Igrali se konji vrani: Putuj Evropo, devedesete su bile super

Narodna skupština ponovo radi. Izbori u Velikom Trnovcu okončani su iz petog pokušaja, Šaip Kamberi je postao poslanik i konačno se može zakazati konstitutivna sjednica saziva izabranog prije tri mjeseca. Uf, još jedna politička kriza je uspješno prebrođena, vatromet može početi…

Ali – iskreno – da li ikome nedostaje skupštinski život? Na stranu prostakluk vladajuće većine, poltronska lupetanja, šikaniranje opozicije i slično. Stvar je u tome da se već dvanaest godina tamo ni o čemu ne raspravlja što već unaprijed nije odlučio Aleksandar Vučić. Poslanici mu dođu poput dekora, sasvim u skladu sa skulpturama „Igrali se konji vrani“ na ulazu u Narodnu Skupštinu.

Isto je i sa vladom. Čim polože zakletvu, premijer i ministri prelaze u tehnički mandat sa neograničenim rokom trajanja (čuvaju ih na suhom i tamnom mjestu). Inicijative ili reformatorski potezi nisu u njihovom djelokrugu, već isključivo zahvaljivanje Vučiću u svakoj prilici na mudroj politici i vođstvu. Zato je savršeno irelevantan sastav buduće vlade. Neka imena će biti nova, sve ostalo ostaje po starom.

A kako bi drugačije? Predsjednik Srbije čak i u dobu krajnje neizvjesnosti ne odustaje od decenijske prakse da sam samcat vodi zemlju. Ništa mu ne fali – demokratska skupština, kompetentna vlada i slobodni mediji samo bi ga ometali.

Ukoliko je na početku ruskog napada na Ukrajinu djelovalo da bi okolnosti mogle natjerati Vučića da prelomi na evropsku stranu, sada je nada na aparatima za reanimaciju. Razlog je zadržavanje čuvene „slobode odlučivanja“. Naime, priklanjanje Evropskoj uniji podrazumijeva i prihvaćanje njenih institucionalnih procedura i pravila – čisto da Srbija i na unutrašnjem planu napravi distancu od Putinovog modela vlasti.

U takvom ambijentu Vučić se osjeća osujećeno i sputano. Mnogo je komotniji u zaostavštini devedesetih godina. Tada je veći dio svijeta išao u jednom smjeru, a Srbija u suprotnom. Vučiću je i onda bilo super, pa ne vidi nikakav razlog da se otrgne od svog formativnog perioda. Da jeste, ne bi – „da narodu bude jasno“ objašnjavao današnji svijet i prilike kroz „Oluju“, „Bljesak“ i NATO bombardovanja prsta uprtog u kule Kremlja. Ništa tu nije slučajno.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com