„Nema poduhvata koji je teže poduzeti, ni u čiji sretni ishod treba više sumnjati, ni koji je opasnije izvesti od uvođenja novih zakona. Protiv novatora ustaju svi kojim stari zakoni idu u prilog, a slabu podršku mu daju oni kojima bi novi zakoni išli u prilog.“
Ove rečenice pripadaju Nikoli Makijaveliju. Bivša Jugoslavija nije Italija iz 15. i 16. stoljeća, ali sličnosti postoje. Recimo, zakrvljene državice, dominancija stranih sila, svemoćne vojvode, unutrašnje podjele, oligarhijska vlast… Kuda vodi ovaj uvod? Pravo ka novim vladama Srbije, Hrvatske i Makedonije.
Vučevićev kabinet spada u najtvrđu Vučićevu selekciju do sada. Uz par izmjene u prijelaznom roku, ‘ladno bi mogao zaigrati krajem devedesetih pod patronatom Miloševića, Šešelja i Mire Marković.
Na drugoj strani, hrvatski mandatar Andrej Plenković u članici Evropske unije pravi koaliciju sa šovinističkim Domovinskim pokretom i, umjesto na ponovljene izbore, izbacuje Srbe iz vlade.
U Makedoniji se uraganskim stilom vratio VMRO – partija čija je vlast, uz pritisak iz inostranstva, pala na ulici zbog čitavog niza nepočinstava.
Sve ove tri vlade spajaju klijentelizam i partiokratski sistem vlasti dominantnih stranaka: SNS-a u Beogradu, HDZ-a u Zagrebu i, uskoro, VMRO-a u Skopju. I još nešto – najveći su korisnici tekovina svojih protivnika.
U Srbiji je to povratak u međunarodnu zajednicu, evropski put zemlje i, uopće, njeno unormaljivanje pod „prethodnim vlastima“. Što se tiče Hrvatske, detuđmanizacija koju je započela Socijaldemokratska partija omogućila joj je ulazak u Evropsku uniju. Konačno, Makedonija je zahvaljujući „bivšim“ riješila decenijski problem sa Grčkom, ušla u NATO i time dobila trajnu zaštitu svog teritorijalnog integriteta.
Svaka vlast kvari, pa i prethodnike nabrojanih desno-populističkih stranaka. No, birači su ih prije ili kasnije kažnjavali zbog iznevjerenih obećanja i zloupotreba.
Ali, uprkos neusporedivo većoj pljačci naroda, sistemskoj korupciji, izigravanju ili obesmišljavanja institucija, desničari se pokazuju kud i kamo vitalniji, kanda im većinsko biračko tijelo sve stalno praša. U čemu je njihova tajna?
Pod jedan – napamet znaju savjete Makijavelija kako se i po svaku cijenu –
noktima i zubima – drži vlast. Samo to im je primarno, sve ostalo je sekundarno. Cinizam se podrazumijeva, laganje uračunava, gaženje demokracije unapređuje.
I dva – desničari građane konstantno drže kao taoce u atavističkim podrumima nacionalizma i šovinizma. Ta vrsta prodavanja magle pod etiketom zajedništva, osjećaja ugroženosti, vlastite važnosti i posebnosti ne pije vodu samo na Balkanu, ali ovdje ima rekordne prinose.
I kad je ovaj tekst započeo sa Makijavelijem, red je da s njim i završi. Srbiju čekaju lokalni izbori. Svako onaj tko može imati korist od promjena, treba da podrži one s kojim bi mogle započeti. I to mnogo snažnije nego do sada.
