
„Uvek na stani dobrog i pravde"
Održana komemoracija Filipu Davidu
Prema rečima Svetislava Basare, posle smrti Filipa Davida ostala je velika praznina koja će biti delimično upotpunjena Davidovim delima
Teofil Pančić pružao je smislenu alternativu svakom vladajućem poretku, bednim državama nastalim na ruševinama Jugoslavije i osiromašenoj kulturi iza koje ne stoji ništa “osim mržnje, sujete i vlasti”
Teofilovo pisanje sam upoznao kao brucoš živeći sa Milanom u Višnjičkoj banji, Metalska 13. Ako sam nekada i propustio da kupim „Vreme“ četvrtkom, Milan nije nikada. Gutali smo tekstove novinara ovog nedeljnika, koji su nam otvarali društveno-politički svet koga smo, tih dana, početka studentskih protesta 1996/1997, postajali svedoci i akteri. Ipak od svih njih, koje smo voleli i zaklinjali se u njih, Teofil je bio najobuhvatniji i najsnažniji slovoslagač naših mladih, do pola tek ispisanih palimpsesta.
Kad kažem najobuhvatniji, mislim na zahvat Teofilovog pera, koje je ogromnom energijom nanosilo na nas ogromnu količinu oštre, bistre i ironične reke misli, nabujalih pritoka citata, nepoznatih autora i njihovih knjiga, šumova muzičkih referenci i života grada kroz koji protiče.
Snažna je ta voda bila, a u njoj bogatstvo svake kapi. Sve složene onde gde treba, u temeljnom iskustvu saznanja koje nije „okovana svijest u zlatnom izdanju“ nego ispisana korica poderane knjige. Poderane od previše čitanja.
Novi filmovi, nova muzika i pre svega nove knjige dospevale su u našu skromnu sobu koju smo Milan i ja delili kod gospođe Mileve, penzionerke i obožavateljke Slobodana Miloševića, brzinom svetlosti, istog trenutka kada bi ih Teofil preporučio.
Anatomija političkih aktera
Blistava anatomija političkih aktera tog vremena – smešna, otrežnjujuća i odgovorna – bila je odlika kolumni u rubrici „Nuspojave“. Te kontraindikacije su kod nas stvarale jednu vrstu emulzije otpora, samozadovoljnosti mladosti i novog znanja koje je dolazilo iz teške, barokne rečenice nezapamćene na prostorima od Triglava do Đevđelije.
I kao kod svakog vrhunskog umetnika, recimo gitariste kada gitara dobije poseban zvuk, „herc minutu“, tako je Teofilov tekst formirao sopstveni oblik, notu i „twist“. Upotreba svih mogućih južnoslovenskih reči koje je smatrao prikladnim i najadekvatnijim da njima opiše pojavu, poveže misao ili da ubojito značenje rečenici, otkrivala je ne samo njegovu široku lingvističku geografiju nego i sputanost izražavanja u zabranima nacionalne samosvesti i šovinizma. Ja sam najviše voleo kada je koristio prilog međutim na makedonskom, „megjutoa“.
Nekoliko godina kasnije sreli smo ga Milan i ja na jednoj kućnoj žurci u Zemunu, došlo je doba postpetoktobarske slobode, a on je sedeći u mraku jedne sobe razgovarao sa ljudima okupljenim oko sebe. I tada smo osećali da nam je previše dao i da smo ga previše čitali da bismo mu prišli da se upoznamo. Trema je bila parališuća.
U tim godinama nepotpune i delimične transformacije Miloševićevog režima, svi su se već opustili i svojim konformizmom prepuštali scenu, a on se i tada jednako oštro obračunavao sa populizmom, glupošću, sitničarstvom, uskogrudošću, politikanstvom. U svakom sistemu to mu je bio najveći neprijatelj i on ga je uredno prepoznavao, secirao i ismevao.
Borbena alternativa
Vojin Dimitrijević je govorio da su „humor i ironija znak pameti i skromnosti onoga koji iznosi neku tvrdnju.” Vojin i Teofil su se poznavali. On je dolazio kod nas u školu ljudskih prava i često govorio o medijskoj sceni Srbije u okviru predavanja o ljudskim pravima u praksi.
Skroman i ironičan, nastupao je sporo, uzbuđujući se svakom novom istinom koju bi izrekao u prethodnoj rečenici i sam šokiran potencijalnim posledicama izgovorene istine. A onda bi reči postale brže uzbuđenije kratke, logične. Govor bi završavao uzbuđen i zabezeknut sobom zbog nepostojanja alternative. Borbene alternative protiv nacionalizma, mržnje i nekulture. Jer ja mislim da je on to tražio. Smislenu alternativu vladajućem poretku, bednim državama nastalim na ruševinama Jugoslavije i osiromašenoj kulturi iza koje ne stoji ništa “osim mržnje, sujete i vlasti”.
I na kraju znam da je želeo da dođe do nove slobode, da radikalsko blato opet završi na smetlištu istorije. Ali Teofil bi bio Teofil u svakom sistemu i svuda bi našao “nuspojave” društva. Zato je on sam po sebi osobeni znak, iza koga ne stoji niko, kao i u Arsenovoj pesmi i istoimenoj zbirki Teofilovih tekstova.
Autor je direktor Belgrade Centre for Security Policy (BCSP)
Prema rečima Svetislava Basare, posle smrti Filipa Davida ostala je velika praznina koja će biti delimično upotpunjena Davidovim delima
Nekadašnja profesorka Fakulteta dramskih umetnosti, teatrološkinja i prevoditeljka preminula je u Beogradu, posle duge i teške bolesti
Preminuo je akademik Ljubomir Simović, jedan od najvećih modernih srpskih pesnika i dramskih pisaca, čovek koji nije želeo da ostane nem na stvarnost u kojoj je živeo. „Kafana ‘Šargan’ je šezdesetih godina bila ostrvo odbačenih na periferiji Beograda, a danas je cela Srbija postala kafana ‘Šargan’. Kafana puna poniženih ljudi bez perspektive i nade“, pričao je Simović za „Vreme“ 2014. godine
Filip David, jedan od najznačajnijih srpskih književnika i intelektualaca, preminuo je u Beogradu posle duge i teške bolesti, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag u savremenoj književnosti i kulturi
O Filipu Davidu kao piscu srpske književnosti iz njenog najkreativnijeg posleratnog doba moglo bi dosta da se kaže, ali je malo rečeno – napisao je Branko Kukić na početku uvodnog teksta dvobroja časopisa “Gradac” koji je posvećen Filipu Davidu.
U njemu je delić Davidovog opusa, poput Skice za priču o snu, Bunara u tamnoj šumi, Jedne noći u Varšavi, Ničije zemlje, drame Jednog dana, moj Jamele, scenarija Svetovi u haosu, njegova prepiska sa Mirkom Kovačem i Borislavom Pekićem, pa i tekst koji je Filip David govorio u Narodnoj biblioteci Srbije na dodeli priznanja za Najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka za roman Kuća sećanja i zaborava, tekst koji je počeo ogradom od prisustva Tomislava Nikolića, tadašnjeg predsednika Srbije. “Poštujući instituciju predsednika, ja od 90-ih ne podržavam njegovu nacionalističku i ratnu politiku. Njemu nije mesto ovde i ovim povodom”, rekao je David pred zvanicama.
U dvobroju su i tekstovi poštovalaca Filipa Davida o njemu. Jedan od tih, tekst Svetislava Basare Princ “Galerije”, objavljujemo.
Na kraju uvodnog teksta koji je naslovio Filip David – Sve je u vatri, Kukić kaže da mu nije bila namera da objavi sve važne tekstove koji su napisani o Filipu Davidu, nego da kaže više “o jednoj posebnoj atmosferi i temperaturi koje donose posebno strujanje, predstavljeno na poseban način, jer svaka književna epoha ima posebne stvaraoce koji svet, unutrašnji i spoljašnji, gledaju iz posebnog ugla – petog – u kvadratnoj sobi. Ovaj peti ugao istovremeno ruši staru i stvara novu kuću”.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve