Zajedno, scenario i režija Majkl Šanks, uloge Alison Bri i Dev Franko
Ako je tačno da su sve priče ispričane još davnih dana, ako je sada sve pitanje veštine, izvodljivost i samosvesti – a izmrcvarena postmoderna, poput onih surovih korseta na telima izmučenih dama onog doba, steže i sputava iole ambiciozne nalete kreativnosti – možda bismo mogli da krenemo u nedvosmisleni rikverc pa da vidimo šta se nalazi u korenu dobre prakse, šta to govori o našem vremenu i onima koji nastoje da nešto stvore u njemu. Kao ogledni primer mogu da nam posluže odlični, kvalitetni i atipični horori koji su ne samo osvetlali “obraz” tom vidno klonulom žanru,nego su uspeli da pridobiju i one koji bi se, bez previše entuzijazma, definisali kao ljubitelji ili poklonici upravo tog žanra. Konkretnije, tri bioskopska horora oduševila su ovog leta: Vrati mi je (Bring Her Back), Trenutak nestajanja (Weapons) i Zajedno (Together). Prva dva su, po priznanju samih autora, dobrim delom nadahnuta baštinom filmova koji se određuju uvredljivom anglo-sintagmom hagsplotation: horori i psiho-trileri u kojima su centralni likovi starije žene, pomahnitale, veoma psihotične, okrutne, opsednute porivom za osvetom i slično (najreferentniji izdanak je film What Ever Happened to Baby Jane?, a ta formula je u filmovima Vrati mi je i Trenutak nestajanja primenjena u likovima koje maestralno tumače Sali Hokins, odnosno Ejmi Madigan). Zak Kreger, reditelj Trenutka nestajanja, kao jedno od ključnih nadahnuća pominje i film Magnolija Pola Tomasa Andersona, a aktuelni horor Zajedno, s druge strane, počiva u nečem mnogo banalnijem i u neku ruku “stvarnosnijem”, u fenomenu zajedničkih profila bračnih “drugova”, parova i partnera na društvenim mrežama. Godinama unazad ta navada je predmet raznoraznih sprdnji na internetu, od kojih su neke zbilja vickaste i zarazno duhovite – poput lažnih reklama za komad donjeg veša u koji istovremeno staju čvrsto pripijena oba partnera.
...…
Majkl Šanks, mlađi australijski filmski autor (i scenarista i reditelj u ovom konkretnom slučaju), tu je znakovitu banalnost iskoristio da se u svom prvencu dugog metra jasno pozicionira na dve strateške i izrazito važne i vitalne tačke. Na prvom mestu, Zajedno je vešto i slasno parče onoga što bismo mogli predočiti kao postkronenbergovski telesni horor, pri čemu bi neki od dobro znanih filmova Dejvida Kronenberga (Muva, Leglo, Videodrom, Egzistencija, Paraziti–ubice…) mogli da nam posluže kao epitomi upravo tog podsoja horora, dok u drugom kraku, na samom vrhu liste znalački izvariranih motiva i krunskih tema, imamo svima lako pojmljiv strah od gubitka identiteta. U tom se pojmu hitro mogu prepoznati i analoške veze sa još pogubnijim strahom od biološke, a ne samo identitetske i metaforične smrti nečijeg sopstva. Zadivljujuće je šta sve Šanks uspeva da uradi i ispripoveda kroz mikrozaplet o mladom bračnom paru na sve evidentnijoj bračno-partnerskoj nizbrdici. Oni odlučuju da se presele u, uslovno rečenu, “dubinu teritorije” na kojoj će, sasvim očekivano i u savršenom skladu sa okoštalim narativnim tropima, njihovi udarni problemi postati još vidljiviji i još ogoljeniji, a onda i teži za suočavanje i rešavanje. Takođe, za svaku pohvalu je sa koliko lakoće, elegancije i preciznosti Šanks u svakoj priči i filmu sa samo desetak govornih uloga uspeva da ostvari privid besprekorne ravnoteže između drame i strave i užasa. U filmu Zajedno ugroženost tela proizlazi iz identiteta koji kreće da kopni u transformativnom procesu sjedinjavanja partnera u metaforičko jedno biće. Nijedna od strana, međutim, u taj preobražaj nije utkala dovoljno sopstvenih posebnosti. Posledica je neželjeni spoj njihovih tela.
Istovremeno, Mili i Timi (igraju ih, odmereno i “sinhronizovano” Alison Bri i Dev Franko) pred našim očima, vođeni sigurnom rukom Majkla Šanksa, očitavaju ono što Džon Kenig u knjizi Rečnik čudnovatih tuga naziva IOCHE – teskoba individualnosti, a onda pojašnjava: “Nikada se zaista ne navikneš na osećaj da si pojedinac. A to je dosta čudno – rodiš se sam i umreš sam. Samo ti nosiš svoje telo i svoje ime. Niko drugi ne može osetiti bol koji ti osećaš, niti čuti zvonjavu u tvojim ušima, niti će ikada moći da usni tvoj san. Samo ti upravljaš tom posebnom riznicom sećanja, jedini pamtiš određene stvari, ili jedini zaboravljaš. Kako je čudno što je tvoj život jedini naseljen baš ovom postavom likova. Plutaš u u moru uzburkanh miljardi, sa samo nekoliko ljudi koje ćeš imati priliku da upoznaš i kojima ćeš verovati. Zbog toga si u stanju stalne napetosti…” Upravo Zajedno ostavlja krajnje sugestivan utisak slika egzistencijalne anksioznosti i kao prikaz bračne teskobe i kao detaljistički portrtet entropije koja nastaje usled straha od gubitka identiteta unutar načelno prihvatljive i poželjne partnerske dinamike. Na sve to, film je snimljen za samo (u produkcionom smislu junačke) tri sedmice, pri čemu se oslanja mahom na fizičku protetiku i veoma taktilno građenje opasnosti i beizlaznosti. U svetlu svega pomenutog, motiv pogubnih i jezivih posledica boravka na nekada sakralnom a ukletom mestu, ovde služi kao zgodna, brzopotezna i vrlo svrishodna dramaturška začkoljica koju ionako već zadovoljni i podmireni poklonici horora lako prigrle, jer brzo postanu svesni da je pred njima izdanak retke sorte – žanrovski temeljno artikulisanog, inteligentnog i uzbudljivog horora, čiji autori imaju da nam kažu dosta toga intrigantnog i univerzalno jasnog. Ulog su, uostalom, krhkost našeg postojanja i identiteta koji su ionako u značajnoj meri lični ili čak i društveni konstrukti. Na tom finom spoju horora i komunikativne arthaus drame postojanja brzo se izrodi, a onda čvrsto zadrži utisak da smo u Šanksu dobili autora koga bez daljnjeg vredi pomno pratiti. Zajedno je još jedan učinkovit primer smislene “džentrifikacije” horora koji, dakle, prihvataju i ljubitelji “prestižnijih” filmskih radova.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
I Udruženje dramskih umetnika i Stranka Srbija centar traže ostavku ministra kulture Nikole Selakovića. Pre njih, isti zahtev je uputilo šest kimenatografskih udruženja, Narodno pozorište...
Nova sekretarka kulture Grada Beograda Jelena Medaković, najavljuje promene atmosfere u kulturi ove „ove nezgodne godine“, i smatra da treba pomoći Bitefu i Festu da ostanu veliki festivali
Sa smanjenim budžetom za 25 odsto, bez konkursa Grada i Ministarstva kulture, Udruženje primenjenih umetnika ULUPUDS i njegova galerija „Singidunum“ su na ivici opstanka. „Solidarnost. Umetnost nije sama“ naziv je izložbe kojom pokušavaju da izađu iz krize
Pošto ne može da kaže „odanost je meni važnija od časti“, Aleksandar Vučić će reći da je častan čovek. Bezbroj je takvih primera. U filozofiji, to se zove performativna protivrečnost: izricanjem vrednosnog suda upada samome sebi u usta
Umesto da se distancira od studenata iz Novog Pazara, narod je duboko postiđen beščašćem policije koju plaća, ogorčen nepravdom i sada samo gleda kako da im pomogne na maršu do Novog Sada
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić kaže da su za pucnjavu u Ćacilendu krivi „blokaderi“, opozicija, mediji. Ali, samo u žabokrečini koju je on stvorio društvene patologije mogu da postanu prvoklasna politika
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!