Potpredsjednik vlade zadužen za polaganje vijenca na Staljinov grob, teorije zavjere i „Srpski svet“ napao je lidera Srbija Centar, generala Zdravka Ponoša, da je nosio uniformu a da nije učestvovao u ratu…
Čemu komentar o još jednom Vulinovom baljezganju, sigurno se pita čitalac. Zar već odavno nije dokazano da je taj čovjek lišen sposobnosti da išta suvislo i istinito izgovori?
Čitalac bi bio u pravu da Vulin ne otjelovljava revizije naše novije istorije. Lako je ustanoviti da je Ponoš učestvovao u ratu na svom formacijskom mjestu u protiv-elektronskim dejstvima i sličnim visokospecijaliziranim aktivnostima. Svako koga to zanima, lako može provjeriti biografiju bivšeg Načelnika generalštaba Vojske Srbije. Ona najbolje govori i zašto je Ponoš imenovan na najviši položaj u vojsci.
Stvar sa Vulinom dijametralno je suprotna. Dok se pucalo po Sloveniji, Hrvatskoj, Krajini, Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji, tadašnji generalni sekretar JUL-a zviždukao je pjesme Džonija Štulića i vrtio palčevima. Niko to ne zna, ali da mu je zaprijetila mogućnost da zaista omiriše rat sasvim je moguće da bi stupio u Žene u crnom ili – kud i kako vjerojatnije – zapalio preko granice. Te opasnosti, naravno, za Vulina nije bilo. Držao se maksime – bolje živ i zdrav uz skute Mire Marković, nego mrtav ili osakaćen kao Mladićev vojnik.
A onda su došli mir, „prethodne vlasti“ i u Vulinu je uzavrela ratnička krv. U serijalu „Bombardovanje“ koji je radilo Vreme film emitiranom na RTS-u, mrtav-‘ladan je slagao u kameru da se 1999. prijavio u dobrovoljce, ali da je odbijen jer su vojsci trebali pripadnici PVO-a, a on je, eto, pješadinac. Kada je potom pukla bruka da nije ni služio vojsku, vadio se na visoku dioptriji. No, ona mu nije smetala da odsluži petnaestodnevni „dug državi“ kao ministar obrane u četrdeset i sedmoj godini…
Sve ovo o Ponošu i Vulinu javnost dobro i odavno zna. Zašto uprkos svemu režim nastavlja sa lažima?
Odgovor je prost: zato da bi prikrili ružnu prošlost i prigrabili tuđe zasluge; zato da bi ispalo da na rat nisu huškali Vućić, Šešelj i Sloba Milošević, već Lazović, Ponoš, Đilas i Miki Aleksić; zato da bi iz javnog prostora uklonili svaki argument; zato da bi svoje srljanje iz poraza u poraz prikazali kao niz velikih pobjeda; zato što vjeruju da će kontrolom nad prošlošću, zavladati i budućnošću.
U svemu ovome, Vulin dođe poput laboratorijskog miša koji stalno pomjera granice laži, sluđivanja i nasilja nad zdravim razumom. Kako stvari stoje, trenutno im je samo nebo granica.
