

Pregled nedelje
Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa
Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Nekoliko neodgonetljivih dilema iz lade samare
U posljednje se vrijeme često vraćam u našu ladu samaru koja se preko Iriškog venca spušta prema Rumi iza koje će se priključiti na autoput prema Zagrebu. Vraćamo se iz Novog Sada iz posjete onom dijelu očeve familije koja je u ratu prebjegla iz Bosne u Vojvodinu. Dug je put pred nama, ali je izvjesno da će biti prekratak za sve naše utiske, jer o čem god da krenemo govoriti, vratit ćemo se jednom te istom pitanju. Pitanje je to na koje mi ne znamo pronaći odgovor, ili nas odgovori koje ćemo u ladi samari pronaći neće zadovoljiti pa ćemo si to pitanje ponovo postavljati ne bi li nas ponavljanje istog pitanja barem malo približilo odgovoru.
„Jel znaš šta mi nije jasno?“, svaki put će na isti način moj otac prekinuti tišinu i pokrenuti novi krug u kom ćemo nas četvero u ladi samari uzaludno pokušavati da zajedničkim snagama objasnimo kako je moguće da naši u Novom Sadu imaju tako drugačije poglede na neke stvari od nas. Neke stvari su, naravno, bile rat i Slobodan Milošević i sve što je sa njima povezano i mi ćemo sve do Ljubljane jedno drugo nastaviti zapitkivati kako je moguće da oni o svemu tome tako krivo i pogrešno razmišljaju, da tako ne znaju šta se dešava, da ne vide da ih na toj njihovoj televiziji i u tim njihovim novinama lažu i obmanjuju.
Jedino kakvo-takvo objašnjenje koje smo tada imali bilo je da su naši Novosađani samo jednu televiziju gledali i jedne novine čitali i sa jednim te istim ljudima se družili, dok smo mi ipak gledali i HTV i TV Sloveniju, a ponekad čak i CNN, i čitali smo i „Dnevnik“ i „Feral“, te tu i tamo „Globus“ i „Mladinu“. Mi smo uz to i putovali po svijetu i sretali razne ljude odasvuda, a prije svega nismo bili protjerani iz svojih domova te smo zato imali jedan neopterećen i širi pogled od njih.
Ne zadovoljava nas to snishodljivo objašnjenje, ali pošto ne umijemo naći drugo, neprestano se vraćamo do RTS-a i „Politike“ i Pinka, do izbjeglištva i siromaštva, do sankcija i Miloševića. I na kraju se više i ne ljutimo na njih koji ne shvaćaju i ne vide i ne znaju i ne razumiju, već nam ih samo bude žao i bude nam žao što smo se svađali sa njima oko politike, jer su oni ipak naši i jer ih volimo i jer oni vole nas i jer se nismo baš dugo vidjeli, a baš smo kratko bili. I onda u ladi samari zavlada tišina sve dok otac, sada već od muke, ponovo ne progovori ono svoje: „Jel znaš šta mi nije jasno?“
Tako, vidite, zadnjih nekoliko tjedana i ja neprestano zapitkujem svoju ženu. Kao da sam za volanom lade samare negdje na autoputu između Novske i Nove Gradiške, iznenada prekidam popodnevnu ili večernju tišinu i okrećem se prema njoj. „Jel znaš šta mi nije jasno?“, pitam je pa onda po tko zna koji put sam sebi pokušavam odgovoriti na pitanje kako je moguće da naizgled posve razumni, pametni i obrazovani ljudi imaju toliko drugačije poglede na neke stvari od nas. „Neke stvari“ su sada, naravno, epidemija i cjepiva i covid passovi i virus sars-cov2 i sve što je sa time povezano, a ja ne shvaćam kako je moguće da ti ljudi, naši poznanici, susjedi, čak i poneki prijatelj, tako krivo i pogrešno razmišljaju, da tako ne znaju šta se dešava, da ne vide da ih na društvenim mrežama lažu i obmanjuju.
I opet snishodljivo sebi objašnjavam da ti ljudi samo Facebook čitaju i da im jedan te isti algoritam sve informacije servira i povezuje ih isključivo sa istomišljenicima, da su oni već godinama zatvoreni u svoje mehure i da zato sve gledaju kroz neku svoju privatnu frustraciju i nezadovoljstvo.
Ali tu uvijek zastanem, vratim se u našu ladu samaru pa se pitam: zar je stvarno moguće da su realitiji i infotejmenti, algoritmi i guglovi, zuckerbergi i jobsi, jutjubovi i pornhabovi, stripovski blokbasteri i netfliksi, amazoni i bezosi, trumpovi i fejknjuzovi, tabloidi i portali, influenseri i lajkovi, plejstejšni i sajberspejsovi, je li stvarno moguće da nas je sve to zajedno razdvojilo radikalnije od rata, genocida, izbjeglištva, sankcija i zatvorenih granica?
Je li moguće da mir društvo razori žešće od rata, pitam se ja u ladi samari. Je li moguće da unutar jedne države danas postoje posve nepovezani svjetovi i da je meni čak i Miloševićeva Srbija bliža i razumljivija od svijeta u kome žive brojni moji susjedi, poznanici, čak i prijatelji?
Ne, to nije moguće, odgovaram si pa onda malo šutim i čekam da se odnekuda pojavi neko drugo, meni prihvatljivije objašnjenje; čekam da mi se samo od sebe razjasni tko su ljudi koji su izašli na ulice i viču da virus ne postoji i da nitko od virusa nije umro, da cjepiva masovno ubijaju ljude i da se cijepaju samo drva; čekam da mi netko kaže odakle im ideja da čovjekova sloboda nije ograničena niti slobodom drugoga, a kamoli dobrobiti društva te da je društvo samo iluzija, zavjera komunista, šta li; čekam da mi netko objasni odakle u Sloveniji toliko ljudi kojima nitko nije umro, kojima nitko nije završio na respiratoru; čekam da saznam gdje su ti ljudi živjeli i sa kime su proveli prošlu godinu dana da ih od svega što nam se dešava smeta samo to što im netko želi kopati po nosu; čekam jer bih se i ja rado preselio u njihov svijet, u kojem očito nema drugih, većih problema.
Ali objašnjenja nema i ja nastavljam u tišini voziti dalje, kao moj otac nekada. I kao on mislim se „šta je tu je“ i da smo na kraju krajeva mi ipak svoji i da nam valja nekako zajedno dalje. I onda sam sebi obećam da se neću više ljutiti i da neću više ni raspravljati o nekim stvarima jer je možda bolje uopće ne znati šta ljudi o tim nekim stvarima misle. I naposlijetku, ja šaljem te neke stvari i sve što je sa njima povezano u materinu i pokušavam ne misliti više na njih, pokušavam samo voziti, ali mi to u ladi samari rijetko uspijeva.


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve