
Život nam je ophrvan toliko teškim, mučnim i opasnim ljudima i pojavama, da je lako zaboraviti na njegovu neumoljivu prolaznost i spremnost da nam isklizne iz ruku i ostavi ih prazne.
Znam da nije momenat, ali šaka mi je opet dopala fotografija Dragana Jojkića, objavljena u listu “Dnevnik” davno, davno, davno, u vremenu toliko dalekom i stranom, da su čak i emotivne usporedbe postale nemoguće. Bolne su i daju lažnu nadu, kako za aktere, tako i nas posmatrače.
To na fotografiji jeste Novi Sad, i varoš u kojoj danas živimo se isto zove, ali to nije taj grad. Svašta je u njemu daleko bolje negoli je bilo pre skoro pola veka i ovo nije nostalgični lament, jalovi osvrt duše na umišljeno bolje juče.
Prosto, taj grad je sve manje naš zato što iz njega izbija neželja. Neželja prema rečima i delima koji su ga učinili gradom svih nas. Što ga danas više voliš, to te sutra više tera napolje, kao kakvo strano telo, muvu u oku ili kamen u cipeli.
Žena desno je moja baba Gabriela (1912–1990), naša Elka. U njenom su životu, osim familije, postojali samo životinje i filmovi, a ja nikada neću saznati koje od ta dva je više volela.
Volim verovati da je mrtva trka. Takvu je i pamtim.
Postojao sam, naravno, i ja. Nikada nije bila zadovoljna količinom hrane koju sam pojeo, uvek sam jeo premalo po njenim slovačkim standardima, osim koha. Pravila je najbolji koh u svemiru, obe varijante – onaj u mleku u tepsiji i onaj gnjecavi u tegli, koji sam posebno obožavao.
Deda Emil je morao na simsu limanskog solitera da instalira hranilicu za ptice, tek da u kući bude mir. Elka je celog života, strašću jezuita u biblioteci, sakupljala stari hleb i čuvala ga za golubove Trga slobode, ne mareći za vremenske prilike, dane u nedelji ili svečare. Hranila je ne samo životinje, već i simbole naše varoši, koju je po dolasku iz Pivnica zavolela i tu se nastanila.
Srpski je govorila samo u prisustvu moje majke, iz poštovanja, a mađarski kada se svađala sa dedom, da ja ne bih razumeo.
Da ne bude zabune i pogane romantizacije, Elka je bila nežni mizantrop. Granično topla i uvek zabrinuta koliko smo svi mi ljudi skrenuli pogrešno. Okolina je znala kakva je i zbog nepokolebljivog stava i poštenja cenili su je do kraja života.
Nekoliko godina pre smrti gadno je pala na poledici, tik kraj Svetozara Miletića, i polomila ruku. To se moglo zbiti kao na ovoj fotografiji.
Bio sam mali školarac i užasnulo me je koliko stara kost dugo zarasta. Mislim da je to bio jedan od prvih, snažnih susreta sa sopstvenom smrtnošću i taj njen gips me je mesecima progonio iako se Elka osećala dobro i bila redovno čila u svom preziru prema ljudskoj gluposti i slabostima.
Na tom je gipsu stojalo i moje, neispisano ime, ali sa odloženim dejstvom. Spoznaja da te u životu neminovno čekaju takve stvari, i to ako imaš sreće, namah me je učinila starijim iako sam i dalje bio isti mali radoznali krelac.
Ne znam da li Novi Sad ima titulu ili pehar za najstrastvenijeg bioskopskog posetioca, a ukoliko ima, neskromno predlažem Elku Mihaljević rođ. Horvat da bude prvi laureat. Njoj je kino bio kao nama spoj televizora, interneta, low–cost letenja i mobilne komunikacije. Jednom kada je pogledala prvi film kao mala, bila je omađijana do smrti.
Porodična legenda je izbledela na suncu vremena, ali mislim da je samo Bal na vodi gledala više od 50 puta. Sineasta svaštojed, Elka je uživala u raznim žanrovima mada su joj najviše ležale priče života i o životu.
Kada je već dobrano ostarila, radnici u novosadskim bioskopima su je poznavali i bilo ih je sram da naplaćuju ulaznice domaćici-penzionerki koja je sedmu umetnost volela dublje i jače nego polovina pravih i samozvanih režisera. Ona to ne bi umela tako da artikuliše, a i kada bi mogla, ne bi se trudila – dok god je osećala kako je umetnost pretvara u drugu, bolju osobu, njoj je to bilo dovoljno.
Kažem, grad se isto zove, ali nije isti grad. Samo je ukus njenog koha uvek tu, neizbrisiv u glavi i na jeziku, kada me lukavo i na prevaru vrati u to vreme i podseti da će sve nestati osim ljubavi, slobode i lepote. A to je često jedno te isto.
Nedostaješ mi.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve