Osvetnička otpuštanja nastavnika i direktora nisu tek administrativni potezi vlasti niti unutrašnje stvari školskih kolektiva. Ona su prosto demonstracija sile. Njihova poruka nije upućena samo onima koji su ostali bez posla, već celom društvu: obrazovanje je polje koje vlast želi da, blago rečeno, pokori, a zapravo devastira, i svaka pobuna protiv političke kontrole biće najsurovije kažnjena. Autoritarni režimi dobro znaju da se demokratija rađa u učionicama i bibliotekama, a da se slobodna misao najlakše uguši tako što se uguši njen prenosilac. Obrazovanje nije neutralna zona. Nastavnici i direktori, ma koliko delovali „nezainteresovano za politiku“, u prirodi svog posla nose ono što je za autoritarni poredak opasno: insistiranje na argumentu, na kritičkom razmišljanju.
Važno je razumeti i širi kontekst. Osvetnička otpuštanja nisu samo hir jednog lidera ili znak autoritarne „nervoze“, već deo šire strategije. Lokalne kabadahije, kao i mnogi drugi lideri koji vladaju kroz spregu autoritarizma i neoliberalnog kapitalizma, u obrazovanju ne vide prostor slobode i razvoja, već pretnju i trošak. Cilj je da se obrazovanje obesmisli, da se svede na puko obučavanje za najniže pozicije u globalnim lancima rada – tamo gde je „motač kablova“ (uz dužno poštovanje prema ljudima koji taj posao rade) obrazovni ideal, samo obrazovanje mora biti obezvređeno jer u takvom horizontu nema potrebe za nastavnicima koji podstiču kritičko mišljenje, niti za direktorima koji brane autonomiju škole. Potrebni su mu samo poslušni instruktori za formiranje jeftine, zamenjive radne snage. U tom smislu, gaženje obrazovanja je „racionalna“ strategija sistema koji se održava na potčinjenosti i nestručnosti, a ne „samo“ osveta režima.
Sažaljenje i prava solidarnost
Tu dolazimo do pitanja solidarnosti. Kada su prethodni talasi mrcvarenja nastavnika zahvatili naše škole, društvo je reagovalo ograničeno, ali ljudski: sakupljali smo pomoć, solidarno stajali uz ljude čije su egzistencije bile ugrožene. To nije mala stvar. Ali pokazalo se da takva solidarnost, iako nužna, nije dovoljna. Ovaj „humanitarni refleks“ svakako ublažava posledice, ali ne menja sistem, tj. uzroke stanja. On se zadovoljava time da preživi pojedinac, ali ne preispituje zašto je ceo sloj društva doveden u situaciju da jedva preživljava.
Prava solidarnost mora biti više od kratkotrajnog sažaljenja. Ona podrazumeva spremnost da branimo principe, a ne samo ljude. Kada nastavnik izgubi posao zato što je odbio da se povinuje političkoj volji, to nije privatna nesreća, već javna opomena svima nama. Ako to vidimo kao nečiji „lični problem“, onda autoritarna logika pobeđuje.
Ako, pak, shvatimo da se time udara u samu ideju obrazovanja kao zajedničkog dobra, tada se otvara prostor za solidarnost koja je politička i društveno transformativna. Solidarnost se, delimično, zasniva na uviđanju zajedničke sudbine. Ljudi su skloni da pomognu drugome kad vide nepravdu, ali su spremni da se bore tek kada osete da ista nepravda preti i njima. Zato pitanje „šta je sa solidarnošću?“ zapravo znači: da li ćemo nastaviti da reagujemo samo kada posledice dopru do pojedinaca koje znamo, ili ćemo priznati da se svaki napad na nastavnika tiče i naših života, naše dece, našeg prava da mislimo slobodno?
Izostanak masovne reakacije
Moramo konstatovati da masovna reakcija na osvetnička otpuštanja, za sada, izostaje. Kod dobrog dela populacije to je posledica činjenice da planska strategija vlasti – da bunt unutar obrazovnog sistema, a time i sam obrazovni sistem, što brže i jednostavije uguši – uspeva.
Tekuća dešavanja su od velikog dela građana skrivena (mediji sa nacionalnom pokrivenošću o tome ne izveštavaju) ili izvitopereno predstavljena (iz Ministarstva stižu poruke da je sve u najboljem redu), a hronični antiintelektualistički narativ režima se sasvim dobro primio: prosvetari (sa različitih nivoa obrazovanja) prikazani su kao džabalebaroši i ničim neizazvane dokone bunadžije koji primaju polumilionske plate, kao teroristi koji ruše državu i huškaju studente na nasilje. Lako je „opravdati“ da demonizovani nikakvu solidarnost ni saosećanje ni ne zaslujužuju, ionako su sami krivi, „ruše državu“, oni koji zapravo ovo društvo, njegove institucije i kulturu, reprodukuju, iz generacije u generaciju. Predsednik svih građana je lično profesorima obećavao “krompir” umesto plate. Pravi predsednik svih građana bi morao da kao papagaj ponavlja onu koja se onom što je taj krompir u Srbiju prvi doneo legendarno pripisuje: “Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce”…
Gde su nestali sindikati
Moramo, dalje, konstatovati da, u ovom slučaju, „solidarno“ svakako znači i – sindikalno. Jedan od paradoksa trenutne situacije jeste odsustvo reakcije sindikata. Ako solidarnost predstavlja društvenu energiju koja može da zaštiti obrazovanje i nastavnike, onda bi sindikati trebalo da funkcionišu kao kanal i organizacioni okvir te solidarnosti. Njihova pasivnost ili nedovoljna mobilizacija šalje signal društvu da se institucije za kolektivnu odbranu praktično ne aktiviraju, čime se dodatno podstiče atomizacija i osećaj nemoći među građanima. Pre nego što solidarnost može da se proširi u širu, političku snagu, potrebna je sindikalnost – organizovana sposobnost da se kolektivno deluje, jasno artikulišu zahtevi i stvore mehanizmi pritiska. Bez toga, reakcije ostaju fragmentarne i kratkog daha.
Moramo, takođe, konstatovati da iskustvo iz prethodnih velikih protesta unutar obrazovnog sistema pokazuje da čak i kada prosvetari izlaze na ulicu, podrška ostalih društvenih segmenata gotovo da ne postoji. Sindikati drugih sektora, javnost i političke organizacije uglavnom se drže po strani ili posmatraju problem „iz perspektive tuđeg interesa“. Takav nedostatak međusobne podrške dodatno slabi efikasnost protesta i šalje implicitnu poruku da borba za obrazovanje nije kolektivna obaveza, već individualna bitka prosvetara.
Skuvane žabe
A solidarnost se jača kroz osećaj da nepravda nad jednim segmentom društva preti svima. Približno dvadesetak hiljada ljudi, koliko okvirno ima zaposlenih na univerzitetima, toliko se „zamerilo“ državi da je veći deo ove godine živelo sa 12,5 odsto mesečne plate. Da li je zamislivo da taj broj bude ne dvadeset, već dvesta hiljada ljudi? A dva miliona? I zašto ne? Verovatno zbog one vulgarne, ali otrežnjujuće narodne da je lako tuđim k**** gloginje mlatiti.
Moramo, slično (pa i sasvim lično), konstatovati da smo možda i mi sami, prosvetari, već „skuvane žabe“ – plate nam se dele kada tamo nekome padne na pamet (prošla, recimo, poslednjeg radnog dana u mesecu), nezakonito doneta 35:5 uredba koja reguliše odnos nastavnog i naučnog dela posla za ishod će imati zakonski upitne i po neakreditovanim procedurama zarađene diplome, a dobar deo nastavnog kadra već sada faktički se čini viškom (jedan nastavnik sada treba da drži skoro onoliko časova nastave nedeljno koliko i dvojica po prethodnoj uredbi 20:20).Na masovno gaženje radnih prava, malo fakulteta i zaposlenih je reagovalo stupanjem u štrajk. Krivi smo (sa)mi?
Rešenje je u pobuni
Ali moramo, naposletku, konstatovati da reakcija na osvetnička otpuštanja svakako ima. Pobunjeni i slobodni univerziteti, deo akademske zajednice, jesu reagovali, od saopštenja, preko učešća u protestima, do organizacije pravne pomoći za nastavno osoblje. Reaguju i sâmi oni koji su direktno pogođeni – u najvećoj osnovnoj školi u Beogradu i Srbiji, „Pavle Savić“, nastavni kolektiv je, kako sada stvari stoje, izvojevao malu pobedu nad režimskim progonom direktora.
Možda je to početak, neko mora prvi da zazviždi ili vikne: „Ua!“, pokaže da je moguće. Da li će tako biti – najskorije vreme će pokazati. Sve dok ima i jednog koji nije ubeđen, čak i ako je porobljen (a ima nas mnogo i nećemo nikuda), onaj gore neće imati mira. Rešenje je u pobUni(verzitetu)!
Ali ako smo išta naučili iz prethodnih otpuštanja, onda je to da solidarnost mora prerasti iz „humanitarne“ u političku. Nije dovoljno sakupljati novac za one koji su ostali bez prihoda; potrebno je (doslovce) stati uz zaspolene u obrazovanju i njihove zahteve. Potrebno je da univerziteti stanu uz osnovne i srednje škole, da roditelji stanu uz nastavnike, da intelektualci stanu uz direktore koji odbijaju poslušnost, da svi ostali sektori društva stanu uz prosvetu. Moraju svi da (u)stanu. Naše društvo mora odlučiti da li će ostati na nivou saosećanja, ili će solidarnost uzdignuti na nivo političke obaveze.
Odavno smo prestali da se pitamo čemu nama služi država, ako sve moramo sami i, sada po pravilu, na ulici (što je, samo po sebi, problem)? Vreme je da se svi zapitamo čemu se nadaju drugi segmenti društva dok gledaju kako prosvetari bitke za interes svih biju sami? Može se ispostaviti da su ti prosvetari najbolji, ali i poslednji.
Autor je univerzitetski profesor