
Nagrada
Dva autora „Vremena“ u najužem izboru za triler godine
Romani „Da li i kod tebe pljušti?“ Sonje Ćirić i „Umri, ljubavi“ Đorđa Bajića, autora „Vremena“ su u najužem izboru regionalne nagrade za najbolji triler godine
Karakteristika svakog od pripovednih tokova jeste učenje o različitim oblicima otpora. Zato sam roman pisao pod radnim naslovom Resistance, iako sam znao da ga pod tim naslovom neću objaviti. S vremenom, shvatio sam da između tog radnog naslova i mesta događanja radnje – planine Rtanj, postoji zajednički imenitelj, dva slova koja podsećaju na hemijski element za koji se bore junaci mog romana. A to je “Rt”, koji, pored toga što označava istureni slobodni deo kopna, predstavlja i oznaku za Slobodu – kritični mineral koji nam nasušno nedostaje
Novi roman Saše Ilića Rt odigrava se u tri ratne godine – 1942, 1992. i 2022. – a objedinjuje ih, kao mesto radnje (ili mesto opsesije), planina Rtanj. Svako od ovih vremena obeleženo je nasiljem i prema ljudima i prema prirodi: planina se razara zbog ruda, zlata, mitova, a pohlepa i glupost nezaustavljivo prave štetu sve dok se ne suoče s otporom. Priče, naravno, pripovedaju ljudi, ali tu je i jedan mudri magarac-svedok, koji objašnjava kako stvari stoje i, neopterećen ljudskim mukama, ljudskim zlom i ljudskom glupošću, vreme koristi da bi video bolje i više.
Pet godina posle Ninove nagrade za roman Pas i kontarbas, Saša Ilić objavljuje roman u kojem zadržava prepoznatljiva obeležja svoga pisanja, ali uvodi i elemente kojih u prethodnim njegovim tekstovima nije bilo. Ilić je i angažovani intelektualac (nije li to pleonazam?), zbog čega razgovor počinjemo od trenutka sadašnjeg.
“VREME”: Društvo vri, a povod za razgovor je vaš novi roman. Da li je umesno pričati o umetnosti dok se, istovremeno, vodi žestoka borba protiv diktature koja pojačava nasilje?
SAŠA ILIĆ: U pravu ste, nalazimo se u kriznom političkom trenutku. Ali što se društva tiče, ono se nalazi u vrenju novog organizovanja, da ne kažem novog rađanja. Ono je u kontrateži sa političkom krizom. Nova politička kultura tek treba da se rodi iz ovog društvenog vrenja. I to se događa u svakom trenutku, na svim tačkama u kojima prepoznajemo obrise pobunjenog društva. To je ono društvo koje me zanima kao pisca i o njemu sam pisao u romanu Rt. Treba imati na umu da su umetnici oduvek bili u stanju pobune, odnosno štrajka, pa je ovaj trenutak njihovo “prirodno stanje”. Reakcionarni deo društva zavukao se u svoje lagume, akademije, zarobljene institucije iz kojih dopire samo škrgut zuba ili repeticija floskula vlasti. Pozivi da se uhapsi rektor ili da se pobunjenim studentima i građanima “da pendrekom po bubregu”. Raditi ili ne raditi u takvim uslovima pitanje je pre svega za sve one proizvodne delove društva, koji nisu imali neposrednu vezu sa javnošću, koju oni sada preko pubune na ulici konačno ostvaruju. Pounjeni umetnici moraju nastaviti da se bore na svojoj sceni. Uostalom, tekovine partizanske borbe u Jugoslaviji podučavaju nas tome da su svi oblici umetnosti u borbi bili i te kako važni. Nedavno smo u Beogradu imali retrospektivu umetnosti Đorđa Andrejevića Kuna. Imali smo reprint Goranove Jame. U arhivama možemo naći rukopise, štamparske otiske pobunjeničke štampe, svedočenja o predstavama pod otvorenim nebom. Stoga nalazim da su subverzivni istupi u pozorištima proteklih meseci bili učinkovitiji od šetnje glumaca ulicama Beograda. Naravno, ovo važi za pobunjeni deo društva u uslovima turbulentne transformacije, koja nam je svakodnevno pred očima. Važno je govoriti o tome. Važno je svedočiti. Biti deo “pobune protiv mašinerije”.
Zašto bi pobuna bila, kako kažete, prirodno stanje umetnika?
Ne postoji demokratsko i pravedno društvo kao takvo, društvo koje svojim izobiljem pravičnosti, jednakosti i solidarnosti suspenduje sve želje za promenom ili korekcijama datog poretka. Uveren sam da ne postoji ni to zamišljeno mesto u budućnosti, kao što ne postoji unapred predviđena tranzicija kakva je, recimo, proklamovana ona u bivšoj Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, gde se iz komunizma, odnosno socijalizma, vršila tranzicija ka demokratiji zapadnog tipa. Kriza zapadne demokratije uverava nas u to. Put političke tranzicije je nepoznanica, kao što je i pisanje romana – nepoznanica. Kada krenete od jedne ideje, ka nekom cilju koji je projektovan na početku, vi ne znate gde je to mesto, samo osećate da ste na dobrom putu dok pišete. Da li ćete pronaći dobar put, pitanje je vašeg talenta i intuicije. Oko vas je mreža društvenih i kanonskih konsenzusa i vi morate da ih prekoračite ako mislite da stignete na cilj. U tom prekoračenju vidim umetničku pobunu. I to se može otkriti u književnim tekstovima od Bodlera do naših dana. S druge strane, u pobunjenom društvu je najsnažnije izražena želja za prekoračenjem. Pada mi na pamet Pariska komuna, koju je Svetozar Marković, inače njen savremenik, video kao “pobunu protiv monarhističke mašinerije” u zarobljenoj republici. Nimalo slučajno, pojam mašinerije izrastao je kao ključan za opis onoga protiv čega se danas borimo na ulicama. Ispred RTS. U gradovima Srbije.
Možda bi podnaslov vašeg romana mogao da bude: jedna planina i tri priče. Kako biste saželi ideju romana Rt?
Rt je roman o rascepu između prirode i društva, odnosno o borbi jednog dela društva da se ta izgubljena veza ponovo uspostavi. Da bih mogao da opišem taj prilično dramatičan fenomen, morao sam da odustanem od linearne priče i jednog junaka, odnosno da napustim teritoriju očekivanog i probam da ispričam priču o sudbini jedne planine, u ovom slučaju Rtnja, koja se nalazi u središtu ove borbe. Zato sam iskoristio dramsko jedinstvo mesta koje sažima tri vremena – tri ratna leta 1942, 1992. i 2022. Time sam intenzivirao dramski potencijal radnje koja donosi priču o ovoj neravnopravnoj borbi u svakom od tih vremenskih tokova. Dodatnu dinamiku donosi i porodica Bukvić, čiji članovi postaju akteri drame našeg vremena, koje je obeleženo pohodom korporativnih kompanija na kritične mineralne sirovine. Sve se to odigrava na periferiji Evropske unije.
Ipak, zar vaš roman nije par excellence politički? Na jednoj od važnih ravni, naravno, roman upozorava na uništavanje prirode kao problem, ali to je političko pitanje. Uostalom, vi ste izrazito politički pisac.
Moj roman je par excellence poetski, a politično u mom tekstu nastaje iz novog poretka jezika koji sam izgradio u njemu. Taj jezik stoji nasuprot jeziku politike. Zbog toga će ga svako čitati kao književnost, odnosno kao priču o ljudima u vremenu raspadanja izvorne veze između prirode i čoveka. Važno polazište pronašao sam u Andrićevom pripovednom tekstu Jelena, žena koje nema, koji sam pročitao kao nestabilnu kovalentnu vezu između čoveka i energije prirode. Do ovog ugla čitanja došao sam tokom boravka u Ženevi gde je Andrić započeo svoj put ka Prirodi, do koje je došao posredstvom fascinacije Spinozom, nakon jednog putovanja u Vajmar. Ova će ga tema trajno zanimati i vratiće joj se kasnije, nakon dolaska u Sokobanju i uspona na Rtanj. Danas mi se ova pripovetka čini kao najvažniji Andrićev tekst, kriptično Zaveštanje koje zahteva novo čitanje u vremenu opšte konkviste rudarskih kompanija na kritične minerale, pre svega u kopanju litijuma širom sveta, pa tako i u Srbiji. Hodanje za Jelenom, odnosno za Prirodom, poetski je put transformacije koji je obeležio moj roman Rt.
Prepliću se tri datuma u vremenskoj vertikali vašeg romana i oni su jasno povezani. Kako odgovarate na znameniti Marksov uvid da se istorija jednom pojavljuje kao tragedija, a drugi put kao farsa?
Rt je roman uspona na planinu. U tri ratna vremena. Tri društvena poretka koja imaju zajedničko obeležje nepostojanja institucija. U tim vremenima neophodno je samoorganizovanje ljudi. Iako roman ima karakteristike tragičke radnje, on zapravo nije tragedija, jer se u njemu do katarze ne dolazi usled manifestacije smrti, već principa nade. On prati sudbinu pokreta otpora u Jugoslaviji, tokom njenog raspada i danas, u ograničenim zonama otpora svetskim korporacijama. Karakteristika svakog od pripovednih tokova jeste učenje o različitim oblicima otpora: onaj jugoslovenski nastaje iz tekovina Španskog građanskog rata, ovaj današnji izrasta iz nasleđa jugoslovenske revolucije. Iz krhotina koje se ponovo sabiraju i ugrađuju u nešto novo. Zato sam roman pisao pod radnim naslovom Resistance, iako sam znao da ga pod tim naslovom neću objaviti. S vremenom, shvatio sam da između tog radnog naslova i mesta događanja radnje – planine Rtanj, postoji zajednički imenitelj, dva slova koja podsećaju na hemijski element za koji se bore junaci mog romana. A to je “Rt”, koji, pored toga što označava istureni slobodni deo kopna, predstavlja i oznaku za Slobodu – kritični mineral koji nam nasušno nedostaje.
U ovom romanu odlučnije nego bilo u kom prethodnom menjate pripovedačke registre. Šta vam donose različiti jezički registri?
U romanu postoje tri glose, tri geološko-poetska zapisa jednog od junaka – inženjera Budimira Bukvića. U njima sam pokušao da opišem geološke slojeve planine, ali i da iznesem poetičke refleksije o romanu. Ako se malo bolje udubite u njih, videćete da su me interesovali fenomeni svetlosti i strukture kamena, koji bivaju narušeni destruktivnim delovanjem čoveka. Stoga sam pokušao da roman preslika strukturu kamena, odnosno planine. I on je sačinjen od mnoštva različitih delova koji se kao kristalne rešetke dolomita ili peščara uklapaju u složenu strukturu jezika. Nosioci tih elemenata junaci su romana Rt. Da bih ostvario različite nijanse u tim strukturama, u tim poetskim rešetkama Rta, pribegao sam različitim jezičkim registrima, koje sam postigao tako što bih se približio unutrašnjoj perspektivi svakog od junaka pojedinačno: Majri, Milanu, Svetlani, Andriću, Jeleni, Pavlu Minhu, maloj Magdi ili magarcu Lungiju, koji predstavlja filozofsku sponu između društva i planine. Do ove ideje sam došao postepeno, tokom dugog istraživanja koje je prethodilo samom pisanju.
Magarac Lungi je, dakle, komentator (“filozof”). Na simboličkoj ravni njegova uloga je jasna. Kakvu, međutim, ulogu igra na poetskoj ravni?
Bio mi je neophodan književni junak koji može da ispriča priču iz 1992. To nisam mogao da poverim ni inženjeru Bukviću, čija je sudbina vezana za tu godinu, niti bilo kome drugom. Bilo mi je potrebno biće prelaza, između prirode i društva, koje ne pripada ni jednom ni drugom svetu do kraja, koje je zasebno i zapitano nad sudbinom sveta. A niko to nije više od magaraca. Prve naznake sam pronašao u dokumentima o Minhovima, odnosno o izgradnji kapele na vrhu Rtnja, čiji su najveći teret podnele upravo ove životinje. Mnoge su pritom i stradale. Lungi je poslednji izdanak svoje vrste u tom kraju. U njemu se sažima priča o ugroženosti prirode i dominaciji duha nad svirepošću društva. U filozofskom smislu, on je neki potomak presokratovaca koji osluškuje prirodu, kosmos, silazi u pećine, posmatra parenje leptira, posmatra nepočinstva ljudi, razmišlja o izgubljenim temeljima života. U poetskom smislu, Lungi je medijum koji pripoveda priče za odrasle ali osetljive, on je prezreno biće koje svoj autoritet stiče ovladavanjem prostorom samoće. U političkom smislu, on je magarac koji se otrgao sa Benksijevog grafita.
Dominacija duha, kažete, nad svirepošću društva. Dopustite polemičku notu: u vašem romanu ne domira duh, nego razaranje. Lungi vidi i razume, ali ne može ništa jer je magarac. Ima divnih i hrabrih junaka, ali zar oni ne doživljavaju poraz?
Nijedna priča o otporu nije priča o porazu. Magareća tvrdoglavost i zaustavljanje na pogibeljnom putu političke mašinerije predstavlja jednu takvu priču o otporu. Lungijevo prepoznavanje svojih srodnika u ljudskoj vrsti, pre svega među pesnicima kakav je bio Branko Ćopić, o čijim stihovima iz Pjesme mrtvih proletera meditira na svom usponu na Rtanj, otvara put nade da će u budućnosti, kao što pesnik reče, doći nova mladost i nastaviti naše pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane. Upravo takvo nešto se događa u završnoj epizodi Rta, kada mala Magda pokušava svoj free solo iz starog ruadrskog okna u Kuber Pidiju. Takvim stvarima svedočimo i sami ovih dana dok se pridružujemo studentskom protestu, koji je ono mesto u nama u kojem je stanovao strah ispunio željom za pravdom. Nimalo slučajno, na društvenim mrežama neretko slušamo klipove u kojima ubijeni premijer Zoran Đinđić govori o oslobađanju zarobljene države od kriminalnog kartela. Još je dalekosežnija poruka “poražene” Pariske komune, koja je trajala od 18. marta do 28. maja 1871. Njeno organizovanje slobodnih opština, uvođenje smenjivosti sudija, izjednačavanje dnevnica sa radničkim, pravična raspodela hrane, ukidanje giljotine i uvođenje radničkog samoupravljanja predstavljaju ideale koji inspirušu ljude u celom svetu duže od 150 godina. I tadašnji je vođa mašinerije Luj Adolf Tjer grmeo da neće imati milosti i da će uništiti komunare svuda u svetu! Ali nije uspeo, jer je slobodarska ideja nastavila da živi do naših dana i sada se širi zborovima koji se organizuju širom Srbije. Imaće presudni uticaj na nekim budućim izborima.
Koliko vam je potrebno vremena da se “odmaknete” od romana koji ste završili? Šta vas nagoni na pisanje? Milenko Bodirogić je nedavno rekao da misli kako posle novog svog romana više neće pisati. Ali to je mislio i posle prvog.
Pišem i objavljujem na pet godina. Toliko mi je potrebno da se udaljim od prethodne priče. Mada se događa da tokom pisanja jednog romana započnem istraživanja za neki budući. Tako se dogodilo da sam 2017, dve godine pre objavljivanja Kontrabasa, tokom lečenja u Sokobanji, shvatio da sam pronašao priču za budući roman. Tada sam i započeo istraživanja koja sam dovršio u Švajcarskoj, gde sam i napisao roman Rt.
Romani „Da li i kod tebe pljušti?“ Sonje Ćirić i „Umri, ljubavi“ Đorđa Bajića, autora „Vremena“ su u najužem izboru regionalne nagrade za najbolji triler godine
Napisani u trenucima kada je Markes bolovao od raka, memoarski zapisi "Priča o mom životu" predstavljali su potrebu da ispriča svoju životnu priču pre nego što ode
Deluje da je Nacionalni festival filma i televizije za Ministarstvo kulture ono što je za državu EKSPO. Ministar Selaković je najavio digitalizaciju bioskopske sale u Novoj Varoši, domaćinu NAFIT-a
„Car je go, ali Cara je baš briga što je go, on i tako go ostaje Car i hvali se svojom golotinjom u stilu ne možete mi ništa“, kaže rediteljka predstave „Razbijeni krčag“ Banjalučkog pozorišta koja u nedelju gostuje u Beogradu
U DKC-u više nije Kultura u blokadi koja je u februaru zauzela ovu bioskopsku salu, već grupa koju predvodi Ratibor Trivunac, aktivista i anarhista. Skupština grada ćuti, deluje da je Kulturni centar pušten niz vodu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve