img
Loader
Beograd, 15°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nuspojave

Hag i francuske sobarice

06. decembar 2017, 21:49 Teofil Pančić
Copied

Da je neko 1993. mogao da mi predoči spisak budućih "rezultata" tada upravo osnovanog Tribunala, bio bih vrlo zadovoljan

Svih se presudnih momenata iz istorije postjugoslovenskih ratova mogu lako prisetiti, samo jednog ne mogu. Dobro pamtim i Plitvice i Borovo Selo, opsadu i pad Vukovara, Dubrovnik i „ustaše koje pale gume“, aprilske pucnje u Sarajevu i sve što je usledilo, čuda i pokore po Bosni od Une do Drine, Bljesak i Oluju… Ne pamtim samo taj dan godine 1993. kada sam čuo ili pročitao da je tamo daleko, u Hagu čak, osnovan posebni sud koji će suditi za zločine u ratu koji je još uveliko trajao, i koji će, štaviše, tek u predstojećim danima doživeti neke svoje, hm, zvezdane trenutke.

Zašto ne pamtim taj čas? Verovatno mi to nije izgledalo preterano važno u tom trenutku. A opet, kako da ne bude važno, kad sam iznad svega želeo da doživim čas u kojem će krvnici odgovarati za svoja zlodela? Šta znam, valjda mi se činilo da to neće biti moguće, da to deluje isuviše dobro da bih se tome uistinu nadao; do tog sam dana, naime, naučio da se ne nadam više ničemu osim nastavku loše beskonačnosti.

Skoro četvrt veka kasnije, slobodan sam da zamišljam šta bi bilo da mi je tog dana godine 1993. pravo iz budućnosti ili iz neke druge dimenzije banuo Gost koji bi mi rekao šta će biti jedan mogući rezime tog suda, evo recimo ovakav: Slobodan Milošević umreće u zatvoru, formalno doduše neosuđen, ali kao da je to stvarno važno ikome kome ne treba nikakav tip u togi i pod perikom da mu objasni ko je bio i šta je radio Slobodan Milošević; Karadžić Radovan i Mladić Ratko, najnedostojnija ljudska bića ikada rođena kao Srbi, biće osuđeni na nekoliko ljudskih večnosti u (doduše, odviše komfornom) zatvoru; strašne, besramne pojave tipa Krajišnik ili Plavšić ostaviće dosta godina svojih bezvrednih života iza rešetaka; ono nešto Šešelj će dvanaest godina biti na slanoj vazdušnoj terapiji Severnog mora; frankista i frankovac Tuđman i mračni, tupoumni ustaša Šušak umreće, doduše, prerano da lično izađu pred sud, ali će njihova politika, bar ona bosanska, posthumno biti proglašena zločinačkom, a njeni glavni izvršioci istrunuće u reštu. I to je samo delić priče, ima tu još mnogo krupnih, srednjih i sitnih ukoljica raznih profila. I onda bi me zamišljeni gost iz budućnosti pitao: „Kako ti izgleda takva perspektiva? Deluje li ti to kao nešto što treba da postoji?“ Rekao bih DA, s velikom radošću…

Tog gosta, dakako, nije bilo, a Tribunal, evo, prestaje da postoji, praćen prigodnim „sahranama“, u prezrivo-neprijateljskom tonu, u kojekakvim srpskim i hrvatskim medijima, a u sličnim se tonovima izjavljuje i najveći deo one duhovne i moralne mizerije od koje se sastoji politička klasa u ovim našim državama. Svi su, vidim, nešto „nezadovoljni“ i „razočarani“, svi Tribunalu mere i broje greške i promašaje, praznine i nedostignuća, a sve je to ponajčešće praćeno onom iritantno idiotskom mantrom kako Tribunal, eto, „nije doprineo pomirenju među državama i narodima“ nego je čak „doprineo stalnom otvaranju starih rana“ i beskonačnom nastavljanju napetosti i konflikata „na ovim prostorima“.

Ništa od ovoga nije tačno, ali je zato sve preglupo, i uz to još i bezmerno pokvareno. Najpre, nema tog suda na svetu koji bilo koga s bilo kim „miri“, niti „ispisuje istoriju“ kojom će svi biti zadovoljni: ni jedan sud, pa tako ni ovaj, nije ni simpozijum istoričara niti je iscelitelj ljudskih duša ili neka slična kičerozna new age pojava: on je tu da sudi prekršiocima zakona, i to je sve. Pri čemu, dobro znamo, nikada neće svi prekršioci zakona odgovarati – iz razloga, sublimativno rečeno, nesavršenosti ovoga sveta – ali ideja je u tome da ih odgovara što je moguće više, a da pri tome ne odgovara niko ko je nedužan; to je nešto najbliže Pravdi dokle nesavršeno ljudsko biće može da dobaci.

Dalje: ništa od onoga što je Hag uradio dobro, ali i ništa od onoga što je uradio loše, ili nije uradio a trebalo je da uradi, nije moglo pokvariti ama baš ništa „na ovim prostorima“. Ako dvadeset i kusur godina posle ratova još živimo gotovo pa u ratnoj psihozi i u tome primerenoj atmosferi netrpeljivosti, onda je to zato što takvo stanje uporno odr(a)žavaju oni koji vladaju svakom od ovih naših država, i oni koji diktiraju njihovu ukupnu društvenu, medijsku i kulturnu atmosferu, a to su uglavnom oni isti koji su to činili i u ratno vreme, kao i njihovi ideološki naslednici. A njih ne bira i ne trpi tamo neki „Hag“, nego mi.

Naposletku: šta je to u čemu je Tribunal navodno tako strašno omanuo? Lako je primetiti da su se neki koji jesu krivi jer zločin postoji, a nema na vidiku nikoga drugoga ko bi za njega mogao biti krivlji i odgovorniji od njih – izvukli. S druge stane, nema nikoga, ali zaista baš nikoga, ko je osuđen a da nije kriv, da je tamo zalutao, pao s Marsa, nevin i naivan kao poslovična francuska sobarica. Ako nisu svi krivci odgovarali – a to se, da se ne lažemo, još nikada i nigde nije dogodilo otkad je sveta i veka – e pa bogme nije bilo ni da je neko omastio robiju „samo zato što je Srbin“ (Hrvat, etc.), kako nas hulje i njihovi ađutanti stalno uveravaju. Ne, dragi moji. Pogledajte kroz prozor u Beogradu, Nišu, Novom Sadu: niko od prolazećih nije optužen niti osuđen u Hagu. Pogledajte kroz prozor u Zagrebu, Osijeku ili Splitu: niko od prolazećih nije optužen ili osuđen u Hagu. Tribunal nikada i nigde nije sudio „svima nama“: uvek samo „njima“, kojima je i trebalo. Ako se neko od „nas“ iz gluposti ili čega još goreg dobrovoljno solidarisao s „njima“ pa se osetio osuđenim, to je samo njegov problem, i neka izvoli prestati da se prenemaže i da nam ga svima tovari na grbaču.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
27.april 2026. Nemanja Rujević

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

24.april 2026. Filip Švarm

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Nikola Selaković

Komentar

21.april 2026. Sonja Ćirić

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Pregled nedelje

17.april 2026. Filip Švarm

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Peter Mađar, lider opozicione Tise, obraća se svojim glasačima u tamnom manitilu sa tamnom kravatom i belom košuljom

Komentar

13.april 2026. Andrej Ivanji

Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana

Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa

Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Nikola Selaković

Komentar

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1842
Poslednje izdanje

Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji

Koliko živ čovek može da podnese Pretplati se
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem

Združeni napad na zdrav razum

Paralele: Srbija i Mađarska

Borba za duše nagnute nadesno

Intervju: Srđan Dragojević, režiser i pisac

Pokažite kičmu, pokažite obraz

Roman

Poigravanje pravilima igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure