Dve najnovije knjige Svetislava Jovanova bave se teorijom pozorišta, i nisu za prekraćivanje vremena. One su za one kojima je pozorište potrebno, koji o njemu razmišljaju
Knjige koje se bave teorijom nisu tiražne, zato što uglavnom ne zanimaju tako zvanu običnu publiku. I zato oni koji pišu o njima pokušavaju da u njima nađu neki deo koji bi bio zanimljiv svim čitaocima, a ne samo stručnjacima. To je često učinjeno na silu i neubedljivo.
E sad, ako ste pomislili da sad nakon prethodne sledi rečenica u kojoj piše „e, ali zato, ova knjiga je zaista za svakoga“, pogrešili ste. Zato što obe knjige Svetislava Jovanova, koje su se sticajem okolnosti pojavile u razmaku od nekoliko meseci, i pitke i čitke i dinamične. Prosto nisu. One su samo za one koji vole pozorište, koji poznaju dramsku literaturu i scensku praksu, za one koji o svemu ovome uče, ili žele više da znaju. Ukratko, one su za one kojima je pozorište potrebno, koji o njemu razmišljaju.
O Svetislavu Jovanovu samo nekoliko reči: dramaturg, urednik u TV Novi Sad, direktor Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta u Subotici, dramaturg u SNP, selektor Sterijinog pozorja, autor desetak knjiga, nekoliko drama … Ukratko, čovek od pozorišta.
Sporedna sredstva
Prvu njegovu novu knjigu, Sporedna sredstva (elementi dramske poetike), objavila je Akademska knjiga iz Novog Sada.
Knjiga unosi dvostruku novinu u našu teatrologiju, pošto se u njoj nove i često zanemarivane dimenzije drame razmatraju na nov i provokativan način. Dok se, naime, većina istraživača bavi sredstvima kao što su sukob, lik ili radnja kao glavnim sastojcima dramskog teksta, autor ove knjige u središte interesovanja stavlja dramske elemente, to jest sredstva koja se najčešće smatraju sporednim i danas uglavnom prevaziđenim.
Reč je o grupi u koju spadaju šest fenomena: prolog, glasnik, hor, duh, deus ex machina (sila koja razrešava naizgled nerešivu situaciju) i drama u drami. Koristeći atraktivne dramske primere iz različitih razdoblja istorije drame, Jovanov nam detaljno i na pristupačan način osvetljava ne samo prirodu, osnovne funkcije i svrhe ovih sredstava, i njihov nezavisan razvoj, nego i njihove međusobne veze i ukrštanja.
Takva analiza nam otkriva, recimo, postojanje različitih funkcija Glasnika – od prenosioca proročanstva u antici, preko remetioca radnje kod Šekspira, do rušitelja scenske iluzije ju modernoj drami. S druge strane, autor predočava u kojoj je meri hor, najstariji elemenat dramske umetnosti, sačuvao do današnjih dana svoju vitalnost i aktuelnost – podjednako kao svedok, akter ili komentator dramske radnje.
Najzad, pri ispitivanju fenomena „drame u drami“, autor nam otkriva u kojoj meri je ovo sredstvo, promovisano kao novo otkriće, vekovima bilo korišćeno kao jedan od osnovnih izvora dramske napetosti. Zahvaljujući ovakvom pristupu, kojim autor uspeva da u jedinstvenu priču poveže Eshilove, Šekspirove i Beketove glasnike, Sofoklove, Šilerove i Brehtove horove, kao i Senekine, Molijerove i Ibzenove duhove, sa Euripidovim, Klajstovim i Strindbergovim „deus ex machina“ i postupkom „drame u drami“ od Aristofana i Šekspira do Pirandela i Vajsa, knjiga Sporedna sredstva se može čitati i kao jedna vrsta alternativne i uzbudljive povesti evropske drame.
Lek, otrov, ili kritika
Druga knjiga Svetislava Jovanova zove se Lek, otrov ili kritika (srpska drama i evropski kontekst), a objavio ju je Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“ iz Novog Sada.
To je zbirka ogleda. U njoj Jovanov donosi jedno od retkih uporednih analitičkih sagledavanja srpske i evropske drame. Autor, naime, preispituje teme i motive koji predstavljaju glavne dodirne tačke između naših najznačajnijih dramatičara – od Sterije i Nušića do Aleksandra Popovića, Dušana Kovačevića, Ljubomira Simovića, Milene Marković i Maje Pelević – i najznačajnijih evropskih dramskih pisaca – od klasika kao što su Šekspir i Čehov, do savremenih dramatičara poput Januša Glovackog ili Rolanda Šimelfeniga.
Poređenja koja Jovanov nudi nisu mehanička niti pravolinijska, već se mogu pratiti prvenstveno kao niz koncentričnih krugova, pri čemu svaki od tih krugova pokazuje različit odnos između domaće drame i njenih evropskih pandana. Tako recimo, tema dvojnika, detaljno predstavljena najpre na primeru Šekspirovih vrhunskih komedija (osobito Sna letnje noći) i problematika dramskog vremena, prikazana na primeru Čehovljeve Tri sestre, imaju, u odnosu na drame Todora Manojloviča, Nušića i Dušana Kovačevića, ulogu neupitnih uzora.
Kada je reč o problematici vremena i motivu utopije, tragikomedije Ljubomira Simovića (Čudo u Šarganu), kritičke alegorije Biljane Srbljanović (Supemarket) i simboličke drame Milene Marković (Brod za lutke) pokazuju se, prema Jovanovu, gotovo sasvim ravnopravnim u odnosu na slične tendencije u komadima evropskih savremenika poput Glovackog, Olega Bogajeva ili Stivena Grinhorna.
Najzad, kada je reč o rodnoj ravnopravnosti, tržišnim manipulacijama i zagađenju čovekove okoline, ispostavlja se, kako autor konstatuje u završnom ogledu Srpska uteha, da pripadnici naše mlađe dramatičarske generacije (Maja Pelević, Tanja Šljivar, Dimitrije Kokanov) ne retko uspevaju da scenski uobliče ovakvu problematiku ubedljivije i provokativnije od svojih evropskih savremenika.
Dakle: vi kojima je lepo kad udahnete vazduh pozorišta, pročitajte ih. Obe ove knjige Svetislava Jovanova će vam ukazati na nešto što do sada niste primećivali. I biće vam lepše.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!