, sve što imaš da kažeš treba da nam kažeš u oči, a ne da posle sednica lažeš i izmišljaš svašta po medijima.’ Pored toga što Vučićev stav nije bio ni neprijateljski ni neprijatan, Cvijan je počeo da se nervira i toliko se razbesneo da je počeo da divlja po Sali, i onda je doslovno rekao Vučiću: ‘Ma j..aću ti mater!’, i počeo da kupi stvari. (…) Odmah smo skočili i dotičnog smo ‘ispratili’ iz prostorija stranke bez da smo ga pipnuli.“
Na ovome nije stalo. Svojim stranačkim drugovima Cvijan se obratio 30. decembar 2013. otvorenim pismom u kome je, pored ostalog, napisao:
„Obećali smo da će svako ko je hrabar imati svoje zasluženo mesto u Srbiji, a dobili smo predsednika SNS-a koji se plaši, preti svakome ko drugačije misli i progoni mene, moje saradnike, simpatizere i savetnike.“
Cvijanov poziv na pobunu unutar SNS-a ostao je, sasvim očekivano, bez ikakvog odjeka. On se, zatim, nakratko zanosio idejom pokretanja vlastite stranke, a onda potpuno nestao iz javnog života kao da su ga progutale politička noć i magla. Koliko je poznato, svoju verziju sukoba sa Vučićem i ostalim članovima Predsjedništva SNS-a nije ponudio niti jednom mediju, domaćem ili stranom. Čak i da je Vladimir Cvijan umro, javnost je saznala tek nakon pune tri godine – nitko mu nije dao čitulju.
Naprednjaci i Vučić odavno su zaboravili na ovog bivšeg suborca. Međutim, baš je Cvijan svojim drastičnim primjerom pokazao što čeka one članove Predsjedništva SNS-a koji nakon gledanja u oči otpadnu od partijske linije. Svjestan toga bio je i Radomir Nikolić kada je glasao protiv rođenog oca Tomislava čim je ovaj najavio eventualnu kandidaturu za drugi mandat.
Dakle, jasan je razlog zbog čega najviši naprednjački kadar nervozno i unisono ponavlja kletve protiv anonimnih otpadnika. Bjelodano je i još nešto: ovom autokriminalizacijom postali su vrlo čudan svijet- za javnost, strane diplomate, vlastito članstvo… Zato spekulacije o tome tko je od njih i dalje perspektivan, a tko viđen za politički zaborav djeluju rizičnije od onih na Vol stritu. Biće i da se sada preispituju kumstva, suvlasništva, zajednička ljetovanja, druženja…
Da SNS zahvaljujući borbi protiv organiziranog kriminala koju je sam proklamirao i onoliko reklamirao djeluje kao sumnjivo društvo puklo je i njima pred očima. Kontrolu štete prvi je započeo sam Vučić optuživši Dragana Đilasa za tajni račun na Mauricijusu. Na demantije predsjednika Stranke slobode i pravde, režimska medijska mašinerija za mljevenje živog ljudskog mesa ne daje ni pet para. Naprotiv, pojačanje joj stiže iz Skupštine. Tu naprednjačke junoše treniraju govor mržnje bizarno optužujući Đilasa i opoziciju za povezanost sa Veljkom Belivukom i razne paklene planove protiv države i njenog predsjednika.
Ovaj klasičan pokušaj preusmjeravanja pažnje javnosti, kako se čini, teško pije vodu. Jer, kako odmiču istrage, sve je više pitanja o zvučnim imenima koja nedostaju, odnosno daljnjoj umreženosti nosilaca vlasti, mafijaša, naprednjačkih novobogataša. Koliko god dodatno nastojao demonizirati opoziciju i medije, klevećući na posebno ogavan način KRIK (vidi tekst „Razapinjanje na tabloidni krst“) režim se sam sve više zapliće u vlastite kučine. A kako i ne bi: u posljednjih devet godina, oni su o svemu odlučivali – od Crvene zvezde i Partizana, preko gondola i brončanih spomenika, do postavljenja u državne organe i najpovlaštenijih privatnih poslova. Tu odgovornost uslijed sveprisutnost ni Vučić nije mogao izbjeći.
„U jednom trenutku sam bežao od toga da čujem istinu, da i moji saradnici mogu da budu odgovorni za takve gadosti. Ja već godinu i nešto dana znam sve, ko sa kim sarađuje. I živim sa tim i ne mogu da vam objasnim koliko se mučim, pošto sam ja te ljude birao“, poručio je predsjednik Srbije iz Abu Dabija.
U tom smislu, nedoumica je zašto je tek sada krenuo u obračun sa kriminalom i najavio dosad najveću čistku u SNS-u. Da bi pokopao slučaj „Jovanjica“, na primjer? Ili zbog izloženosti porodice uslijed njene uključenosti u razmirice unutar svog političkog i poslovnog okruženja? Možda je tu i osjećaj da sve teže kontrolira razgranate i zakrvljene stranačke frakcije? Sve ovo zajedno kao bonus za predizbornu kampanju?
No pitanje nad pitanjima glasi: da li Vučiću prijeti da mu aktualna zbivanja iskliznu iz ruku pošto ih ne može zaustaviti na pravi način, a svaki novi dan pokazuje koliko je složeno njihovo daljnje odvijanje?
Dok se naprednjački velikaši ne pogledaju u oči, teško je dati određene odgovore. Mada će mnogi od njih tada zuriti u pod, treptati i žmiriti, izgleda da ta borba pogledima neće u potpunosti izgledati poput prethodnih. Svi oni sada znaju sve jedni o drugima, što kristalizira mogućnost za prekidanje prakse započete sa Vladimirom Cvijanom. Na ovaj ili onaj način.
