
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Foto: Rade Prelić/Tanjug
Nikola Selaković srpskoj kulturi nije niko i ništa, nije ga srela ni u prolazu. A šta je srpska kultura Nikoli Selakoviću? O tome ne znamo ništa i ništa nas ne bi nikada ponukalo da se za to zainteresujemo, da ga evo nije postavilo za ministra kulture, što je akt čistog političkog dadaizma. Moglo ga je isto tako inaugurisati u državnog prvaka u bacanju kladiva na divljim vodama, ne bi bilo manje otkačeno.
Doduše, u zemlji u kojoj su čak i Dragan Kojadinović i Vladan Who The Fuck Vukosavljević bili ministri kulture, teško da još imamo pravo da se čudimo bilo čemu. A Maja Gojković? Drugo je Maja, pustite vi Maju, ona je bila dobra s Vorholom i Stingom.
I šta će sada srpska kultura i Nikola Selaković, kad prvi put ostanu nasamo? On ne zna i ne ume, ali mu to ne smeta da navaljuje, a ona neće, ali je niko ništa ne pita. Meni to deluje kao da su na pomolu ili bruka ili krivično delo, a možda i oboje.
Pa ipak, nije da su sve baš same nepoznanice u vezi s ovim neželjenim poznanstvom. Selaković će biti radikalski ministar u najradikalskijoj vladi Srbije još od Nikole Pašića, a zna se šta dobijete kad radikale i kulturu smestite u istu rečenicu.
Desnicu ne zanima kultura kao oruđe emancipacije, nego kao kanon gvozdenih pravila namenjenih „očuvanju nacionalnog identiteta“.
To što su se ta pravila odavno ubuđala, a nisu bila baš dobra ni kad su bila sveža, sigurno ih neće potresati.
Uostalom, u poznatom performansu koji mu je u dosadašnjem životu bio najbliža veza s kulturom, Selaković je studentkinji zaplenio flašu vode. Zašto? Zato što se radilo o „hrvatskoj vodi“, što je duboko uvredilo Selakovićevo nacionalno biće.
Igrom slučaja, ovih dana se sklapa i nova hrvatska vlada, a tvrdokorna desnica insistira na mestu ministra kulture. Biće veselo ako ga dobiju, pa onda srpski i hrvatski Selaković krenu da se gađaju flašama mineralne vode: ti mene Janom, ja tebe Knjazom.
Doduše, niti je Jana zaista hrvatska, niti je Knjaz zaista srpski. Ali šta ima veze, ni Selaković nije zaista ministar kulture.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve