Da se Mićko odluči da napiše novu verziju „Nacionalnog parka Srbija“, među prvim stranicama moglo bi da stoji: „Upoznajte Ćacija“. A i B ekipa, lepo složeno.
A ekipa – „momci“
Staro srpsko zanimanje još od 19. veka: batinaši za sve režime, od Karađorđa do Vučića. Uniforma nije obavezna, poslušnost jeste.
Upoznajmo neke od naprednjačkih batinaških vedeta.
Đorđa Prelića, na primer. Dobio je 35 godina zatvora kao organizator ubistva Brisa Tatona (uhapšen u bekstvu kod Barselone), ali mu je Apelacioni sud kaznu smanjio na 15. Odležao je 10.
Ili Jovana Coju Kecmana, bivšeg vođu navijača FK „Novi Sad“, osuđenog na sedam godina zatvora zbog pokušaja ubistva bivšeg policajca. Takođe je bio u bekstvu, a uhapšen je po Interpolovoj poternici u Nemačkoj. Presuda mu je potvrđena 2019. Danas je na slobodi. Lista je veoma duga.
O njima je svojevremeno pisao Teofil Pančić, pitajući se da li su „momci“ oznaka (krimi) žanra, političkog opredeljenja ili zapravo – zanimanja?
Odgovor je jasan: zanimanje. Posao im je prebijanje građana i slične nelegalne operacije. Ali kada je režim naručilac „usluge“, policija im dođe takoreći kao lično obezbeđenje.
„Momci“, pisao je Teofil, „umeju da nanjuše krv – i uvek su spremni da je poližu.“
Oni su batinaši-plaćenici, spremni da rade za onoga ko bolje plati. Danas ih plaća Aleksandar Vučić. Tu nema ideologije, nema ideja i nema iskrene podrške SNS-u. Međutim, ima napretka u društvu: danas su postali jedna od glavnih poluga aktualnog režima.
No, već sutra će bez ikakvog problema, vezati konja gde im drugi gazda kaže.
B ekipa – državni službenici
Postoje i oni koji su direktan proizvod vladavine Srpske napredne stranke. Nemaju optužnice i zatvorski staž, niti liče na huligane koji razbijaju glave.
Po svemu sudeći, režim ih plaća iz budžeta, zaposleni su u državnim firmama poput „ekipa“ iz PIO fonda, radnika socijalnih centara i sličnih.
Nemaju nikakve kvalifikacije – diplome su kupili, radna mesta dobili preko SNS-a i sve što treba da rade jeste da budu poslušni. Imaju lažne životopise i nemaju šta da rade.
Dok su bili u dvadesetim, dobili su državnu sinekuru i hiljadu ili hiljadu i po evra mesečno. Svakako, ako izuzmemo one malo veće face.
Danas, u tridesetim, šta znaju? Uglavnom ništa. I šta mogu da rade? Dežurali su za partiju, špijunirali kolege, sedeli na štandovima i, više od svega, batinali kad im se kaže. Sada su stanovnici Ćacilenda.
Šta će uraditi ako vlast padne? Ne znaju. Da li među njima ima onih koji uživaju u mlaćenju devojaka i momaka? Verovatno. Ipak, da li bi mnogi od njih dali dva dinara da izađu iz kola? Bi.
Jer koliko god da strahuju šta će oni ako partija ode, teško da će za tih 120.000 dinara ili nešto više rizikovati živote da bi održali jedan režim i jednog čoveka.
Da je drugačije, Vučić ne bi iz vedra neba pozvao pobunjene studente na dijalog, niti bi izgledao onako izgubljeno. Oseća i on da od batinaša na duge staze ‘leba nema.