Manifest ugodne utrnulosti

foto: Marija Janković

„Auto-put mu je odličan“, rekla je u automobilu starija osoba ni najmanje naklonjena Aleksandru Vučiću. Ova opaska bi sasvim bila na mjestu da nije riječ o davno izgrađenoj dionici između Beograda i granice sa Hrvatskom. Neka se zbog ovog nitko ne čudi: pripisivanje zasluga predsjedniku Srbije za sve i svašta dostiglo je tolike razmjere da će uskoro mnogi vjerovati kako su isključivo zahvaljujući njemu podignuti Hram Svetog Save, Brankov most, Narodna skupština, Sava centar…

Zamijenivši stvarnost za fikciju, politička Srbija je prosto ugodno utrnula – da se poslužimo nazivom pjesme Pink Flojda. Skupština bez predsjednika i ostalih organa tri mjeseca nakon izbora? Nema problema! Ime mandatara kao najstrože čuvana državna tajna uprkos tročetvrtinskoj naprednjačkoj većini? Svaka čast! Privatiziranje diplomacije i nesagledive posljedice susreta u Bijeloj kući? Istorijska pobjeda! Krušik, Telekom, Beograd na vodi i druge korupcionaške afere? Napad na budžet! Teška recesija na horizontu i nacionalni stadion? Najbolji smo na svijetu!

Nije baš da građani vjeruju Vučiću, ali izvan njegovog koordinatnog sistema više nema kretanja i dešavanja. Teofil Pančić davno je zapazio da je šef države i partije ostao sam na sceni: samo on kreira i rješava krize, donosi dobre vijesti, obećava, nagrađuje, završava, unapređuje, žrtvuje se, pobjeđuje, zida i otvara… Kako nema uvjerljive i perspektivne alternative i pošto nije – niti može biti – pogrešno sve što radi, politička javnost je potpuno obamrla.

Šta se tu može? Demokracija, kritička misao i pokušaji javne kontrole vlasti ionako još žive u ono malo preteklih nezavisnih medija i, donekle, na društvenim mrežama. Tu umiru zaboravljeni, razbijeni poput valova o hrid političke utrnulosti. Ali, pošto život unutar nje nije jednostavan kako bi se na prvi pogled moglo učiniti, evo nekoliko savjeta za svakog poduzetnog i ambicioznog pojedinca.

Pod jedan, uđite u politiku, to jest u Srpsku naprednu stranku. Tako ćete postati jedan od najmanje sedamsto hiljada njenih članova. Nitko vas tu neće pitati za mišljenje, političke stavove ili bilo što drugo, ali zato ćete do mile volje moći maltretirati širu familiju, kolege na poslu i razne nepoznate ljude regrutirajući ih kao sigurne glasove. Dokažete li se na ovom poslu, dostojnom svakog utjerivača dugova, eto vam zapošljavanja supruge ili drugog člana porodice. Ukoliko još zapaženo „završavate poslove“ i skupite pouzdanu ekipu sposobnu da pritisne kada i koga treba, na najboljem ste putu ka članstvu u Glavnom odboru, mjestu u upravnim i nadzornim odborima javnih poduzeća, diplomaciji… Imate li pak privatnu firmu, evo subvencija, povlaštenih poslova i odsustva brige za poreze, doprinose, inspekcije… Ipak, vodite računa da je mnogo ljudi u partiji poput vas i da je fond nagrada ograničen. Zato – fudbalskim rječnikom rečeno – udrite po nogama bez imalo milosti.

Dva. Klonite se svake druge partije osim SNS-a. Ako baš morate ući u neku, gledajte da u kakvoj koaliciji osvojite mandat u općinskoj, gradskoj, pokrajinskoj ili republičkoj skupštini. Dalje sve zavisi od ponude i potražnje. Tamo gdje naprednjaci imaju apsolutnu većinu, vaša cijena nije velika, ali postoji – svaka promjena tabora se stimulira i nagrađuje. Međutim, u slučaju da predstavljate jezičac na vagi, stvari postaju bitno drugačije: stanovi, poslovni prostor, atraktivna gradilišta i novac u kešu postaju lako dostupni jer SNS mora držati vlast od svake mjesne zajednice do samog vrha. Naravno, ništa od toga nećete spominjati pred kamerama. Za javnost vaš prelazak u naprednjačke redove isključivo je nadahnut politikom evropskog puta predsjednika Srbije, odnosno njegovom lavovskom borbom za Kosovo (zaokružiti po volji) i željom za nastavak prosperiteta države. Uostalom, zar nije istina da se samo jednom živi?

Tri. Ne želite da se ističete? Možda vas je sramota članstva u istom klubu sa Đukanovićem, Martinovićem, Atlagićem i ostalim režimskim vedetama? Nije problem, postoji rješenje. Blaženo utrnuli, za početak postavljajte kontrapitanja: kad se to ovdje nije kralo, kad je u Beogradu nešto rađeno po urbanističkom planu i kad je, realno, išta bilo drugačije nego sada? Konstatirajte – dalje – da aktualni režim možda nije bogzna kako dobar, ali naglašavajte da je opozicija još gora; za nju niste u stanju glasati iz moralnih razloga ili zbog Đilasa ili Jeremića ili Obradovića – zavisno od okolnosti i inspiracije. Tražite zatim nova lica u politici i svakog tko se pojavi temeljito diskvalificirajte. Umjesto nosilaca vlasti, za nepočinstva krivite narod i njegov mentalitet. Tvrdite da bilo kakva promjena nije moguća, a kamoli nabolje. Budite i pozitivni – razne rutinske poslove, uključujući i one neiskrene pod pritiskom iz inostranstva, proglašavajte za civilizacijske iskorake i istorijske uspjehe. Istina, ovaj pristup vam neće obezbijediti mjesto za glavnim stolom, ali hoće sasvim pristojne sinekure i čitav niz drugih pogodnosti. U svakom slučaju, glava vas nećete boljeti, a ostajete konvertibilni do prve prave prilike u sljedećem miješanju kadrovskog špila (pogledati narednu točku).

Četiri. Ovdje smo na naprednom programu. Riječ je o opstanku i napredovanju u višim ešalonima politike. Model Aleksandra Vulina je osnovni. Ukratko: zaklinjete se uvijek i svuda na vjernost Vučiću, hvalite ga do bljutavosti, naglašavajte da ćete uvijek biti za njega taman i da vas otjera sa svog kućnog praga. On, mi i vi znamo da ste na funkciji zahvaljujući isključivo njemu – nema tu nikakvog razloga za ženiranje. Sofisticiraniji model je Ivica Dačić. Pored svakodnevnog uvijanja poput crva na udici, on zahtjeva da branite Vučića i kad vas napada, slabite vlastitu partiju za račun njegove, trpite redovna poniženja, izigravate infantilnog šereta… Koliko za sve navedeno treba volje i snage, najbolje zna predsjednik Socijalističke partije Srbije. No, on je odavno ugodno utrnuo, i zajedno sa stranačkom ekipom neće u opoziciju ma šta mu radili i ma šta mu govorili – zbog čega su u politici, ako ne zbog vlasti i svega onog opipljivog što ide s njom?

Peto i posljednje. Prihvatite kao aksiom da pravo stanje stvari u zemlji znaju samo Vučić i njegovi najbliži suradnici. Kada vam oni kažu da je sve sjajno i na najboljem putu, budite hrabri, stisnite zube i ne dajte svojim očima da vas uvjere u suprotno jer bi ugodnu utrnulost naglo mogli zamijeniti anksioznost i strah od budućnosti. Zato gledajte samo sebe, ugrabite sad i odmah sve što možete. A dok to traje, ukoliko čujete da je Vučić izgradio Dom Narodne skupštine, potvrdite i naglasite da je bila spaljena Petog oktobra 2000.