Lider DOS-a pred Haškim sudom

Kada se ljeti 1999, u prepunom beogradskom Medija centru, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-pukovnik u penziji Momčilo Perišić stavio na dispoziciju građanima i opoziciji u borbi protiv mrskog nenarodnog režima, jasno je bilo da ga listersko odijelo nekako guši i steže i da se novopečeni političar mnogo bolje osjeća u uniformi. Odsječnih kretnji i osebujnog vokabulara svojstvenog neumrloj JNA, činilo se da očekuje od voditelja Nebojše Spajića, onako generalski snishodljivo, da komanduje „mirno“ novinarima, pa da im se tek onda obrati. Po okončanju konferencije za štampu, Perišiću je prišla jedna od viših političkih službenica UN-a i zamolila ga, preko prevodioca, da uz ručak prokomentiraju aktuelne događaje. General je glatko odbio: što on ima da objašnjava strancima. A novinarsko pitanje kojoj se stranci namjerava pridružiti, iskreno ga je začudilo – zar ne bi bilo bolje da se partije i njihovi lideri stave pod njegovu komandu?

RATNI DANI: Rođen 22. maja 1944. u sada već slavnom selu Koštunići pored Gornjeg Milanovca, Momčilo Perišić je stekao tipičnu oficirsku karijeru u JNA do 1991: srednja škola u Čačku, Vojna akademija kopnene vojske (artiljerija), zasnivanje porodice, rješavanje stambenog pitanja, selidbe (ukupno petanest puta)… U oružanim snagama socijalističke Jugoslavije, ovakav životni put je utabano i sigurno, uz malo ambicije, vodio do pukovničkog čina; generalske zvjedice i hrastovo lišće pak zavisili su od kadrovskog ringišpila i nacionalnog ključa. Da li bi Perišić u tim okolnostima ikad postao general, nitko ne može da kaže, ali da mu ambicija nije bila slabija strana ličnosti, sasvim je izvjesno. Diplomirao je tako Psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu (akademsko civilna titula bila je modni krik u JNA sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća), završio Komandno-štabnu akademiju i Školu nacionalne obrane.

Kada su započeli sukobi u Hrvatskoj 1991, Perišić se, za razliku od dobrog dijela svojih stambeno zbrinutih kolega pukovnika, nije naprasno razbolio ili zaključio da to nije njegov rat i prijevremeno se penzionirao: artiljerijski školski centar u Zadru čiji je bio komandant zatekao se u blokadi hrvatskog Zbora narodne garde i policije.

No, nije baš sve bilo tako crno kako što je izgledalo na prvi pogled. Na svega nekoliko kilometara od grada bila je artiljerija Kninskog korpusa, pripadnici 63. padobranske brigade čvrsto su držali obližnji aerodrom Zemunik, pa je Perišić oktobra 1991, poslije pregovora, napustio kasarnu sa cjelokupnim ljudstvom i tehnikom. Nekom čudnom igrom slučaja Zadar je neraskidivo povezao njegovu sudbinu sa sudbinom dvojice ljudi: budućim velikim prijateljem i nekom vrstom uzora Ratkom Mladićem koji je bio na čelu Kninskog korpusa, i Slobodanom Miloševićem koji je u istom školskom centru svojevremeno sticao zvanje rezervnog oficira. U Hrvatskoj je Perišić zbog granatiranja grada osuđen na dvadeset godina zatvora u odsustvu; zanimljivo je, međutim, da se Zadar ne pominje u optužnici Haškog tribunala.

Artiljerijski školski centar se poslije napuštanja Hrvatske skrasio u Sarajevu (1992). Za njegovog komandanta počeo je helikopterski uspon: prvo čin general-majora, a potom postavljenje za komandatna Bilećkog korpusa sa sjedištem kod Mostara. Tadašnji režimski mediji u Srbiji slavili su Perišića kao srpskog heroja, a krajnje jadan bilans dotadašnjeg ratovanja JNA pripisivali „izdajnicima“, „komunjarama“ i oficirima nesrpskog porijekla. Onako ambicioznom i samouvjerenom, brzo su mu hvalospjevi udarili u glavu. Ne zna se da li ga je nenadani susret sa „crvenim beretkama“ rashladio, ali izvjesno je da je u toj prilici pokazao hvale vrijedan pragmatizam. Elem, kada je ove štićenike Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija upitao da tko ih je poslao u njegovu zonu odgovornosti, odgovorili su mu da on to dobro zna i da ima minut da im se skloni s očiju – što je on u datom roku i učinio.

Perišić je u Mostaru stekao dva nadimka: „Vitez“ u Miloševićevim medijima i „Midnight calling“ u samom gradu. Naime, volio se javljati u noćni program lokalnog radija, zahtjevati povlačenje ili prekid paljbe protivnika, prijetiti otvaranjem artiljerijske vatre… Posebno je upečatljiv bio nastup u kome je obećao da će biti u stanju, kada zamuknu njegove topovske cijevi, skočiti s najviše zgrade u gradu… Mostar spada u jedan od najrazrušenijih gradova u bivšoj Jugoslaviji i njegovi žitelji vole da kažu da je ono što je Perišić započeo završio komandant Hrvatskog vijeća obrane Slobodan Praljak, također haški optuženik. Interesantno je da je Perišić u svom kabinetu potpredsjednika Vlade Srbije imao ulje na platnu na kome je bio stari mostarski most i da se, kao i u zadarskom slučaju, u optužnici Haškog tribunala ne pominje njegovo vojevanje na tim prostorima.

NAČELNIČKI DANI: Tek u Vojsci Jugoslavije bljesnula je Perišićeva zvijezda: načelnik štaba Treće armije u jesen 1992, njen komandant u aprilu 1993. i, već od avgusta iste godine, načelnik Generalštaba. Što da se kaže – 1991. pukovnik, 1993. general-pukovnik. I uopće, dok su se u vojsci smjenjivale afere jedna za drugom, on je stajao kano klisurina. Ispravan je bio po svim Miloševićevim kriterijumima, a i više od toga. „Kako mogu da budem veštak kada sam mesec dana nosio bombu u tašni da je bacim na tog izdajnika ako ga sretnem“, odgovorio je na poziv da vještači pred Vojnim sudom u slučaju nakazne i lažne optužbe (da je 1991. predao Varaždinski korpus hrvatskim trupama) generala Vladimira Trifunovića.

Upravo ovi načelnički dani generala Perišića tema su optužnice Haškog tribunala. U najkraćim crtama: logističko i kadrovsko snabdijevanje srpskih prekodrinskih vojski, kontrola nad njima, nesprečavanje ratnih zločina i nekažnjavanje odgovornih zapovjednika koje je imao pod kontrolom i slično, a u konkretnim slučajevima Sarajeva, Zagreba i Srebrenice. Kako će se Perišić braniti, vidjet će se, ali da je u tom periodu s Mladićem održavo najtješnje odnose, ne može se osporiti. „Vojska Jugoslavije bila je u tijesnoj vezi sa Vojskom Republike Srpske i Srpskom vojskom Krajine“, objašnjavao je Perišić poslije petog oktobra 2000. „Razloga je bilo više – s jedne strane, jer je to bila jedinstvena vojska; s druge, jer je imala svoje pripadnike na svim tim prostorima, a s treće strane, jer je imala tehniku koja je svoju logističku podršku crpila pretežno iz SR Jugoslavije.“ Perišić je sebe doživljavao kao načelnika Generalštaba koji je u sopstvenoj osobi „sublimirao tadašnje srpske entitete“ jer je u JNA „stvarao i stvorio Republiku Srpsku, stvarao i stvorio Republiku Srpsku Krajinu“. Koliko mu je bilo stalo do te uloge jasno je i iz izjava davanih i onda kada je odavno đavo rekao laku noć i Palama, i Kninu, i Martiću, i Babiću, i Karadžiću i Mladiću: „Kada su Republici Srpskoj zavedene sankcije, svi su promenili orijentaciju, čak je doveden u pitanje i moj opstanak na dužnosti jer nisam prekinuo vezu sa VRS…“

Uskoro će i sam Perišić početi da mijenja orijentaciju. Teško da je dijelio Miloševićevo zadovoljstvo zbog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pa kada su na dnevni red došli građanski protesti zbog izborne krađe 1996/97, primio je Čedomira Jovanovića, tada lidera studentskog pokreta i obećao mu da tenkovi neće izlaziti na ulice.

Za vrijeme svog načelnikovanja Perišić je sticao sumnjivu slavu: među nacionalistima i profesionalnim nacionalnima radnicima bio je među svojima, u dijelu tadašnje opozicije doživljavan je kao prihvatljiv liberal iz režima, obično građanstvo tretiralo ga je kao šefa najpopularnije institucije u državi. A što se o njemu mislilo u vojsci, ilustrira vic iz tog perioda: „Što bi bilo kada bi se Perišić pojavio na beogradskom buvljaku?“ – „Pola prodavaca bi mu salutiralo.“

Da li je u cijelom ovom kontekstu Perišić predstavljao neki problem za Miloševića? Teško. Za sve vrijeme njihove suradnje uvijek se znalo tko je gazda, tako da nisu bili rijetki slučajevi kada bi se Milošević obratio Perišiću riječima: „Mali, Mladić je negdje kod Bihaća. Nađi mi ga…“ Načelnik Generalštaba je, tu i tamo, dvosmisleno i u aluzijama znao da se u javnosti požali na težak materijalni položaj Vojske, ali dalje od toga nikad nije išao.

A onda se, 1998, otvorila kriza na Kosovu. Vidjevši kako su mu prošli rani drugovi iz Hrvatske i BiH, Perišiću se nije srljalo u rat. Na drugoj strani, bio je svjestan da za Miloševića neće biti ništa više do pukog izvršioca i da na tom terenu nikad neće steći slavu ratnog komandanta poput one Mladićeve. No, nije se tek tako predao. Najprije je od Miloševića tražio da se na Kosovu uvede vojna uprava – čime bi upravo on dobio vlast u pokrajini. Kada je odbijen, započeo je – uvrijeđen – priče o hitnom ulasku u Partnerstvo za mir i NATO. Koliko iz razloga zdravog razuma, toliko iz osjećaja da ga Milošević sve više zaobilazi u kosovskoj krizi 1998, Perišić je ozbiljno shvatio prijetnje generala iz NATO-a. No, dok se njegova zvijezda gasila, na vojnom nebu je kao kometa zasijao general Nebojša Pavković. Nekoliko dana prije nego što će biti smijenjen i otpušten, Perišić je u Gornjem Milanovcu održao govor u kome je upozorio na posljedice rata s NATO-om i potom na više od godinu dana zašutio. Retrospektivno gledano, to je bio njegov najslavniji period: u čaršiji se šuškalo da je sa Jovicom Stanišićem iz najplemenitijih pobuda pripremao državni udar protiv Miloševića. Ipak, rečenica iz milanovačkog govora da su „amateri sve pokvarili, uključujući i prostituciju“, više svjedoči o uvrijeđenosti jednog generala što mu se ne poštuje „izvršna“ nego o ozbiljnom sagledavanju kosovskog problema.

POLITIČKI DANI: Perišić je za vrijeme NATO intervencije „tugovao sa svojim narodom“, a ubrzo poslije nje osnovao svoj Pokret za demokratsku Srbiju. Kako se ostale političke partije iz nekog nepoznatog razloga nisu htjele uključiti u njegovu organizaciju, morao je on ući u Demokratsku opoziciju Srbije. Tu je živio životom tipičnog lidera male stranke ove devetnaestočlane koalicije: sjednice, svađe, intervjui za vrijeme kojih je pušio cigaretu za cigaretom i crtao šeme napada i obrane na papiru ispred sebe, odlasci u Crnu Goru… Na tim putovanjima, Perišić je shvatio da su ti stranci i ti diplomati sasvim pristojan svijet: ljubazni, predusretljivi, malo pričaju, mnogo vole da slušaju, dive se inteligenciji i obavještenosti sugovornika, hoće da pomognu. Ipak, u pretpetooktobarskom periodu, Perišić se kao lider DOS-a najviše istakao u divovskoj borbi protiv Nebojše Pavkovića, borbi koja je mogla da se uz gusle opjeva. Tada bivši načelnik Generalštaba o aktualnom je govorio kao o članu Miloševićeve kamarile, bolesnom karijeristi koji ne razumije svjetske tokove, najbesprizornijem profiteru… Uzvraćanje je bilo žestoko: Pavković je Perišića nazivao posilnim Veslija Klarka, slabunjavim i hendikepiranim srpskim Pinočeom i sve u tom pravcu.

Onda se zbio Peti oktobar. Perišić je u sklopu DOS-a bio zadužen za vojsku, pa je u toku noći 5/6. oktobra 2000. zajedno s Goranom Svilanovićem automobilom išao od jedne do druge kasarne i tu, preko žice, kao ekspert, gledao što radi vojska na „pisti“. Kako se sve dobro završilo, a Pavković uprkos svemu ostao na svom položaju, Perišić je u Vladi Zorana Đinđića postao potpredsjednik zadužen za bezbjednost. Svoj novi položaj shvatao je vojnički savjesno: na posao je stizao u sedam ujutro, strog ali pravedan prema suradnicima. Jedan od njih je bio i Slobodan Vuksanović, aktualni ministar prosvjete, koji je tada izjavio da je PDS-u pristupio zbog poštovanja i divljenja koje osjeća prema liku i djelu njegovog predsjednika.

A onda je došao pad. Zoran Đinđić je bio na nekoj konferenciji u Hajatu sa američkim ambasadorom Vilijemom Montgomerijem kada mu je ujutro 15. marta 2002. zazvonio poseban mobilni telefon.

„Uhapšen Perišić“, saopćeno mu je.

„Šta kažu Kanađani?“, upitao je premijer misleći na tadašnjeg ambasadora u Kanadi Miodraga Perišića.

„Ne Pukovnik (to je bio nadimak ambasadora), već general.“

„Što je radio u Mađarskoj?“, opet je pitao Đinđić.

„Nije uhapšen u Mađarskoj, nego u Beogradu i uhapsila ga je Vojska.“

Više se nije imalo što reći.

Uprava bezbjednosti Vojske Jugoslavije uhapsila je Perišića u noći 14. marta 2002. u motelu „Šarić“ na Ibarskoj magistrali zajedno sa američkim diplomatom Džonom Dejvidom Nejborom pod optužbom za špijunažu. Kod bivšeg načelnika Generalštaba pronađeni su kompromitirajući materijali, a pri pretresu kabinata u Vladi, Perišić je na hodniku sreo Điniđića: „Zorane, ti znaš da sam ja uvek skupljao sve u vezi s Vojskom“.

Ovo hapšenje je otvorilo jednu od najvećih afera u DOS-u. Svađa se vodila oko ovlaštenja načelnika Uprave bezbjednosti Ace Tomića, povjerenja Vojske u Đinđićevu vladu, civilno-vojnih nadležnosti, diplomatskih posljedica i mnogo čega drugog. U svakom slučaju, nakon tajnih video snimaka susreta sa Nejborom koje je Tomić prikazao liderima DOS-a u Palati federacije, Perišić je pod Đinđićevim pritiskom dao ostavku na potpredsjedničko mjesto i, uprkos javnim obećanjima, pozvao se na poslanički imunitet, a kad mu je mandat istekao, nije mu suđeno zbog nerješenog statusa vojnih sudova pred njihovo ukidanje i zbog političkih razloga, prije svega.

EPILOG: Poslije špijunske afere, malo koga je zanimalo što Perišić ima da kaže: prijatelji su ga zaboravili, PDS mu se raspao. Prije otprilike godinu dana viđen je u Haškom tribunalu, razgovarao je s istražiteljima, ali, po svoj prilici, dogovor oko svjedočenja protiv Miloševića nije napravljen. Sam Perišić je obećavao da će, ukoliko bude optužen, dobrovoljno otići. Ovo obećanje je ispunio. Na aerodromu nije bilo pompe, trubača, pečenog praseta niti ministra pravde Zorana Stojkovića da mu čuva strah prilikom leta; kao da osim njegove porodice nitko nije ožalošćen zbog njegovog odlaska, pa ni Brana Crnčević, Kosta Čavoški i slični nacionalni radnici. Biće da je to cijena ceha – domaća rakija i kisela voda – iz motela „Šarić“.

Mada u Ševeningenu vlada specifično bratstvo i jedinstvo, pitanje je kako će bivšem lideru DOS-a biti u ekipi iz Srbije, pošto za otpadnike iz vlastitih redova razumjevanja nema. Kada bi, kojim slučajem, pritvorska jedinica Haškog tribunala bila spavaona JNA, ako već ne bi fasovao ćebovanje, Perišiću bi paljenje bicikla i mazanje lica imalinom bilo zagarantirano.