Nakon tragedija u Ribnikaru, Duboni i Malom Orašju, predsjednik Srbije je suradnicima rekao da se spreme na najveću političku krizu do tada. Nije pogriješio – Beograd je vidio najveće proteste od Petog oktobra 2000. Ali kako se režim nosio sa tom krizom? Tako što je sav stao pod kišobran kulta ličnosti Aleksandra Vučića. To će reći da je on iz dana u dan išao po televizijama i vadio štetu.
Nešto slično se ponavlja i na početku aktualne predizborne kampanje. Šef države opet je zaredao od studija do studija igrajući na ličnu popularnost. Sada uz neke sekundarne razloge želi uvjeriti biračko tijelo da i dalje sve drži pod kontrolom. A pošto to nije istina, niti je on odgovaran za baš sve, zaslužio je grafit „Pravda za Vučića“.
Javnost je taj gubitak kontrole uslijed neprilagođene politike gledala u direktnom prijenosu. Slučaj Banjska pokazao je sav čemer i jad BIA i ostalih službi, a skandal Jovanjica – duboku korupciju i kriminalizaciju policije. Dalje: Milan Radoičić personificira režimsko licemjerje spram Srba na Kosovu, inflacija i skupoća naličje su politike pumpanja BDP-a zaduživanjem, dok gradske službe u Beograda pred kolapsom ilustriraju kuda vodi združena demagogija, nesposobnost i građevinska mafija. O u klijentizmu, lapnju, bahatosti, verbalnom i svakom drugom nasilju naprednjačke „elite“ tek ne treba trošiti riječi…
Sve i da želi riješiti neki od ovih problema, Vučiću ne dozvoljava mehanizam vlastitog režima ustrojenog na principima feudalne anarhije. Zauzvrat, on se bavi onim u čemu je najbolji. Ukratko – opsjenarstvom, demagogijom i neumornom samoreklamiranjem kroz slikanje, otvaranje putova, udaranje kamena temeljaca i televizijske monologe. Teško da išta drugo može i stići.
Pa tko onda vodi državu, sigurno pita čitalac. Odgovor glasi – Vučićevo bliže okruženje i njihovi trabanti. Računica je jednostavna: oni ulažu sve što imaju u izgradnju njegovog kulta ličnosti, on ih bezrezervno štiti; on izigrava nekog tko sve zna i o svemu odlučuje, oni zgrću i za boga ne pitaju; on uživa pred kamerama, oni kad se kamere ugase. U tom sistemu koji je sam napravio, predsjednik Srbije ima vezane ruke – može intervenirati na detalju, nipošto u cjelini.
Do sada je sve ovo funkcioniralo poput podmazanog kalašnjikova. Koliko će još? Onoliko koliko Srbija bude uzimala za ozbiljno Vučićeva gostovanja i zanemarivala stvarnu moć njegovih vezira.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com